SUVERENOST VLADANJA DRAMSKIM TEATROM

Gradimir Gojer
Autor 11.8.2015. u 11:17

SUVERENOST VLADANJA DRAMSKIM TEATROM

O ovom glumcu – umjetniku, namjeravao sam, a čini se da je to i logično (!?!) više, pa i strasnije, zasvjedočiti na ovim listinama, ponajviše za period u kojem smo prožimali stvaralačke energije!

Dragan Jovičić, moj poznanik iz studentskih dana, stavljao me je pred iznimno ozbiljne ispite, u pogledu kritičko-teatrologijskih, analitičkih rigoroza, kad god sam poželio zapisati utiske o njegovom glumačkom angažmanu. Njegov glumački razvoj pratio sam, iz blizine, a svaki novi uspjeh pozorničke magije ovoga glumca doživljavao sam bukvalno (!) kao neko vlastito uzdizanje u predjelima magijske djelatnosti, kojom se obojica bavimo. Već tijekom studentskih, povremenih, prvih nastupa Jovičić nije samo isijavao golemi talenat, već su ti nastupi u punom svjetlu pokazivali rađanje jednog autentičnog glumačkog lidera, koje je raslo logičnom putanjom razvoja, iz produkcije u produkciju! Čak i van Kamernog teatra 55, od početka za njega matične pozornice, Jovičić neko vrijeme boraveći u ansamblu Narodnog pozorišta Bosanske krajine u Banja Luci, gradi upečatljivo čvrsto cizelirane scenske pojave. Bilježim iz toga doba Jovičićevu fascinantnu ulogu realiziranu u predstavi Veliki briljantni valcer, autora Drage Jančara i redatelja Jovice Pavića. Ništa manje, u scenskom smislu, nisu bile intrigantne Jovičićeve kreacije u predstavama Kate Kapuralica Vlaha Stilića Stulija (redatelj dr. Marko Fotez), pa onda Podjela uloga Luiđija Pirandela (režija Žarko Petan), a apsolutnu dominaciju, u predjelima komičkog, krajnje originalno oduhovljenog izričaja, Jovičić pokazuje tumačeći ulogu u Molijerovoj komediji Skapenove podvale, pod vođstvom, tad još pedagoga koji ga je glumački osovio na prvačke noge, profesorice Kaće Dorić.

Bila je to moćna generacijska produkcija, koja je u jednoj glumačko-školskoj generaciji pokazala snagu glumačkog talenta cijelog niza, poslije izuzetnih (raznovrsnih!) glumačkih profila: Tahira Nikšića, Gorana Savića, Mirze Tanovića, Asje Gačo-Pavlović…

Jedna od rijetkih kazališnih režija, izuzetno uspješnog i plodonosnog filmskog redatelja Ademira Kenovića Staklena menažerija Tenesi Vilijemsa nije mogla proći bez Jovičićevog snažnog artističkog upliva suverenog vladanja dramskim teatrom!

Umjetnička sezona 1977/78. bila je posebno inspirativna za Jovičićev ozbiljan glumački rast, jer tad ostvaruje slojevite kreacije u predstavama Pokojnik Branislava Nušića (režija Violeta Džoleva-Zupčević) i Don Žuan se vraća iz rata Edena von Horvata (režija Željko Đukić).

Jovičićeva glumačka samosvojnost, vrlo specifična autodisciplina u odbiru poslova koje će pozornički obnašati, ovoga umjetnika krase i kada igra klasike kao i kada snagu svoga talenta podaruje tekstovima suvremenih pisaca: Dušana Jovanovića (Zid, jezero) ili, pak, Milenka Goranovića (Rajske tice). U oba slučaja Jovičićeva silina dramske energije, precizno vođene i cizelirane, ovim je, netom (u to doba!) ispisanim dramskim tekstoivma osiguravala dalji scenski život!

U predstavi Skendera Kulenovića Djelidba, u režiji Faruka Piragića, sa specifičnom dramaturškom orkestracijom i obradom Davora Korića, Jovičić svoju predestiniranost za dramski snažan i samosvojan izričaj iskazuje u nemaloj (!) utakmici sa takovim glumačkim veličinama kakve su: Miralem Zupčević, Enver Petrovci, Boro Stjepanović i Senad Bašić.

Dominantna je bila i Jovičićeva kreacija (i to u svim dionicama scenske provedbe!) Kina u istoimenoj drami Aleksandra Dime sina i Žan Pol Sartra, koju je Jovičić napravio sa mladim rediteljem Mirhadom Kurićem. Ta predstava desila se neposredno pred rat, a u ratnim sezonama Kamernog teatra 55 ova uspješnica, upravo u scenskoj obnovi čiji je autor bio sam Dragan Jovičić, osiguravala je ukupnoj ratnoj podukciji ovog teatra visoki umjetnički rejting.

Sa Jovičićem sam tih teških godina blisko surađivao, jer mi je bio zamjenikom dok sam direktorski i umjetničko-rukovoditeljski moderirao rad teatra iz sarajevske ulice Maršala Tita. Tada sam, čini mi se, do kraja spoznao serioznost Jovičićevog pristupa radu u kazalištu. On od čitaćih proba do premijere, ništa i nikada nije prepuštao hirovitostima slučaja. Pedantno je radio svoje uloge, a prijateljski, dobronamjerno (!!!) savjetovao partnere, naročito one mlađe, i evidentno ispravljao pojedine neravnine u interpretativnom smislu.

Pred rat Jovičić je između ostalih odličnih uloga na Banjalučkoj pozornici napravio vehementnoga Doktora Ivana plemenitog Križovca, u drugom dijelu Krležine glembajevske trilogije, U agoniji,  surađujući sa redateljem Stevom Žigonom.

Upravo na moj nagovor Jovičić je oplemenio ratni repertoar, a zašto ne kazati, i naš ukupni duhovni život u opsjednutom Sarajevu učinio sadržajnijim, režirajući po Žigonovom šnitu Krležinu dramu U agoniji.

Napravivši (ponovno!) briljantan lik Križovca pokazao je tada Jovičić jedno slojevito, višestruko liderstvo na zahtijevnoj Krležinoj partiti, ali i to treba istaći i sa prestižnim timom partnera na ovom umjetničkom zadatku (Vladimir Jokanović, Nada Đurevska, Ines Fančović, Milenko Vidović…).

Kao Huesin kapetan Gradaščević u istoimenoj predstavi, prema tekstu Ahmeda Muratbegovića, upravo Jovičić nije dopuštao da ova predstava postane dio prigodničarsko-nazdravičarskog naivno nacionalno angažiranog repertoara. Svoga je Huseina kapetana Gradaščevića Dragan Jovičić izvajao iz plastelina životne realije koja je imala i dozu posvete Bosni i bosanstvu, ali ne bez jasnih refleksija čistog suvremenog kazališnog izričaja!

Niti veliki hrvatski redatelj, profesor zagrebačke kazališne univerze, Tomislav Durbešić nije se, pri svom stvaralačkom pohodu u opkoljeno Sarajevo, lišio usluga grandioznog Jovičićevog glumstva. Tako iz te predstave pamtim Jovičićevog Odiseja, svega datog u jarkomu, jednom čvrstom glumačkom potezu, koji se doimao kao uporišni stup ove Durbešićeve postavke.

U poraću Jovičić je i dalje perjanica dramskog repertoara u Sarajevu, a njegovo direktorsko vođenje Kamernog teatra 55 imalo je dvije pronicljive konstante: visoku umjetničku zahtjevnost u repertoarnom odbiru, gdje niti sebi on ne dozvoljava luksuz igranja svega  i po svaku cijenu, ali i brižljivo vajanim scenskim uracima toga repertoara i u glumačkom, ali i u ukupnom scenskom viđenju i postvarenju.

O ovom glumcu – umjetniku, namjeravao sam, a čini se da je to i logično (!?!) više, pa i strasnije, zasvjedočiti na ovim listinama, ponajviše za period u kojem smo prožimali stvaralačke energije!

Gradimir Gojer
Autor 11.8.2015. u 11:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija