Moja prva ploča

„Strah nikada nisam imao jer sve je to jednostavno muzika“

Rainer Widmann
Autor 11.2.2021. u 09:05

„Strah nikada nisam imao jer sve je to jednostavno muzika“

Foto: Schwartz, Anna (as) – Armin Alić pokazuje svoju prvu vinil LP: „Appetite for Destruction“, prvi album Guns n‘ Roses.

Piše: Rainer Widmann – 10.02.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović 

Basista Armin Alić rođen je septembra 1980. u Sarajevu i živi od aprila 1992. u Wuppertalu. Ovdje je 2009. bio suosnivač, daleko iza granica Wuppertala poznatog, Royal Street Orchestra i svirao je u mnogim drugim bendovima i projektima. Od 2015. je stalni član benda Henrika Freischladera. Također je kontakt osoba za cijelu zemlju agirajući potporni projekt create music NRW.

Na otkriće prve, za njega važne ploče Armin Alić se dobro sjeća. „To je bila vinilna LP ‚Appetite for Destruction‘, prvi album Guns n‘ Roses, koga sam 1988. dobio u ruke“, priča on. Porodica Alić živjela je tada u Sarajevu, u nekadašnjoj Jugoslaviji i današnjoj Bosni i Hercegovini. „Tamo su ploče bile važan sastavni dio socijalnog života. Bila je to prava zabava sastati se i slušati muziku“, priča on o vremenu u svojoj staroj domovini.

Već sa četiri godine ležao je rado ispod stola kad su njegovi roditelji imali posjetu i slušali ploče. „Tada se rodila moja strast za muziku. Moj otac imao je veliku zbirku ploča koja je bila raznolika i šarena. Mnogi albumi progresivnog roka od King Crimson, Genesis ili Pink Floyda i naravno jugoslavenska rok, pop i bluz muzika. Ali također i Đuzepe Verdi i upravo prvi albumi Guns n‘ Roses. Time sam puno dobio bez da sam tačno znao šta slušam. Nekada sam sjeo pred ormarić sa pločama i pregledao stotine LP i polako etablirao u svome mozgu vezu između muzike koju sam slušao i omota ploča. Tamo mi je pao u ruke album Guns n‘ Roses. Već početak me je elektrizirao i često sam ih slušao.“

Već rano htio je postati muzičar. „Prema pričanjima mojih roditelja sa pet ili šest godina sam prvi put rekao da bih htio biti muzičar nakon što sam na TV vidio jednog mladića da svira violinu.“ U osnovnoj školi učio je klasičnu gitaru i klavir i čak je pobijedio na jednom pjevačkom natjecanju. Nakon toga smio je nastupati sa jednim bendom prijatelja njegovih roditelja i otpjevati par pjesama. „Na probama bio sam fasciniran basistom i frekvencama i načinom kakav je on bio i svirao. Tada je nažalost došao rat i mi smo došli u Wuppertal kod moje tetke koja je imala stari klavir i jednu gitaru. Doduše u lošem stanju ali ja sam uprkos tome na njima svirao svaki dan iako je to bilo nekakao frustrirajuće.“

Iako nije znao dobro njemački bio je primljen u septembru 1992. u gimnaziju Wilhelm ­Dörpfeld­ i odmah prvog dana napravio je jedno posebno iskustvo. „Jedan bradati, stariji čovjek izveo me je iz učionice jer je htio da govori sa mnom. Imao sam stvarno strah jer sam mislio da sam uradio nešto loše.“ Armin je prije toga sekretarici škole gospođi Winkelius ispričao da rado muzicira, da umije pomalo svirati gitaru i klavir ali da bi radije svirao bas. Bradati gospodin bio je nastavnik Klaus Fehrholz, koji je za svoj školski bend hitno trebao basistu „i naravno ja sam bio totalno oduševljen i odmah sam pristao“.

Alić se na basu osjećao „kod kuće“ i sviranje je većinom naučio autodidaktički: On je puštao muzičke kasete naprijed i nazad dok ih nije savladao. Prije svega sa 1991. objavljenim prvim Pearl Jam albumom „Ten“ i „Nevermind“ od Nirvane. „Oba albuma su bila veoma važna na početku moje muzičke karijere. Već kratko nakon toga počeo sam praviti vlastite projekte.“

Sredinom 1990-ih godina jedan prijatelj svirao mu je album King Crimsona „Thrak“ – time je počela njegova velika ljubav za ovaj bend. On je primjetio da je prve ploče engleskog benda nesvjesno slušao ležeći ispod stola u roditeljskoj kući. Onda je u Esenu 2018., zajedno sa ocem prvi put uživo doživio ovaj bend i smatra njihovu muziku „nevjerovatnom i grandioznom“. Na prelomu stoljeća počeo je kroz svoje poznanstvo sa bubnjarem Mickey Neherom i njegovim starijim bratom Christophom baviti se sa džezom, bluzom i crnačkom muzikom.

Od 2015. član benda Henrika Freischladera

Bila je to velika sreća da sam upoznao obojicu koji su postali moji mentori. Naučio sam puno od obojice i za mene se otvorio jedan novi svijet. Sa Christopom sam jednom tjedno svirao standarde i svaki puta mi je dao jedan džez CD. Ja sam morao pokušati iznaći o čemu se radi i kako muzika funkcioniše. Tako smo radili oko osam godina. Time sam razvio određeno samopouzdanje i rado sam bio u situaciji gdje sam svirao sa ljudima koji su svi bili bolji od mene. Nikada nisam imao strah jer to je sve jednostavno muzika.“

Od 2008. on je svirao kao rezerva u bendu Henrika Freischladera. „Kada me je Henrik 2015. pitao da li želim postati stalni član benda bio sam veoma sretan.“ On je 2009. bio jedan od suosnivača Royal Street Orchestra, koji je također snimio CD sa komornom filharmonijom. Jedan projekt je proizašao iz nastupa na „Kultur-Trasse“ 2017. u Immanuelskirche. „To je bio takav uspjeh da sam rekao: Iz toga trebamo napraviti album. Miks je upola gotov, smatram da ćemo to izdati ujesen.“

U svakom slučaju jedan prijatelj porodice uspio je spasiti dio zbirke ploča njegovog oca i nekako donijeti u Wuppertal, tako da je Armin na slici sa originalnim omotom ploče koja mu je otvarala muzički put.

wz.de

Rainer Widmann
Autor 11.2.2021. u 09:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija