ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU – KNJIGA O BIJELOM DUGMETU, DUŠAN VESIĆ

Ivo Anić
Autor 7.12.2015. u 10:41

ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU – KNJIGA O BIJELOM DUGMETU,  DUŠAN VESIĆ

Zima je i pomalo neobično za Split, sunce se sakrilo u sivom, kao da ih želi dočekati u njihovom ambijentu, kao znak dobrodošlice. Na rotoru u Solinu gužva, kamioni i cisterne, ljudi nekuda žure, kako bi to slikovito opisao Johnny. Nervozno palim cigaretu jer kasne, negdje tamo od pravca magistrale protežu se na divlje zalijepljeni plakati, pod nadvožnjakom gleda me lice starlete koja promovira svoju novu knjigu. Bizarno, mislim, ali i prokleto sarkastično, sudbina ima svoje mehanizme da tako bolno poklopi stvari i stavi ih na svoje mjesto. U jedan grad, grad koji je odavno izgubio sebe iz dva različita pravca stižu dvoje različitih ljudi.  Prva je starleta spisateljica potpuno svjesna svoje neskromnosti, a ovaj drugi, Dušan Vesić, potpuno je drugačija priča, oličenje i pravo lice skromnosti jedne rock generacije na zalasku. Beogradski muzički novinar i urednik dva magazina koji su mi obilježili mladost „Rock“ i „Pop Rock“ osamdesetih, čovjek koji je napisao knjigu o grupi Bijelo Dugme, čovjek koji ih četrdeset godina prati i zna sve o njima, prilazi mi kao da se poznajemo cijeli život. Dušan je i autor dokumentarnog filma o Ekatarini Velikoj „Kao da je bilo nekad“. Alen iznosi stvari iz auta, ljudina, nasmijan kao i uvijek, a ja iskreno ne mogu vjerovati da ljudi takvog kalibra dolaze u moj grad bez ikakve pompe, redka u novinama. „Diktatori“ su u Kameleon klubu i dočekuje nas poznata buka, bubanj lomi poznati uvod u Alenovo Dugme, Dušanu donosim kavu. Pričamo o knjizi, biografija Bijelog Dugmeta autentičan je dokument o jednom vremenu, vremenu u kojem sam odrastao, ali je i svojevrsna autobiografija čovjeka duboko posvećena muzici kao načinu života.

Promatram lice na kojem vidiš zapravo sve, lice Dušana Vesića je lice rock’n’rolla, lice izbrazdano noćima provedenim na koncertima, životom u back stageu, sudbinom vezanom uz muziku i muzičare bivše države s kojima je dijelio dobro i zlo, afere s opijatima i one najskrivenije tajne, one koje ostaju iza vrata svlačionice gdje se sukobljavaju ega, individualni demoni i različitosti koju nosi genijalnost. Život rock bendova sličan je i isti, život pod lupom javnosti, bljeskova fotoaparata i nasrtajima novinara koji žele ekskluzivu, život je to koji nema ništa od jednostavnosti nas običnih ljudi, život je to u konstantnoj prepoznatljivosti na ulici, u javnosti, život je to pod zaštitarima i osiguranjem, život u kojem nemaš običnost u malim stvarima, da možeš mirno na ulici kupiti novine, popiti kavu kao svaki normalan čovjek. Dušan je bio duboko svjestan toga i sebe je postavio točno tamo gdje treba, u mrak iza reflektora u kojem je promatrao svijet kojeg voli, svijet kojeg je upoznao u svojoj srži izbliza, svijet koji je blještav i šaren u tabloidima, a mračan i pun demona u zatvorenim prostorijama kada oni koji stvaraju muziku koja mu je obilježila život ostanu sami iza zastora i vrata pred kojima je osiguranje.

Dva lica iste medalje, tako je Dušan komparirao Milana Mladenovića i Bregovića, EKV i Bijelo Dugme. Zagonetan osmijeh dok sipa šećer u kavu. Jedni su nosili radost, drugi zabrinutost, govori mi zamišljeno i ta rečenica me duboko fascinira, rečenica u kojoj stoji zapravo lice i naličje jedne zemlje i njene muzičke scene. Postojali su bendovi koji nisu pristajali da budu mainstream, da služe za zabavu, postojao je Branimir Štulić kao što je postojao Milan Mladenović, to su bili ljudi koji su kroz svoju muziku, kroz svoje stvaranje pokušavali poslati poruku svojoj generaciji. Medalja s dva lica bila je uostalom i zemlja u kojoj su živjeli i stvarali, medalja s dva lica bila je i njihova publika, medalja s dva lica bio je njihov život u svim njihovim različitostima. Milan  je, barem za Dušana, ostavio autentičan trag, trag koji ne blijedi kroz vrijeme i prostor. Na promociji filma o Milanu dvorane su krcate, na promociji ove knjige koju držim u ruci u pravilu je stotinjak ljudi. Postoji stanovito uvjerenje u javnosti, govori mi Dušan vidno ganut Splitom, da je Bregovićeva kultura pobijedila, da je u konačnici kultura radosti odnijela primat, kako zbog nostalgije tako i zbog novih generacija koje dolaze i koji iščitavaju povijest preko albuma koji ostaju, a ne konteksta vremena u kojem si trebao živjeti da bi ga shvatio. No, uvjeren sam, ta je kultura zabrinutosti ostavila u ljudima kudikamo veći trag, ista ona kultura koju su razumjeli i odrastali na njoj samo izabrani, oni koji su ostali isti i do dan danas da bi svoju autentičnost shvaćanja te i takve kulture koja je preispitivala pričali svojoj djeci pa i živjeli po njenoj matrici, na neki način. U razgovoru nas prekida Alen, nasmijan i otvoren kao i uvijek, zanima ga naš razgovor i priznaje mi da i sam razmišlja o pisanju biografije. Čovjek, kaže on, kada uđe u neke godine neizbježno se mora osvrnuti na svoj život i ono što ga je obilježilo, a ja moram priznati da sam imao život kakav sam oduvijek i želio imati. U konačnici, zbrinuo sam svoju obitelj svojom karijerom, imam svoj kafić i kuću. Ja se smijem i podsjećam ga da svaki prosječni bauštelac po Njemačkoj to ima, a da je Alen Islamović  čovjek koji je lomio ženska srca diljem bivše države, a bogami, lomi ih i sada. Smijemo se skupa, dok Alen sa bendom provjerava svoju azurno plavu gitaru, azurno plava boja njegova je boja, boja njegove muzike. Disk koji vrtim u ruci, potpisan ostavljam sa strane i, iskreno, ne znam što da mislim o njemu. Alen je fascinantna osoba, osoba bez mrlje, osim one koja je Seadu Lipovači slomila srce, mrlje koja će obilježiti tadašnju glazbenu scenu prelaskom iz jednog muzičkog žanra u drugi, iz jednog svjetonazora u sasvim deseti, iz Jagoda u Dugme, kao kod bizarnih nogometnih  transfera.

Pitanje o raspadu benda, raspadu Bijelog Dugmeta visi u zraku, no Dušan ga je namjerno izostavio iz biografije. Za događaje koji su doveli do transformacije Dugmeta u „pastirski rock“ Dušan krivi Željka koji se već tada na svojevrstan način distancirao od benda. Tek, zapravo, dolaskom Alena u bend, Bijelo Dugme je postalo homogen organizam, grupa ljudi koji se dodiruju u svim točkama i povezuju- Lakmus papir i ljepilo koje je sastavilo bend s kraja osamdesetih i dalo mu novu snagu bio je Alen, čovjek koji nam nasmijan priča o svojoj djeci, planovima da digne još jedan kat kuće. Raspad bivše države i raspad samog benda nemaju nikakve veze, slažu se obojica, iako mediji sustavno pokušavaju progurati tu teoriju. Više ništa nije imalo smisla, govori mi Alen, ljudi su pucali jedni u druge, svirati u tom momentu, raditi muziku bilo bi van pameti, nas je zateklo upravo kako je zateklo i sve druge i mi nismo tada bili ništa drugačiji od puno ljudi koji su svoje profesije stavili ad acta.

Postoje različite metode stvaranja, govori mi Dušan, ja volim početi od nečeg što je već netko stvorio i svoju priču izgraditi na tom temelju, sve je već zapravo odavno rečeno, no to je uostalom i Bregovićeva metoda rada. U pisanju postoji sintagma „naročito uspjeli citat“ koji je dostupan javnosti i oko kojeg ja osobno zavrtim priču, ne smatram u tome ništa loše, dapače, bolje je istraživati nego buljiti bez inspiracije u zid.

Prekidaju nas prvi gosti koji ulaze u klub, jedna dama prilazi Dušanu i moli ga za potpis na otvorenu stranicu knjige, Dušan joj poklanja svu svoju pažnju, a ja nisam na čisto o kome smo razgovarali u zadnjih deset minuta, o Dušanu ili o Bregoviću.

Na samoj promociji bilo je dvadeset i pet ljudi, uključujući konobare i nekolicinu prijatelja koji prate fuziju glazbenika i kritičara, fuziju benda i jedne knjige. Dušan nije razočaran, rutinski odrađuje svoje uz ogromnu dozu nostalgije koja u momentima tjera suze na oči, govore otvoreno i pošteno, o Bregoviću, Bebeku, o Alenovom razlazu tik pred snimanje u Londonu s Divljim Jagodama. Pitanje iz publike o Seadu Lipovači ostaje visjeti u zraku i provjera istinitosti priče da je Lipovača za odlazak Alena saznao u restoranu, iz novina. Dušan se zagonetno smije.

Prepun nostalgije pratim Dušana u noć, voli Split i za Split ga vežu prekrasne uspomene, na moje pitanje nije li razočaran što je jedna opskurna starleta večeras napunila klub kilometar od našeg, samo se nasmijao. Vremena su takva, kaže on, ljudi pišu i prezentiraju bedastoće, živimo bedastoće na svim poljima i segmentima, žao mi je što ta mladost nije došla na jedno putoovanje u prošlost, putovanje u čistu nostalgiju. Pušimo dok mi je  grop u grlu, nije došla ni moja generacija koju bi ta nostalgija svakako trebala zanimati. Rezigniranost mi nije jača strana i ovu priču sam zakopao u sebi, priču o jednom vremenu i jednom čovjeku, piscu.

Ivo Anić
Autor 7.12.2015. u 10:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija