STOJIĆEVO ŽENSKO PISMO

Autor 3.2.2012. u 14:34

STOJIĆEVO ŽENSKO PISMO

Pjesme koje (ne) mogu biti prevedene na strane jezike…


Blažene su žene opjevane u Stojićevim stihovima: vladarice svakodnevice postaju vile i nimfe u čijem ovozemaljskom i prozaičnom postojanju pjesnik nalazi tragove zvjezdane prašine. Nikad to nisu obična kosa, miris, dah, struk ili sise. One su rijeka, one su saputnice na dugom kosmičkom putu, one su vladarice vjetra. Svejedno da li su iz prošlosti ili sadašnjosti, da li se za njima žali ili ih se tek priziva, Stojićeve nimfe su opjevane iz pera istinskog zaljubljenika i poštivaoca ženskog životnog principa (a ne profane kozmetičke ženstvenosti). Lirski subjekt je nekad mladić koji kao u narodnoj poeziji sa draganom ljubuje u vinogradima gdje je sad pukla državna granica, nekad se voljenoj uvlači kroz prozor u sobu, nekad je priželjkuje nevino sa sviješću o zabranama, a nekad je distancirani umorni posmatrač koji se samo iz daljine divi djevojačkoj bezbrižnosti i ljepoti. U svakoj od tih prilika (i po tome je ova poezija daleka balkanskoj mačističkoj tradiciji) Stojićev lirski subjekt biva poštivalac ženskog Erosa ali i logosa. Igrajući se sa homonimima iz našeg jezika kao što su jezik ili koža koji u njemačkom jeziku imaju različite oblike, u pjesmi Kratki tečaj njemačkoga Stojić kaže: Razlika između Sprache i Zunge:/ Ovim pjesničkim kalamburima / Ližem ti leđa./ Razlika između Haut i Leder:/ Ovim pjesničkim kalamburima/ Ljubim ti čizme.

Žene međutim u tom svijetu ne ostaju samo predmet divljenja: one su stvarne kad tužbalicama oplakuju svog dragog, vladarice su svog života kad se pred jutro spremaju da zauvijek napuste uspavanog ljubavnika ili kad prevode književnost sa jednog jezika na drugi u pokušaju da razumiju i objasne svijet. Svaka od njih neodvojiv je dio nekog ljubavničkog ili prijateljskog MI, svejedno da li taj spoj traje nekoliko trenutaka ili godinama. Pjesma Zehra blistavi je primjer ženskog pisma: ona govori o sarajevskom porodilištu Zehra Muidović nazvanom po doktorici muslimanskog imena. Partizanska heroina je, prema pjesnikovom viđenju, ubijena tri puta: najprije kad su je fašisti kaznili za liječenje partizana, zatim kad je 1992. spaljeno porodilište nazvano po njoj, a onda kada obnovljenoj zgradi nije vraćeno njeno ime. Oni što propovijedaju religiju njenog imena/ Izbrisaše ga. Zehra je treći put ubijena. Kroz ovu pjesmu se ispisuje ženska alternativna povijest, nanovo se vrednuje prošlost (antifašistkinje su danas zaboravljene), a na jednostavnom detalju kao što je ime jedne ustanove prikazuje se burna smjena vladajućih ideologija. Uz sve to, govoreći o junakinji iz ere socijalizma, pjesnik pokazuje kako se u porodilištu za njega ukrštaju zvanična i porodična historija: U svijetlim aulama i u istoj religiji/ Rođene su moje kćeri. Pjesma završava u intimnom tonu tužaljke: Zehro, kućo izgubljena,/ Zehro moja,/ Zehrice. Posljednja riječ je deminutiv, raznježenost nad imenom i likom jedne zaboravljene velikanke iz prošlog vremena, ali i nad sopstvenom prošlošću. Stojićeva sentimentalnost razoružava, ona je dobro dozirana, tako da nas će podići žmarci a da nijednu pjesmu nećemo otpisati kao sladunjavu.

Pomalo redukcionistički zvuči ovo čitanje Stojića u ženskom ključu, pa koliko prostor dopušta, vrijedi spomenuti barem još neke značajke pjesama u njegovoj novoj knjizi. Stojića posebnim čini upravo odustajanje od bilo kakve poze velikog: od blagog podsmijeha sopstvenoj pojavi u pjesmi Jutarnja toaleta, preko ironičnog viđenja književne scene u pjesmi Sarajevski pjesnici, do demistifikacije pjesničke prakse u proznim bilješkama koje prate neke pjesme. Autor u jednoj bilješci otkriva kako je na lažnu vijest o smrti poljskog pjesnika Tadeuša Ruževiča napisao pjesmu koju je naknadno samo prebacio u futur, a uz drugu pak pjesmu objašnjava kako ju je napisao na zahtjev organizatora festivala na kojem je gostovao, kako sam znao i umio.

U svojim pjesmama Stojić često zadire u najneposredniju dnevno-političku stvarnost. Najavljena privatizacija Telecoma će ga tako potaknuti da napiše pjesmu Iz tranzicije, iznimno poetičnu reminiscenciju o stradalima o proteklom ratu. Snažnu pjesničku kreaciju Olimpijada pjesnik će pak ostvariti na osnovu haškog svedočenja čovjeka iz Brčkog koji je preživio egzekuciju osamdeset i tri sugrađanina. Na pitanje suca na što je pomislio u tom trenu/ Imam je odgovorio:/ „Na Allaha Milostivog Samilosnog./ A pošto sam bio osamdeset četvrti na redu/ Sjetio sam se sarajevske Zimske olimpijade/ Gdje sam volontirao kao student,/ Prevoditelj s arapskog.

Da ne ostanu nespomenute, ovdje treba barem nabrojati još neke pjesme zbog kojih svakako vrijedi potražiti ovu knjigu: Obiteljsko stablo, Himna heraldičkom orlu, Wrack, W. A. Mozart: Misa u D-molu, Nigger, Elektronska kuća u Bosni, Na ruševinama rodne kuće, Miodrag Stanisavljević…

O AUTORU

Mile Stojić rođen je 21. januara 1955. u Dragićini, BiH, a živi u Sarajevu. Diplomirao je studij južnoslovenskih književnosti i jezika, a dugo godina radi u novinarstvu. Deset godina predavao je kao lektor južnoslavenske književnosti u Beču. Objavio je 12 zbirki poezije i 9 knjiga proze. Knjige su mu prevođene od Italije, preko Poljske i Njemačke do Amerike, a dobitnik je brojnih značajnih književnih nagrada.

Autor 3.2.2012. u 14:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija