SRETAN TI DAN DRŽAVNOSTI LAMPICO U MRAKU!

Suzana Kadirić
Autor 25.11.2019. u 11:21

SRETAN TI DAN DRŽAVNOSTI LAMPICO U MRAKU!

Cijelu noć, pred Dan državnosti, sanjala sam mog oca i mog Srđana.
Možda to nije bilo ni tako slučajno kao što sam u prvi mah pomislila, jer snovima, horoskopima i onim “šalji dalje” igricama u ovim godinama, u kojim sam, ne vjerujem niti pod razno, a sve me to jako žestoko odbija, jer ih upražnjava nasumice baš moja generacija. Zato me mnoge stvari danas i ne čude.

Probudila sam se dosta kasno tog nedjeljnog jutra i pomislila da bih mogla ostati još malo u krevetu, a onda sam ponovo zaspala, kao da sam iscrpljena i umorna nakon dužeg puta.
Najčudnije od svega je da sam potom nastavila sanjati….ponovo oca i ponovno mog Srđu.

Skoro nikad ne sanjam i kad to i činim, ujutro zaboravim san ili se mogu sjetiti samo neke male, pojedinačne i nevažne scene, koju i te kako brzo zaboravim u ludilu svakodnevice pred sobom.
Ali, da sanjam u dva nastavka isti san, učinilo mi se ipak kao neobjašnjiv fenomen, te se s toga cijelu nedjelju nisam mogla oteti utisku prospavane noći.
Raščlanjivala sam san na male, pojedine djeliće i nekako istovremeno brodila svim onim događajima u prošlosti koje sam proživjela zajedno sa ova dva muškarca koja su me poznavala bolje nego iko drugi na svijetu i zbog kojih bih sve učinila, a s kojima sam prošla i dobro i zlo ovoga života.

Nikada u stvari nisam ni bila istinski svjesna svega što smo proživljavali u datom momentu, da bih tek mnogo, mnogo kasnije počinjala da shvatam sve ono što se prethodno dešavalo oko nas.
Mora da sam išla uvijek sa srcem kad sam bila uz njih, ili kad su oni bili uz mene, ne razmišljajući puno o istim stavovima koje smo imali, ali i zbog kojih smo se, i te kako znali žestoko posvađati s vremena na vrijeme.
Išlo se onako iskreno, bez računice kojom se bave ozbiljni ljudi prije li nego naprave bilo kakav korak i predračun za uloženi trud.
I ma šta govorili današnji stanovnici naše planete, ipak preferiram srce.
Možda zato još uvijek sanjam.

Najsnažnija scena iz tog mog sna, koja bi svakom drugom bila neznačajna, meni je stvarala strašno pomiješane osjećaje i proganjala me cijeli dan.
Nikad je nisam doživjela, ali sam je i te kako prepoznala, kao i nas troje u njoj. Po karakterima, ne po situaciji.

Bili smo umorni taj dan. Preumorni. Srđo i ja smo po starom, dobrom, običaju stigli na hiljadu strana i vjerovali u ono što radimo. Nije tu bilo ni najmanje kolebanja, ni najmanje straha, niti neke dvojbe.
Jedini problem koji nam se redovno javljao s vremena na vrijeme, bilo je naše obećanje jedno drugom da ćemo prestati sa aktivnim djelovanjem, jer ljudi ćute i nije ih baš puno briga šta se oko njih dešava. Javljaju se kad su razočarani u sistem i državu, gunđaju iza svojih tabloida, mobilnih i kompjuterskih ekrana, ali vrlo malo se konkretno angažuju.
Ponekad se primire, a onda odnekud izleti neka druga aktuelna tema, pa počnu nanovo opet da gunđaju, žale se, napadaju, a kad im je i toga dosta, prezalogaje ponešto, ako imaju šta, prilegnu i odmore se kako bi nanovo mogli nastaviti svoje bitke na socijalnim medijima.
Kad bi se svi oni koji su toliko aktivni na mreži, samo 2 dana prebacili na ulice, imali bi revoluciju za kojom stalno kukamo i o kojoj se priča. Ali, ovako piši propalo već u startu!
Mreža stvara prividnu sliku da nas je više nego što u stvarnosti jeste, a prebrojavanje lajkova za amatere postala je kako opsesija, tako i pokazatelj uspjeha. Zato se i živi u zabludi.

Zbog svega ovoga, kao i zbog mnoštva drugih stvari, mislili smo ponekad da treba odustati i misliti samo na sebe, te manuti se svega ostalog.
Obećavali bi jedno drugom u pravilnim razmacima i obično bi se nakon toga smirili i zadubili u vlastite misli u nadolazećih nekoliko sati ili najviše na jedan dan, a onda nanovo tražili puteve djelovanja i nalazili rješenja. Za druge.
Nikada za sebe same.

I tako je to naše uzajamno obećanje ujedno i jedino obećanje koje nikada nismo ispunili jedno drugome. Sva ostala jesmo. Drugima, naravno. Nama ne.

Mislim onako, sad odavde, sa malo distance, da su ta obećanja jednostavno bila frustracija koju smo morali s vremena na vrijeme proći, kad u pojedinim momentima shvatimo da uzalud govorimo, pišemo i borimo se. A onda se iznova trgnemo i nastavljamo dalje, jer negdje u dubini nas samih znamo da ipak nije uzalud. Reći se mora ono što je istina, pa makar i bolno bilo. Opasno nada sve.
A u tim trenucima malo je ljudi na koje se možete pouzdano osloniti kad opasnost i strah pokucaju na vrata. Nema ih puno. Ja na Srđu uvijek mogu računati. I na oca.

Taj otac je u tom snu stajao u maloj kuhinjici, i tek što smo stigli kući da se malo ogrijemo, morali smo dalje. Srđo i ja.
Otac nas je posmatrao onako kako je samo on znao. Odavno mu je sve bilo jasno, ali nikad nam ne bi stao na put, a bio bi nam samo tiha podrška u svemu što smo radili, za čim smo žudjeli i u šta smo vjerovali.

Iz nekog čudnog razloga odjedanput sam otvorila veliki bijeli frižider koji je stajao u kuhinji. Zjapio je kao velika čeljust neke nemani, potpuno prazan. U njemu je tek bila poveća, žuta, plastična posuda u kojoj je trebala da bude glavica kiselog kupusa, ali nje ovaj put tu nije bilo.
I posuda je bila potpuno prazna, a pored posude je bila je još samo jedna tamna, sasušena kobasica, sumnjivog izgleda i kvaliteta.
Nikako se nisam mogla odlučiti da li je Sremska ili je to ona dimljena, ljutkasta, od Dule mesara, kod kojeg se kupovalo meso i suhi proizvodi. Bila sam skeptična i nisam znala ni da li joj je prošao rok trajanja ili ne.

Taj prazni unutrašnji prostor frižidera, osvijetljen lampicom koja se palila prilikom otvaranja, izgledao mi je pomalo kao zastrašujući ponor koji je teško ispuniti.
Okrenula sam se u žurbi ocu, koji je bio svjestan da je frižider prazan, ali i postiđen zbog toga.
“Moraš u nabavku. Ovdje nema ništa,” rekoh mu u brzini.

Odjedanput sam postala svjesna da sam ohola prema vlastitom ocu, a nisam tog soja.
Istovremeno sam pogledala Srđu koji je stajao do njega.
Oboje smo bili svjesni da nećemo stići jesti tog dana zbog nedostatka vremena, ali i da otac nema više snage zbog starosti i bolesti, da ode u veću nabavku i da mu je zbog toga neprijatno. Ni novca nije imao.
Uprkos svemu ipak će otići do trgovine i kupiti ponešto da ne bi bili gladni kad se jednom vratimo nazad. Takav je bio. Star, ćutljiv, ali i brižan i tvrdoglav kada se radilo o tome da doprinese nešto i pruži drugima ono što trebaju.

Srđo me je pogledao, pomalo prijekorno, ali nije ništa rekao. U njegovim dubokim očima prijekor se beznadežno topio i slijevao u stalno djelovanje na terenu i pomoć koju je pružao ljudima, pa tako sam, samo u trenutku uspjela uhvatiti njegov opravdani prijekor, dok je on već startao automobil, sjedeći na mjestu šofera, uvijek pomalo nagnut ka šofer šajbi kao da prsima ima namjeru provaliti obruč koji se steže oko njega, da bi stigao tamo gdje su ga već čekali. Uvijek je tu za druge, nikad za sebe. Nije prokomentarisao ništa, a meni bi nekako žao oca. Zaboli me jako.
Već u sljedećem trenutku krenula sam dalje, Srđo je dobacio:
“Ne sekirajte se, snaći ćemo se,” a meni je u mislima bio samo prazni frižider i otac pored njega, osiromašen i postiđen zbog toga.

Probudila sam se naglo, pokušavajući da se saberem.
San je nestajao u izmaglici, a stvarnost se pokušavala dočepati dana koji je bio ispred mene.

Nekako me cijeli dan pratila slika Srđana Šušnice i mene same koji odlazimo i slika svih onih roditelja koji su osiromašeni, postiđeni i bespomoćni ostajali u zemlji Bosni pored praznih frižidera, nemogavši djeci pružiti ni ono najosnovnije što su željeli.

Ostao je pogled, ostala je ljubav, ostala je briga, ostao je tamo negdje užasno prazan frižider koji je zjapio kao velika crna rupa u kojoj se ipak s vremena na vrijeme palila mala lampica koja bi ga osvjetljavala, potpuno dovoljna da može u bilo kojem momentu da nastavi svoju funkciju.

Sjetih se da je praznik i pomislih:

Sretan ti Dan državnosti osiromašena Bosno i Hercegovino!
Lampica si koja ipak sija u tamnoj utrobi velike hladne mašine, dok djeca odlaze u nove borbe i pune frižidere nekih dalekih zemalja, dok ih u kuhinji i dalje čekaju postiđeni roditelji!

Suzana Kadirić
Autor 25.11.2019. u 11:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija