Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene određuje

tačno.net
Autor 28.12.2016. u 15:11

Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene određuje

foto: Flickr

Branislav Antov Mikulić

Srce je na lijevoj strani, ono mi pravac pokazuje, ono mene odredjuje [i]

 

Prije, a i nakon rata, redovno sam navraćao u Sarajevo, u rodni mi grad, grad u kom je tada živjela moja majka. Dolazio sam dva, tri, ponekada i više puta godišnje. To je grad koji volim. Grad zbog kojeg sam godinama patio u tuđini, sve dok tuđina nije postala moj dom. I sada ga volim. Volim prijatelje koji u njemu žive, volim ulice po kojima sam kao dječak šetao, kao mladić ljubio. Zato mu se i danas vraćam. Doduše, rjeđe otkako mame više nema.

Tokom posjeta gradu obišao bih i rođaka Petra. Istina, počeo sam ga viđati tek odnedavno, za svojih skorašnjih dolazaka u Sarajevo, ovih poratnih. Bio je desetak godina stariji i meni nekako preozbiljan, pa se zbog te njegove ozbiljnosti, više negoli zbog razlike u godinama, nismo družili dok smo bili momci, pa ni kasnije, kao zreli ljudi. Osim toga, njega je oduvijek zanimala politika, mene nikada. Ukratko, nismo bili naročito bliski, ali, pošto je većinu srodnika i s majčine i s očeve strane rat rasuo po svijetu – onom ili ovom – počeli smo se sretati kada god bih došao u rodni grad.

Za jedne moje posjete Petru i supruzi mu, dok smo nakon večere opušteno besjedili uz izvrsno čitlučko vino, on reče nešto što ne mogu ni danas zaboraviti. Unesen u priču o ratu u Bosni, dvostrukom ratu što ga je on proživio u Sarajevu (“izvana – srpska vojska granatira grad, snajperisti odstreljuju nevine po ulicama, a iznutra – kriminalci i svakojaki probisvijet unose anarhiju u ono malo reda što su ga zvanične vlasti nastojale uspostaviti…”) on onako, odjedanput, nevezano za tekuću priču, sav ozbiljan izusti: “Čovjekov identitet čine ništa drugo negoli njegova zemlja, njegova nacija i  jezik, i njegova vjera – bez toga je on ništa. Baš ništa! Zapamti, Brano, i tebe određuju te tri stvari – tvoja rodna zemlja i zemlja tvojih očeva, tvoje hrvatsko porijeklo i jezik, tvoja katolička crkva i vjera. To je suština tebe, tvoj identitet, tvoja lična karta (‘osobna’ to je izraz koji je, čini mi se, upotrijebio), tvoja ID card. Ostalo su tek sitnice, manje važni detalji”. Njegova supruga, vidno impresionirana ovim dijelom njegovog monologa, pogleda u Petra i odobri mu, klimnuvši potvrdno glavom nekoliko puta.

Ja zastadoh i zanijemih zbunjen njegovom iznenadnom i meni čudnom konstatacijom. A onda se polagano vratih u njegovu priču koja je već bila nastavila nekim drugim pravcem, možda o aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji ili o banu Jelačiću, ne sjećam se više. Pratio sam je tek površno, jednim uhom. Moj um je još uvijek prerađivao njegovu izjavu o mom identitetu i mojoj ID. Možda bih je ja bio zaboravio da je nije ponovio dva puta, jednom onako uopšteno, kao, to je apsolutna i svima znana istina, a drugi put koristeći dedukciju: kao, svi ljudi su definisani tim trima odrednicama – ti, Brano, si čovjek – dakle, i ti si njima određen.

Večer s Petrom je tekla dalje, on je nastavio svoj monolog, a ja sam mehanički klimao glavom potvrđujući njegove riječi koje uistinu nisu dopirale do moga uma. Samo su se te nekolike rečenice vrzmale po mojoj glavi. Sve do rastanka na njegovu pragu.

A kada sam mu rekao zbogom, te Petrove rečenice su počele da se uvrću u moj mozak još jače, nekako bolno, baš kao da mu svrdla probijaju koru i ulaze u dubinu njegove sive mase. Duboko, do samog jezgra. Da bih se odbranio od te neugode, počeh grozničavo analizirati svaku riječ koju je Petar izgovorio. I odmah mi se nametnu ona najčešće ponovljena riječ “tvoja”, riječ koju je nekako posebno naglašavao prije nego bi izustio riječi “zemlja”, “hrvatsko porijeklo i jezik”, “katolička crkva i vjera”.

“Kako moja, šta moja?”, pitao sam se naglas hodajući besciljno ulicama već odavno usnula grada. Pa ja niti jednu od te tri stvari nisam osjećao kao nešto posebno važno, nešto bez čega ne mogu ili nešto što bi me izdvojilo od drugih i dalo mi poseban identitet i značenje. Možda su one, jedna, dvije ili sve tri računale da sam ja njihov, ali za mene one nisu bile ni posebno bitne, niti posebno moje. U svakom slučaju, ne toliko bitne i ne toliko moje da bi se mene njima odredilo, da bih se ja na njih sveo, na njih reducirao.

Šetajući nastavih odgonetati značenje ostalih rođakovih riječi – “zemlja” je ona što je prvu pomenu. Svijet sam ugledao u Sarajevu, a Jugoslavija je bila upisana kao zemlja moga rođenja. Tako su me i odgajali. Sada mi kažu da je to Bosna. Bilo kako, to sve se desilo mimo mene. Drugi su odabrali moju rodnu grudu, moj otac i moji praoci, bez moga znanja i pristanka. No, i pored toga, ne žalim se na nju, to nikako. Ali da sam mogao birati zemlju sopstvenog rođenja, nije sigurno da bih baš nju izabrao za svoju nastambu – nju pored toliko drugih za koje se bogati ovog svijeta otimaju i u koje se tiskaju, ne pitajući za cijenu. To sam spoznao šetajući duž ženevskog jezera, vozeći se uz kalifornijske obale Pacifika, između prelijepih mjesta nazvanih po sveticama Moniki i Barbari, pohodeći taverne u marini blještavo bijele Marbelje.

“Hrvatsko porijeklo”, i to su drugi smislili, pa bez moga pristanka to za mene odabrali. Oni su me tako gledali, ja sebe nikada tako vidio nisam. Kada bi me u mladosti ljudi pitali odakle sam, ja bih odgovarao da sam iz Sarajeva. Onda bi me pitali za prezime i potom odmah zaključivali da sam porijeklom iz Bugojna, valjda su znali da tamo ima onih koji se tako zovu. Po tome sam sudio da potječem iz Bosne, nikada nisam pomišljao da sam iz Hrvatske. Tâ    kakve veze ima moje porijeklo sa Hrvatskom?! To su drugi tek uobrazili, puko i pogrešno poistovjećujući djedovu katoličku vjeru s Hrvatskom i hrvatstvom. Ja takve poveznice nikada nisam pravio, a ne vidim ni zašto bih. U sedam stotina godina, koliko po crkvenim knjigama moji djedi i pradjedi živješe u Bosni, niko, ama baš niko nikada nogom u Hrvatsku kročio nije. Pa ni djed mi Ilija. Prvi od svih njih bio je moj otac, i to nevoljno. Bilo je to 1933. kada je dobio poziv da mora služiti vojni rok, pa se zaputio u Sinj i tri ne baš sretne godine proveo u tamošnoj kasarni. Drugi sam bio ja, koji sam 1958., kao prvoškolac, s njim, majkom i sestrom pošao na ljetovanje u Gradac na moru. No, zbog tog i svih kasnijih ljetovanja na Jadranu, ja se nisam osjećao Hrvatom. Istina, taj dio moje zemlje sam uvijek volio, ali ništa više negoli Sloveniju i Makedoniju. Ja sam bio odgajan da sve to volim i sve to svojim osjećam.

“Jezik maternji”, ni njega nisam ja birao. Drugi su me njemu učili, naivno misleći da je to najbolje što su za me odabrali. A ispade drugačije. U zrelim godinama sam morao naučiti još dva druga jezika, utrošiti mnogostruko više energije da bih njima tečno vladao i sebi tako otvorio velika vrata života. Povrh svega, moj maternji jezik nije bio hrvatski, bar ne onaj kojim se služi moj rođak Petar, onaj što ga je govorila spikerica Helga Vlahović i na kojem je pisao zagrebački Vjesnik. U mojoj kući se govorilo na način kako su čitane vijesti Radio Sarajeva, a pisalo slično kao što je stajalo u Oslobođenju i Malim novinama koje bi nam nedjeljom ujutro neka sjenka gurnula ispod ulaznih vrata da bih ih ja onda otišao uzeti, a potom se uvući u očev krevet, smjestiti glavu na njegovo toplo rame i čitati zajedno s njim sve dok nam mama ne bi rekla da je doručak na stolu. Taj jezik, koji sam učio na ramenu svoga oca, ja i danas govorim, moja djeca također. Za rođaka Petra i sve one s ličnom kartom što sliči njegovoj, tog jezika nema, za njih on više ne postoji. 

“Vjera katolička”, koju bih trebao navoditi kao svoju samo jer je to bila vjera mojih djedova (nikako vjera moga oca, on je vjerovao u socijalizam, bio ateista), nije bila moja vjera, ja je sebi nisam birao. Drugi su je izabrali, misleći je meni u naslijeđe dati. Moji preci su to još davno za me učinili, stoljećima davno. Zašto baš tu vjeru izabraše, ne znam, djedi mi o tome nikada zborili nisu. Možda iz straha da ih okolina kao inovjerce neće prihvatiti, da će ih osuditi i izopštiti. Možda iz pukog interesa, iz šićardžijskih razloga, jer je uvijek bilo da oni koji se priklone vjeri vladara imaju platiti manje namete i daće. Najvjerovatnije iz neznanja – izabrali su onu koja im je pod nos bila poturena, sami nisu znali da postoje druge. Onako nepismeni nisu bili kadri čitati ni svoje, kamoli tuđe svete knjige. Gutali su ono što im je polupismeno svećenstvo predstavljalo kao vjeru i spasenje. Gutali i bez pogovora prihvatali. Ja tako nisam mogao, nisam htio, i neću.

Ja sam tražio svoju vjeru, onu koja će odgovarati mome biću, koja će ući u moje srce. Nekako prirodno, prvo sam probao da slijedim onu svojih djedova, ali nije išlo. Neću da je krivim, ne volim krivicu bacati na druge – recimo, meni nije “legla”. Mom djedu jeste. Tragajući za vlastitom vjerom, pročitah tomove knjiga o većini postojećih – razasutih od Indije do Pacifika, od Perzije do Haitija. Pa počeh slijediti jednu, probati drugu, okušati treću. I vidjeh da je i to dobro – baš kao tri domovine, tri jezika isprobati. I evo, na koncu, pronađoh vjeru svoju, djedovu i Petrovu zaboravih. Pronađoh svog Boga, onog koji je poseban za svakog od nas, a opet nekako svačiji, svima poznat i blizak. Nađoh si Boga, onog što u središtu srca moga prebiva. Njega sada slijedim. Njemu se jedino klanjam.

Jutro je već svitalo nad Sarajevom, ono najljepše, majsko. Šetajući po mokrim, tek opranim ulicama, prostruji mi kroz glavu da su sve te stvari što po Petru i sličnima čine moj identitet, drugi odabrali za mene. Odlučivali su o tome kada ja nisam imao izbora – dok sam bio dijete, ili čak prije toga. Nasreću, ja im se nisam pokorio. Radoznao kakav jesam, ne pristadoh na to. Oduvijek sam želio da vidim jesu li mogli da mi podare, u miraz ostave kakvu srećniju zemlju, moćniji jezik, topliju mi religiju. Decenijama lutajući po tuđini, često mučeći se s drugima i sa samim sobom, otkrih da u šarenoj bašti koja se svijet zove ima ljepšeg i mirisnijeg cvijeća nego u djedovoj. I ja se ne vratih djedovu ognjištu, niti djedovini. Ostadoh da udišem te zanosne mirise velike bašte našeg Stvoritelja. Šetajući godinama po tom perivoju, zaboravih na identitet, onaj kojeg mi sinoć za stolom htjede poturiti rođak Pero, onako zdušno i žustro nabrajajući: “tvoja zemlja – tvoja nacija i jezik – tvoja vjera!”.

Koračajući kući u to prelijepo majsko praskozorje, shvatih da sam već davno raskrstio sa svakim identitetom koji sliči Petrovom. Ja takav identitet nikada nisam imao, niti sam trebao. Ja sam osjećao nešto drugo. I po tom osjećaju sam tragao. U sebi i u ljudima sam tražio stvari po kojima ćemo se prepoznati i privlačiti. Pri svakom susretu s novim ljudskim bićem tragao sam za odrednicama koje će mi kazivati o njemu kao unikatnoj božanskoj kreaciji, o njegovim talentima i vrlinama, o njegovim posebnostima, onima koje će nas istovremeno spajati i kazivati nam da smo jedan rod. Da smo svi jedno.

U početku sam gledao na pogrešne znakove. Pazio sam na koji način ljudi hodaju, kako govore, koje cipele biraju, kako se češljaju. Posmatrao sam i sebe kroz to ogledalo, upoređivao se s drugima. Pitao ih gdje su zaposleni, šta rade, gdje stanuju i s kim, i odakle dolaze. Odgovarao im na ista pitanja. No, bijaše uzalud. Pored svih mojih nastojanja, nisam mogao dosegnuti šta su ti ljudi, po čemu se razlikuju od mene, u čemu sam im sličan. Nisam mogao odgonetnuti ko su, nisam im mogao pokazati ko sam ja. Pitajući ih, saznavao sam o njihovim poslodavcima, o prodavnicama u koje zaviruju, o ulicama i kvartovima u kojima stanuju, a o njima ništa ili skoro ništa nisam doznavao. Ni oni o meni. I pored svih tih ispitivačkih napora, ostajali smo anonimni jedni za druge, naš identitet je ostajao tajnom. Bivao skriven iza fasade naše pojave – nejasan, tek nagoviješten, nešto kao silueta nas samih.

A onda, ne tako davno, počeo sam gledati u oči ljudi, ta vrata ljudske duše. Dozvolio sam da i oni gledaju u moje. I šta sam najčešće vidio? Osmijeh, blag i topal osmijeh. Osmijeh kao poziv na zbližavanje, na otvaranje srca, ispovijedanje i intimnu priču. Poziv da saslušamo priču sagovornika o njegovim snovima, radostima i bolima. Poziv da mu mi kažemo svoju priču. To je obostrani poziv na legitimisanje, na razmjenu naših osobnih isprava, na pokazivanje najintimnijih tajni duše, na otkrivanje našeg srca.

Vježbajući ovu igru zbližavanja očiju i duše, upoznavao sam ljude, vidio ko su, šta u srcu nose. Otkrivao sam njihov pravi identitet. Istovremeno sam im otkrivao ko sam ja, koliko sam drugačiji od njih i kako to drugačije što je u meni mogu s njima podijeliti. Spoznao sam da je srce jedina odrednica mog i njihovog identiteta. Naučih da je moje srce jedini osobni dokumenat na osnovu kojeg me ljudi cijelog prepoznaju i potpuno: ako je zlo, oni će brzo saznati ko sam i klonit će me se, ako je pak toplo, puno ljubavi i razumijevanja, poželit će biti u mojoj blizini, upoznati me i dijeliti svoje darove s mojim. Ako im otvorim srce, sve će im se o meni kazati, neće im trebati moja lična karta, moj ID s podacima o zemlji rođenja, maternjem jeziku i religiji mojih djedova.

Ni Petrova im neće trebati kada ga sretnu. Dakako, ukoliko im ponudi otvoreno srce. Čitavo.

knjiga-small

[i]  Ova priča je posudjena iz autorove nedavno objavljene knjige pod naslovom ‘Srcem do beskraja’ (izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, 2016).

tačno.net
Autor 28.12.2016. u 15:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija