ŠTO NE MOGU PREŠUTJETI, O ČEMU NE MOGU NE MISLITI

Foto: Ron Haviv

Srebrenica..8000 ljudi…

To je jedan gradić na sjeveru, cijeli, do posljednje duše, poslan pod zemlju. Djeca, koja se igraju u parku. Stare žene koje zalivaju vrt. Muškarci što podižu novi krov i popravljaju cestu. Vinogradari nad trsjem, ratari nad pšenicom. Djevojke, poput gazela u večernjoj šetnji, Mladići zacakljenih očiju, puni vrele životne snage. Onaj što svira harmoniku i veseli srca. Ona koja veze svilenim koncem djevojačko ruho. Ona, koja od šake brašna i stručka raštike sprema kraljevsku večeru za svoje gladne. Učitelj, pekar, mrtvozornik, mladi konobar, vlasnik najljepšega osmijeha na ovom prostoru…

Nečija sestra, brat, majka, otac, ujak, stric, zaručnik, tajna ljubav, spasitelj od samoće…Nečiji sinovi i kćeri, oslonci i utjeha u starosti…Nečiji unuci, sunce na istoku, zlatni oblak na zapadu.

NIKADA VIŠE NAKON SREBRENICE neću moći proći svojim gradom, a da ne pomislim da smo to mogli biti mi, jer Zvijer Paklena ne bira žrtve, već samo krvožedno nasrće na nevine, gdje god joj se hoće.

NIKADA VIŠE neću vjerovati da “veliki svijet” može i hoće obraniti nevine, u bilo kojoj pogiblji i nevolji.

NIKADA NEĆU VJEROVATI DA JE OPROŠTAJ BEZUVJETAN I MOGUĆ, ako dovoljno visoko narasteš i duboko u ljudskost uroniš. Krv nevinih leži na rukama našega naraštaja i mrači nebo našega stoljeća.

Nema oproštaja za zatornike Srebrnice. Nema zaborava, do susreta u vječnosti, s braćom našom po nedužnosti i žrtvi!

Snivajte mirno pod nišanima, pod neuprljanom zastavom zelenom, gdje cvate ljubičast cvijet kukolja, poput ordena blistava. Po jedan za svako životom neutaženo srce.

Snivajte, čisti, bez grijeha i tereta.

Ljubimo vas, kao svoje najrođenije.