SUSAN SONTAG: PONOVNO ROĐENA – DNEVNICI I BILJEŠKE, 1947.-1963. (DOMINO, 2011.)

Autor 2.4.2012. u 09:56

SUSAN SONTAG: PONOVNO ROĐENA – DNEVNICI I BILJEŠKE, 1947.-1963. (DOMINO, 2011.)

U 14. godini, kada započinje voditi svoje dnevničke zapise, Susan Sontag (New York, 16. siječnja 1933. – New York, 28. prosinca 2004.) pročitala je vjerojatno mnogo više knjiga nego većina vaših susjeda (a možda i fakultetskih kolegica i kolega!) za cijeloga života.

U 14. godini, što se u knjizi Ponovno rođena – dnevnici i bilješke 1947.-1963. u prijevodu Borivoja Radakovića i izdanju zagrebačkog Domina, može pronaći kao prva bilješka, Sontag zapisuje: “Vjerujem: (…)Da je najpoželjnija stvar na svijetu sloboda da se bude iskren prema sebi, odnosno Čestitost. Da je jedina razlika između ljudskih bića inteligencija. Da je jedini kriterij akcije njezin konačan učinak usrećivanje ili unesrećivanje pojedinca.” 
 
Filozofkinja, esejistica, književnica, redateljica, politička aktivistkinja, autorica knjiga Against Interpretation and Other Essays (1966.), On Photography (1977.), Regarding the Pain of Others (2004.) i mnogih drugih od ovih, prema vremenu nastanka “tinejđerskih”, a prema sadržajnom zrelih, eksplicitnih i radikalnih uvjerenja nikada nije odustala. Kao ni od navike i potrebe za vođenjem dnevnika, o čemu 31.12. 1957. zapisuje: 

O vođenju dnevnika.

Površno razumjeti dnevnik kao puki spremnik za privatne, tajne misli – kao nekoga od povjerenja tko je nijem, gluh i nepismen. U dnevniku se ne izražavam samo otvorenije nego što mogu prema bilo kojoj osobi, stvaram se. Dnevnik je vozilo mog osjećanja sebe. On me predstavlja kao emocionalno i duhovno neovisnu. Stoga (avaj) on ne bilježi moj puki zbiljski, dnevni život nego više – u mnogim slučajevima – nudi tome alternativu.” 

Kroz svoj književni, teorijski i aktivistički rad Sontag je uvijek stvarala alternativu – kao onda kada je 1993. otišla u Sarajevo i usred opsade grada režirala Beckettovu dramu U očekivanju Godota, s predstavnicima zaraćenih kao glumcima. Kroz opsesivno vođenje dnevnika činila je to isto, tražeći alternativu samoj sebi i alternativu kroz samu sebe, o čemu, također 1957., piše: “Čovjek je ono o čemu misli cijeli dan”.

Iako je u intervjuu za New York Times 1989. izjavila “My life is entirely private”, odbijajući javno govoriti o svojim vezama, zbog čega su joj zamjerali mnogi gej aktivisti i aktivistkinje, spomenuti zapis o vođenju dnevnika završila je rečenicama: “Jedna od glavnih (društvenih) funkcija dnevnika upravo i jest da ga potajno pročitaju drugi, ljudi (kao roditelji + ljubavnici) o kojima je čovjek okrutno pošten samo u dnevniku. Hoće li H.1 ikada ovo pročitati?” 

Za života, Susan Sontag nikada nije dopustila objavljivanje jednog jedinog retka iz svojih dnevnika. Njoj bliski ljudi znali su da ih kontinuirano vodi: kada bi ispunila jednu bilježnicu spremala bi je na hrpu s prethodnima, u ormar u svojoj spavaćoj sobi, kraj druge njoj važne private imovine. Kada je 2004. umrla u 71. godini života, nakon duge borbe s leukemijom, u ormaru je ostalo gotovo stotinu bilježnica i nijedan naputak o tome što s njima učiniti. Poticaj na odluku da rukopise sam uredi i objavi, njezin sin, kritičar i novinar David Rieff, našao je u ugovoru koji je Sontag sklopila s knjižnicom Kalifornijskog sveučilišta u L.A.-u, u kojemu je stajalo da će se rukopisi i papiri prebaciti onamo – bez govora o tome što učiniti s dnevnicima. Stoga u predgovoru prvom od tri sveska dnevnika kojemu je sam dao i naslov, Rieff ističe kako su odluka o objavljivanju i izbor iz rukopisa isključivo njegovi: “Ili ću ih organizirati i predstaviti ja ili će to napraviti netko drugi. Činilo mi se da je bolje da krenem.

Tako jednoga dana do tebe dopre jeka onih koji ne slijede, pa isteturaš iz prašume i padneš u provaliju…” (1948., S.S. ima 15 godina).

Dnevnički zapisi s kojima započinje prvi svezak odnose se na period neposredno prije i za vrijeme boravka Susan Sontag na sveučilištu Berkley, gdje je započela studij filozofije i književnosti u dobi od 16 godina.

11. veljače 1949., na dan napuštanja obiteljske kuće u Los Angelesu, zapisuje: “…Emocionalno, htjela sam ostati. Intelektualno, željela sam otići. Kao uvijek, čini se da uživam u tome da kažnjavam samu sebe.” Prvi zapis s Berkleya, dan kasnije: “Eto, tu sam. Nije nimalo drukčije, čini se kao da nikad nije bilo važno tražiti ugodnije okruženje nego tražiti sebe – naći samopoštovanje i osobni integritet. Nisam sretnija nego što sam bila kod kuće – … Želim pisati – želim živjeti u intelektualnoj atmosferi – želim živjeti u kulurnom središtu gdje se mogu naslušati glazbe – sve to i još više, ali… ”

Nakon semestra u Kaliforniji, Sontag nastavlja studije na Sveučilištu u Chicagu, gdje se počinje družiti s H.: “Otvorila sam sinoć Tin Angela, a H. me pozvala da dođem k njoj. Dok se nisam napila, mislila sam da je sve prilično depresivno – H. je već bila pijana i cijelu se večer predavala ženama s kojima je spavala tijekom prošle godine (i sada ih je mrzila): kao da su sve bile tu… (…) U jednom trenutku C. se počela smijati i pitala nas shvaćamo li kakva je sve ovo parodija “Nightwooda”2…I bilo je naravno, a sama s mnogo veselja o tome već mnogo puta razmišljala.” Zapis je bilježen u svibnju 1950., kada Sontag zapisuje i rečenicu: “Sve počinje odsad – ponovno sam rođena.”, po kojoj Rieff naslovljava prvi svezak.

Većina zapisa iz perioda u Chicagu odnosi se na misli o vlastitoj seksualnosti i seksualnom identitetu, koji opisuje kao lezbijski i autsajderski. “Moja intelektualna odbojnost prema tjelesnoj pasivnosti žene u heteroseksualnoj vezi bila je, sada vidim, samo pokušaj pronalaženja razloga zašto me ta vrsta seksa nije privlačila…” Čita Homoseksualnu neurozu iBiseksualnu ljubav Williama Stekela, drame Arthura MilleraImoralista Andréa Gidea, filozofiju povijesti i Kafkinednevnike. O braku s Philipom Rieffom, s kojim u osamnaestoj dobiva sina, nema mnogo zapisa. 3. siječnja 1951. zabilježila je: “Udajem se za Phillipa s punom sviješću+strahom od svoje volje za samodestruktivnošću.”, a 18. veljače 1956.:

Projekt – Zapisi o braku.

Brak se temelji na principu inercije./ Stakleni zid odvaja jedan par od drugog. Rilke je mislio da je jedini način da se zadrži ljubav u braku neprekidan čin rastanaka-vraćanja.”

Rastaje se godinu kasnije, a Phillip Rieff njihovu zajedničku studiju o Freudu objavljuje pod svojim imenom (o čemu Sontag u dnevnicima ne piše).

Mnoge bilješke sastoje se tek od jedne rečenice: “Odsad ću zapisati svaku božju stvar koja mi padne napamet.” (6. siječnja 1957.) Ideje za priče, bilješke sjećanja o djetinjstvu, dugački popisi knjiga koje želi pročitati (a potom, kad ih pročita, kraj njihova naziva stavlja kvačicu), popisi knjiga koje treba kupiti, osvrti o pogledanim predstavama i filmovima, zapisi o snovima, popisi riječi uz koje bilježi osobna imena ili kratke opaske, popisi slenga koji čuje na nekom za nju novom mjestu… – dnevnici Susan Sontag vođeni su istim kriterijem kao sve drugo što je pisala: strašću.

Susan Sontag sa sinom Davidom u New Yorku, 1965.

1957. Susan Sontag odlazi s H. u Pariz, gdje upoznaje dramsku spisateljicu Mariu Irene Fornes, s kojom će (nakon H.) započeti svoju drugu vezu koja je obilježila njenu ranu zrelu dob (uz brak, u čijem periodu piše uglavnom o Davidu: “David poznaje razliku između sarkofaga i ezofaga”, 19.12.1956., David ima četiri godine).b

(4.7.1958.): “Kakva razlika može biti između situacije s jednom osobom koja je razumna dok je sav ostali svijet lud i situacije u kojoj je jedna osoba luda dok su svi ostali razumni?
Nikakva.
Njihove su situacije iste. Ludilo i razum su isti, u izolaciji.

(1.2.1960.) “I3: Znaš zbog čega misliš da je teško ostati živ?
Voziš bez benzina.
S: Kako? Je li poštenje benzin?
I: Ne, poštenje je miris benzina…

(24.10.1956.) “Filozofirati ili biti kulturni promatrač? Nikad nisam mislila o tome da budem bilo što drugo doli potonje…

Zadnja natuknica prvog sveska nedatirana je, pretpostavka je da se odnosi na 1963., kada Sontag ponovo živi u SAD-u, na Manhattanu: “Intelektualna želja kao seksualna želja.”

Izbor citata u ovom tekstu tek su fragmenti uvida u prvi svezak dnevnika i bilješki Susan Sontag i isključivo su nasumična subjektivna selekcija. Nadam se da ste navučene na čitanje dnevnika, kao i svega drugog što vam od iste autorice dođe pod ruku. U izdanju Domina čekamo i čitamo drugi i treći svezak dnevničkih zapisa Susan Sontag. “Čekaj, nisam završila.” (nedatirana bilješka)

 voxfeminae.net


 

1 O H. (29.12.1957., Pariz): “H. Najljepši cvijet američke boeme. New York. Obiteljski stanovi sedamdesetih i osamdesetih. Srednjostaleški biznis (ne profesionalno) otac. Tete komunistice. (…)Studirala u New Yorku, NYU, eksperimentalni umjetnički koledž, San Francisco /gdje su se ona i S.S. prvi put srele/, stan na Greenwich Villageu. (…) Homoseksualnost, piše kratke priče. Biseksualan promiskuitet. Pariz. Živi sa slikarom. Tata joj seli u Miami. Putuje natrag u Ameriku. Ekspatritski tip noćnog zaposlenja. Pisanje iscrpljuje.”

2 Nightwood Djune Barnes iz 1936., jedan je od prvih objavljenih eksplicitno lezbijskih romana.

3 Maria Irene

Autor 2.4.2012. u 09:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija