STRAH I NADA NA OTOKU ELLIS

Izdvajamo

• Nada je poput krhke lađice, koja se probija između grebena straha i tjeskobe. Valja proći iscrpljujuće kontrole, provjere, ispitivanja. Otvoriti svoj ubogi, rupcem povezani kofer i pokazati ono malo sirotinje, rublja, jastučnica, fotografija, ručnika i rukom pletenih čarapa i vesti, te križić s krštenja, molitvenik i koju obiteljsku relikviju, ponesenu u "novi svijet". Tuđe će ruke ravnodušno, s malo gađenja, prekapati po tome, oduzimajući im svetost i vabeći suze poniženja na oči.

Povezani članci

• Branko Ćopić: Zašto su me dva puta izbacili iz škole u Banjaluci (VIDEO)
• „Pred kraj života ostajem komunista“
• Bugarski: Jezici pripadaju govornicima
• Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata
• Karl P. Popper – U potrazi za boljim svijetom!
• „Kako izveštavati sa suđenja za ratne zločine u Srbiji“

Već 25 godina jedan broj časopisa FORUM, namijenjen učiteljima engleskog jezika, preživljava moja panična čišćenja radne sobe i otresanja od svega nepotrebnog i preživjelog. Razlog je tome fotografija na ovitku: dokumentarni snimak s Ellis Islanda, točke u njujorškoj luci, kroz koju se doslovce slijevala rijeka useljenika, u periodu od 1892. do studenoga 194., kada je napokon zatvoren.
Statistike govore da je u tom periodu u Sjedinjene američke države ušlo više od 12 miliona ljudi, tražeći spas od bijede, pohare, bolesti, ratova i nevolja svake vrste.

Među njima, bila je i ova “lijepa slavenska kćer” kako je pjesnik Levine nazvao svoju poljsku prabaku, pišući o njenim uglačanim bakrenim loncima, krumpirima i pogačama, kojima ih je hranila u tuđoj, ogromnoj i nepoznatim jezikom ograđenoj zemlji, potpuno različitoj od one u nadom obojenim snovima. Nada je poput krhke lađice, koja se probija između grebena straha i tjeskobe. Valja proći iscrpljujuće kontrole, provjere, ispitivanja. Otvoriti svoj ubogi, rupcem povezani kofer i pokazati ono malo sirotinje, rublja, jastučnica, fotografija, ručnika i rukom pletenih čarapa i vesti, te križić s krštenja, molitvenik i koju obiteljsku relikviju, ponesenu u “novi svijet”. Tuđe će ruke ravnodušno, s malo gađenja, prekapati po tome, oduzimajući im svetost i vabeći suze poniženja na oči.

Lijepe slavenske kćeri, čija koža miriše na domaći sapun i jabuke, bit će pregledavane, cijepljene, obilježene, da bi mogle biti kuharice i pralje, težakinje i kućne pomoćnice, šutljive poput zamrzle vode i blijede kao cvijet anemone u poharanoj šumi. Izrodit će potomstvo, pjevati im ispod glasa starinske uspavanke na poljskom, mađarskom, hrvatskom, i samo ponekad, kad muškarci odu na posao u rudnike i čeličane, a djeca se izgube u školi ili na ulici, krišom će otvoriti ormar, da bi dodirnule teške brokatne nabore ove suknje ili glatku svilu rupca, pod kojom se pri dolasku skrivala njihova snažna, mrvicom hrđe i zlata prošarana kosa, sada odrezana i pretvorena u jeftinu trajnu ondulaciju.

Noge prošarane venama, ruke izjedene od lukšije, to lijepo bijelo čelo izbrazdano borama, teško da će nam ponovo dozvati ovu rusalku s Ellisa, “rastopljenu” u loncu za stvaranje nove nacije, u kojoj će tek praunuci postati pjesnici, učitelji, pastori, nositelji bijelih uškrobljenih ovratnika i orukavlja u kakvoj beamterskoj škulji njujorškog predgrađa. Oni će dobro govoriti engleski, bez naglaska, bit će zubati, otresiti, samouvjereni do nepodnošljivosti i posve uvjereni kako je “vrli novi svijet” stvoren po njihovoj mjeri. Urnu s prabakinim pepelom davno su brodom poslali u Europu, da njen duh može sanjati na groblju obraslom bršljanoma i mahovinom, kakvo postoji samo u starim knjigama. Neuobičajeno, uglavnom rijetko, u kišno predvečerje, kad krošnje šušte i pada lišće, učinit će im se da čuju te neobične sibilante, koje im usta blijede ljepotice šapuću: “Sunašce, srdašce, dušice, sjeničice, maljušno moje, kruščiću, prašćaj, prašćaj…”

4. rujna 2016.

Flora Green