Soba broj četiri

Povezani članci

• Perači mozga i para
• Dragan Markovina: Enciklopedija otpora
• Zbog SKY uređaja u BiH uhapšeni policajci i kriminalci
• Zijad Burgić: Šaputanje u košmaru
• “Cervantesov trg” Predraga Lucića: Bio je satiričar vječitog kova, humanist bez fige u džepu
• Podrška vatrogascima – herojima na svim požarištima

Nastavak bolesničkog dnevnika

I

Prva tri dana finala, uvoda u transplataciju matičnih ćelija – ništa posebno. Apetit i temperatura normalni, bez mučnine, pa čak i, pri pogledu na bijelo, grešne misli. (Imam li ih ja, jedini kao pacijent, na ovom odjelu?)

I prva dva dana primanja zečije krvi, koja mora biti ubrizgana u tijelo da bi ubrzala prihvat novih ćelija, prolaze bez problema. Mnogima, kažu, to ide veoma teško, pa se višečasovni proces ubrizgavanja mora usporavati, prekidati. Nije ni čudo. Ljudski organizam se opire invaziji stranog tijela, životinjske vode života.

Kod mene, barem u početku, ide mnogo lakše. Možda što sam, barem kad je u pitanju nasilje, i ja po prirodi zec.

Jebada kreće u noći nakon drugog ubrizgavanja. Temperatura, mučnina, povraćanje. Snaga nestaje u trenu, kao da si odvrnuo slavinu! Prve noći, na prazan stomak, povraćam šest-sedam puta. Jadne sekice, baš su se razletjele oko mene!

Poslije toga, tri dana ni pio, ni jeo. Tekućinu i nakvu žutu smjesu nalik na puding u tijelo mi unose infuzijom. A kapaljki, kesa, žica i ekrančića kraj kreveta – k’o da sam u svemirskoj lađi!

Ništa mobilni, ništa radio i tv. Težak i sâm sebi, koji će mi klinac vaskoliki svijet? Poruke dragih ljudi, odasvud, nekad krijesnice, sad dosadne muhe zujalice.

Sklupčan, stenjem na krevetu i u sebi, što nikad nisam, dozivam majku.

A silno mi, sad, drago što nije živa. Da me vidi, ovakvog, opet bi umrla. Ovo bi joj sasvim sigurno bila druga smrt.

***

Drugog teškog jutra nakon ukapavanja zečije krvi, vesela i bučna, u sobu broj četiri ulazi žena iz pomoćnog osoblja. Da me vodi na tuširanje, veli.

Tako sam je prostrijelio pogledom da je samo s poda pokupila prljavu posteljinu i bez riječi napustila bojište.

Ni oka da otvorim, a ona bi me pod sitnu vodu. Ona će meni!

***

Nakon šest dana hemoterapije, kojom ti medici svjesno unište (skoro) cijeli odbrambeni sistem da otvore prostor novim ćelijama, konačno dolazi i to: transplatacija.

Osim D. i Najmlađeg, tu su glavna hematologinja i dvije medicinske sestre.

Došlo je veče, polumrak škrtog svjetla sa strana. Da nije što jest – prava romantika. Ali, ovo je romantika primanja tuđe krvi, pojasa za spašavanje.

Sve ide kako treba. Ukupno mi moraju ubrizgati četiri vrećice tuđe krvi. Svaka traje oko jedan sat. Odužiće se, bogami.

Nakon što mi je prva kesica skoro sva plastičnom cjevčicom spojenom na aparat za infuziju ucurila u tijelo, jedna od sestara donosi drugu, i nešto čita na naljepnici.

“Vidi, vidi, donator Vam je žena iz Njemačke. Rođena pedeset devete,” nasmije se i pogleda me u oči. “Malo starija dama.”

Moje godište, mamicu ti, uzvratim osmjehom, a sve škrgućem zubima.

“Vidi, šta je ovo?” prinosi kesu bliže očima, “ovo još nikad nisam vidjela! Piše i datum rođenja. To se obično ne saopštava, jer se štiti identitet donora.”

“I, koji je datum,” mrzovoljno prekinem njeno brbljanje, ukočen u polusjedećem položaju.

“Prvi dvanaesti hiljadu devetsto pedeset i devete,” uzvrati mladica, i kažiprstom mi pokaže brojke i slova na naljepnici.

Stvarno.

Ja i draga se u nevjerici zgledamo, pa prasnemo u smijeh. Moja godina rođenja, a njen rođendan! Da sam ovako nešto probao izmisliti, ispalo bi skroz neuvjerljivo.

Kad sam se malo pribrao, na našem jeziku kažem: “Od sada ću tog datuma – usput, i na dan osnivanja prve Jugoslavije – imati čak tri i po rođendana: bivše zemlje, tvoj, Njemičin, a, bogami, pomalo i moj!”

Samo da mi se, sa promjenom krvne slike, ne pomiješaju i germanski hormoni.

***

U subotu naveče, 24. marta, dan nakon što sam primljen u bolnicu, moji su otišli na koncert Bijelog dugmeta u čuveni Theater Carré u Amsterdamu. Bilo lijepo, kažu. Puno. I veselo, uredno, bez i najmanjeg incidenta.

Karte nam, kao poklon za Novu godinu, kupio S. Treb’o ić i ja, al’ mi se tako zalomilo.

A volim taj band, puno više nego muziku koju Brega sad pravi i po kojoj je postao planetarno poznat. I mada nisam previše šarmiran njegovim karakterom, ovdje moram navesti rečenicu iz intervjua koji je dao uglednom holandskom dnevnom listu NRC:

“Ako ti zemlja jednog dana nestane kao što je nestala moja, shvatićeš da tvoj dom nije ni politika, ni neka određena geografska tačka, nego unutrašnje, emotivno mjesto.”

Po dogovoru, moji mi s koncerta šalju fotke i filmiće. Gledam ih i slušam do gluho u noć. Bez glasa, ugašenog svjetla, s licem okrenutim gore, ka plafonskoj ventilaciji. Pljuni, i zapjevaj…