Štrbački buk

Autor/ica 👤Milan Draško 17.6.2022. u 11:46

Povezani članci

Foto: M.D/Privatna arhiva

Rodile trešnje u zavičaju. Daleka asocijacija na Crnjanskog (“Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini”, priviđaju mi se još”)… Andrej i ja stižemo u suton. Ramiz je došao čim je uočio auto. Glavni junak priče „Braća iz komšiluka“. Svaki naš susret je praznik! Majka nešto šaljivo govori. Andrej pita šta se desilo sa raskošnom krošnjom lipe? Proći će godine dok dostigne nekadašnju ljepotu. Osmijeh se vraća na lice s mirisom zavičaja. To je ta magija.

Sutradan putujemo u Kulen Vakuf. Pet sati vožnje i bliskog susreta s prirodom. Najljepše je između Livna i Bosanskog Grahova; toliko zelene boje milovalo je naše oči umorne od kompjutera. Stižemo na odredište, vlasnica pansiona „Saraj”, prva osoba koju smo vidjeli, neobično ljubazna. „Vi ne spavate kod mene. Maloprije su otišli Šveđani, uskoro stižu Francuzi“. Zovemo Edu, kaže da dođemo u kafanu, prvu nakon mosta, s desne strane. „Ako treba, poći ću s vama, pa se vratiti pješke“. Potvrda uvriježenog mišljenja da su ovdašnji ljudi izuzetno ljubazni!

Nastavljamo ipak sami, pronalazimo restoran „Džisri Kebir“ (Veliki most), koji „lebdi“ iznad Une. Preko puta je restoran „Una“, gdje ćemo kasnije otkriti odlične palačinke.

Kulen-Vakuf, veliko bihaćko naselje, najveće u zoni Nacionalnog parka “Una”, ljeti je turistička Meka. Mjesto na koje s jednog brda motri Stari grad Ostrovica, koji su držali hrvatski Frankopani i Keglevići, potom Osmanlije, a s drugog zidine Havale, nekadašnja ognjišta begova Kulenovića, oba zaštićeni nacionalni spomenici kulture. Lijeva obala, načičkana apartmanima, hostelima i kafanama, arhitektonski podsjeća na dalmatinske gradiće s uskim ulicama. U tursko vrijeme naselje je nosilo ime Džisr-i-Kebir.

Sjeli smo za stol najbliži rijeci. Blizu nas GM Robert Zelčić i IM Branko Rogulj. Zelja će mi tokom turnira pričati o legendarnom IM Milji Vujoviću i njihovim putešestvijama po Italiji, Austriji, Njemačkoj. O opasnom restoranu u Beču i o tome kako se predstavljao kao Marokanac!? Džafer neumorno prolazi između stolova i donosi ćevape u somunu. „On je gazda restorana“, neko nam govori. Edo Duraković, dugogodišnji predsjednik ŠK Bihać, nekada šampiona države, uskoro stiže. On je ovdašnji zet. Imaju kuću preko rijeke, vidi se iz restorana. Osjeti se koliko ga mještani poštuju. Glavni organizator šahovskih kampova za mlade koji se održavaju već 15 godina u ovom gradiću. Predavači su najčešće bili velemajstor Emir Dizdarević i internacionalni majstor Zoran Runić. Emir je svojevremeno ovdje kupio kuću, blizu fudbalskog stadiona. Došlo je, eto, vrijeme da se organizuje prvi velemajstorski turnir. Zoran je pozivao igrače, vodio razgovore koji nisu uvijek jednostavni. Velike zasluge za organizaciju turnira pripadaju Almiru Mešiću, uspješnom poslovnom čovjeku. Oba sina igraju šah, stariji Ismet je odskora fide majstor. Ismet i mlađi brat Ado trenutno igraju na Školskom prvenstvu Evrope na Cetinju, Ismet je jedan od glavnih kandidata za prvaka.

Zove nas gospodin Muharem Beganović, kaže da je njegov apartman spreman. To nije običan apartman, već mondenska vila! Dajem Muharemu malu zdjelu trešanja. Zahvalan je i odmah nudi komšijama. Prija mi njihovo zadovoljstvo. Poslije smo pronašli nekoliko stabala na blagom uzvišenju, blizu nekadašnje željezničke stanice. Gušt je jesti direktno sa grana. Ali, daleko je to od trešanja iz doline Neretve. Muharem djeluje blagorodno. Ljetovao je na ostrvu „Sveti Nikola“ (Budva) i bilo je lijepo.

Poslije ćemo upoznati još jednog simpatičnog mještanina, Kemu. On ima lijepu kuću uz samu Unu. Posjetićemo ga jednog prijepodneva Runić, crnogorski reprezentativac, FM Andrej Šuković i ja. Njegov veliki bijeli pas se umiljava oko nas. Rakija iz čokanja i priča o prohujalim vremenima. U jednoj sobi Titova bista. Ljudi u ovom kraju se nostalgično sjećaju Jugoslavije. U restoranima je najpopularniji „M, ex Yu“ radio. Čorba, Mišo Kovač, Kemo Monteno, Bajaga, Bolero… Kaže da ima puno gostiju, najčešće dolaze Slovenci. „Posmatrao sam laste kako se spuštaju na rijeku i odnose vodu. Zatim prave blato, pa od blata gnijezdo“. Puno je gnijezda u krošnjama. Nekoliko dana kasnije kod Keme se okretalo jagnje. U pauzama smo igrali ručni fudbal, razdragano, poput djece.

Već prvo veče saznasmo za izlete; ići ćemo u Martin Brod da posjetimo ribnjak i vodopad „Milančev buk”. U vodi, ispod vodopada, duga! Neobičan fenomen. Isto veče organizator nam priređuje zadovoljstvo; po dvije pastrmke iz ribnjaka u tanjirima. Najveće oduševljenje izazvaće posjeta čuvenom vodopadu „Štrbački buk“. Vrijeme nam nije naklonjeno. Sunce je iščezlo, kiša sve jače pada. Jedne noći je užasno gruvala kiša. Temperatura pada 10-15 stepeni. Sjećam se jedne predvečernje šetnje preko mosta. Hladno, obukao sam košulju, džemper i jaknu. Stojim na sredini mosta posmatrajući šume i brežuljke. Kakva ljepota! Iznenađujuća slika uz obalu, tridesetak metara od mosta; dvije djevojke se kupaju u Uni! Dvojica mladića ih povremeno vuku iznad vode, ali one ponovo izmiču. Prolazi stariji čovjek i s čuđenjem posmatra neobičnu sliku.

Prošle su i kiše i hladnoća, naš boravak u pitomom bosanskom mjestu okrunjen je lijepim izletima. Poznat mi je donekle ambijent ovog kraja, igrao sam Premijer ligu Bosne i Hercegovine 2016. u Bihaću. Boravili smo u hotelu „Rekić“, podalje od centra grada. Prošetao sam jedno jutro do srca grada. Prelazeći široki most posmatrao sam atraktivne drvene mostiće tamno smeđe boje i mnoštvo slapova. Potom sjeo u restoran „River Una”. Ispod mene bistra Una, nadohvat ruke. Djevojka u crvenoj bluzi hoda bosa po plićaku. Preko rijeke je park, s lijepim restoranom. Patke plivaju, jedna je sasvim blizu. U povratku ugledah prodavnicu obuće, nedaleko od restorana, i kupih cipele i tene. Lijepi su ti trenuci kada sami kreirate slobodno vrijeme. Edo je želio tokom lige da GM Bojanu Kurajici i meni priredi odlazak na Štrbački buk, čudo da nismo otišli. Dočekah najzad priliku. Neka o utiscima sa Štrbačkog buka govore slike umjesto riječi.

Oni koji su blistali na turniru, pamtiće šahovske uzlete. Pobjednik našeg turnira je hrvatski IM, Jurica Srbiš sa 7 poena iz devet partija. Isti broj poena ostvario je IM Alan Ramoutar, gost sa Karipskih ostrva (Trinidad i Tobago). Osvojili su velemajstorske norme. Ostali će pamtiti izlete i lijepu atmosferu. Bio je to turnir koji “ima dušu”.

Na trećoj fotografiji Andrej se izlaže priličnoj opasnosti. Želi da pokaže hrabrost i van šahovske table. Njegova odvažnost postepeno prelazi i na mene. Nepoznati čovjek koji na prvoj i drugoj fotografiji stoji iznad vodopada asocira me na ljude sklone izazivanju sudbine. Sjetih se da je prije tačno deset godina američki akrobata Nik Valenda prvi na svijetu prešao iznad Nijagarinih vodopada. Hodao je po žici dugoj 550 metara, održavajući ravnotežu uz pomoć specijalnog štapa. Spektakl je posmatralo 112.000 ljudi. “Nije bilo šanse da se usredsredim na pokrete žice. Ako bih pogledao dolje, u žicu, na sve strane bih vidio vodu koja se kreće, a ako bih podigao pogled, ispred nosa bi mi šibala gusta izmaglica. Bio je to vrlo jedinstven, uvrnut osećaj”, rekao je Valenda.