Soba broj četiri (5): Bolnica-mašina

Goran Sarić
Autor 25.5.2018. u 11:38

Soba broj četiri (5): Bolnica-mašina

Bolnica-mašina, prijepodnevni program:

 

6.30 – ulaze i gledaju jesi li budan;

7.30 – ulaze i pitaju šta želiš za doručak (a tebi se još povraća od hemoterapije). Brišeš krmelje.

8.00 – prve kontrole: ime, prezime, datum rođenja. temperatura, pritisak, krv;

8.30 – čistačica. “Prašinarka”. Odmah za njom ulazi Gospođa Doručak.

Malo docnije, druga čistačica. Pod: ribanje i brisanje;

Frtalj iza devet – treća higijeničarka: prozori;

 9.30 – vizita: rukovanje, smješkanje. Sve dobro. Odoše;

Oko deset – na štakama “trčiš” do wc-a i tamo se zatvoriš najmanje pola sata. Da ti je barem da pošteno obrišeš krmelje!

10.30 – odnose te na tuširanje, a ti se batrgaš. Taman počeo da čitaš!;

11.00 – druga kontrola: ime i bezime, datum rođenja. temperatura, pritisak, krv;

11.30 – taman da nastaviš s čitanjem sjajne knjige, kad ulazi logistika: šta ćeš za ručak? Biraj. Tri stvari. I sve da si poj’o. Pa makar crk’o!;

Frtalj do podne – fizioterapija: protezanje, istezanje, vježbe snage. Mučenje;

Tačno u podne, kod 04 korala: keterašica. Tacna puna ića i pića.

Tu mi je puk’o film. Svi van! Još krmeljam.

***

 

 

 

Krvna slika, prolazno vrijeme, srijeda, 11. april:

hemoglobin 6,1 (8-10);

leukociti  <0,1 (4-11);

trombociti 22 (150-400).

Doktorica mi jutros izgleda malo zabrinuta. Kaže, doduše, da dosad sve ide manje-više po planu, ali se ipak čudi što se vrijednosti u krvi još ne mijenjaju. Sutra će biti dvije sedmice od transplatacije, a sve je to još jako nisko, pa čak malo i opada. Kaže da nije ništa zabrinjavajuće, ali ako se do kraja sedmice stanje ne popravi, moraće me opet bušiti, vaditi koštanu srž, pa čak možda dati i dodatnu “porciju” matičnih ćelija.

Zbunjuje je što sam brzo prebrodio posljedice hemoterapije i transplatacije, a to se još ne vidi na krvnoj slici.

Bizarno. Osjećam se dobro, a još plešem na oštrici noža. Vrijednosti krvi na desetine puta manje od normalnih. Dovoljan je i najmanji vrus, infekcija, pa da se strovalim u nigdinu.

Kao da živim u opsjeni. S druge strane, nije li čitav život neka vrsta opsjene?

Što se toga tiče, isti sam k’o i svi: iz jedne, u drugu tamu.

***

Baklavica

 

Iz samačke ćelije,

kad dobro istegnem vrat,

kroz zatvoren prozor vidim tek mali,

četvrtast komad neba.

Baklavica!

Na njemu, vazdan, kumulusi.

Tek katkad nazrem djelić neboplavnog.

I, još rjeđe,

na debelu granu što, noćom,

kucka mi o staklo,

sleti sivožuti vrebac.

Zeza me i začikava,

kakne na prozorsku dasku,

sretan što,

kad mu se ćefne,

može raširiti krila.

***

Danju pokušavam biti koliko-toliko aktivan. Malo ležim, cijeli dan nosim protezu, sjedim, šetkam po sobici, radim vježbe s utezima, trbušnjake, nožne mišiće…

A ipak, neće san na oči.

Kasno idem u krevet, dugo gledam tv i čitam, a kad ugasim svjetlo, uhvati me neki nemir tijela, trzanje i probadanje… Kao da posvuda draška mlion mrava! Ne ćutim unutrašnji nemir (ili se to podsvijest brani), a sav kao na tihoj vatri!

Opet palim svjetlo, čitam ili poput zombija zurim u ekran. Čekam onog bezobraznog vrapca.

Sve džaba.

Dok ovo pišem, oči mi se sklapaju. Odoh, ipak, da malo prilegnem, a tek je pola podne.

 

 

 

Goran Sarić
Autor 25.5.2018. u 11:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija