SUVREMENOST GORKE ŠALE

Gradimir Gojer
Autor 26.10.2015. u 11:30

SUVREMENOST GORKE ŠALE

Branislav Nušić – Radoslav Zlatan Dorić „Kirija“, režija Zlatan Dorić, Pozorište Slavija, Beograd

 

Kako vrijeme odmiče tako se Nušićevi komadi, bilo da se radi o njegovom najznačajnijem komediografskom dijelu opusa ili o takozvanim malim formama, poput šala i igrokaza čitaju, u scenskom obliku, na jedan potpuno novi, ozbiljan, pa moglo bi se kazati i surovo realističan način…

Piše: Gradimir Gojer

Tragičnost tranzijskog doba na našim prostorima, ekonomska kriza i njene posljedice, socijalni sunovrat sveukupnih društvnih prilika, potakli su, svojedobno, redatelja i pisca Zlatana Dorića da u nepretencioznoj šali Branislava Nušića Kirija potraži motive za ispisivanje potpuno suvremene drame jedne obitelji, koja rapidno propada i čiji opstanak uvjetuju prilike općeg društvenog nemorala i lopovluka. Iako sam Dorić tvrdi: „…Od Nušića sam, logično, zadržao sve što sam mogao…“, ipak je on napisao potpuno autentičan dramski tekst, tek i samo po motivima šale Kirija. U tekst je uvrstio na nekoliko mjesta i prigodne songove, koje je dosta vješto u funkciji režije uglazbio Miroljub Aranđelović-Rasinski. Ti songovi omogućili su koreografu Pjeru Rajkoviću da sumor općeg scenskog događanja, sa ponekim gorkim osmjehom, relativizira u smislu povremenih koreografski pojednostavljenih aranžiranih slika cjelokupnog ansambla predstave.

Predstava Kirija igra se u minimalistički oskudnoj, naznačujućoj scenografiji, Vesne Radović, koja je autor i potpuno primjerenih kostimografskih rješenja.

Kako je predstava nastala 2009., a kako je u međuvremenu redatelj i adaptator Dorić napustio teatarsku, ali i životnu pozornicu, njen opstanak na repertoaru nije samo pitanje njenog aktualiteta, kvalitete glumačkih interpretacija, već se može smatrati i svojevrsnim omažom Doriću koji je imao osoben i rafiniran odnos prema srpskoj komediografiji uopće, posebno prema Nušiću i Steriji. Dorićevi mizansceni logični su, svedeni na neophodnost kakvog-takvog dinamiziranja temeljne radnje, dok je redatelj svjesno u prvi plan stalno postavljao glumce, potencirajući na taj način njihov izvorni talenat i njegove suvremene derivate…

Predstavom suvereno dominiraju iskusni glumci Ljiljana Blagojević, Branko Đurić i Bora Nenić. Ljiljana Blagojević je svoju Majku, kao svojevrsnu stožernu tačku obitelji u rasapu i propadanju donijela u tmastim, do kraja zatamljenim tonovima, koji dozvoljavaju tek poneki gorki osmjeh, a o istinskom Nušićevom smijehu u ovakvom kontekstu nema niti govora!?

Gotovo bravuroznu kreaciju donosi Branko Đurić, inače iskusni prvak Pozorišta na Terazijama, čiji je Otac na momente tragikomična figura, a na momente Đurić pokazuje suvereno vladanje suvremenim scenskim sredstvima, koja tendiraju čak prema farsi i grotesci. U igri Bore Nenića pokazuje se golemo scensko iskustvo, jer Nenić koristi svaki detalj, od mobilijara, rekvizite, do elemenata hrane na sceni, da bi karakterološki bojio i masno potcrtavao lik jednog sudskog birokrate.

Mlađi dio ansambla predstave Kirija, predvođen Stašom Radulović, koja odmjereno donosi tragedijske elemente jedne mlade osobe čiji je život uništen kompletnim društvenim kontekstom novotajkunske dominacije društvom i državom, a Jelica Kovačević, Stefan Trifunović i Nikola Ilić zdušno i sa evidentno razvijenim smislom za partnerstvo i kolektivnu igru podržavaju temeljni redateljski koncept, koji izlaz iz tunela svekolikih socijalnih dubioza nalazi u scenski šarmantnim rješenjima neke potencirane virtualnosti, koja  bi da u drugi plan postavi surovi talog kompletnog društvenog i ostalog kala u kojem pliva ne samo ova obitelj već i većina ljudi koji pošteno rade, ali ne mogu od svog rada da ostvare život dostojan čovjeka…

U činjenici da Nušićevi junaci ne mogu od svoje plate da servisiraju čak niti kiriju Dorić je našao dovoljno suvremene energije, a to scenski razvio ponekad i potenciranu karikaturalnim ili pak rješenjima stilizacijskog karaktera.

U predstavi sudjeluje i Predrag Jovanović, koji svog sudskog pandura kao njemak donosi autentično i tačno.

Pozorište Slavija i njegov vlasnik i direktor Batrić Žarković dio svog repertoarnog koncepta upravo zasnivaju na Nušićevoj komediografiji, Nušićevom tekstovima uopće, pri tome koristeći iskustva takvih autoriteta kakav je trenutno najstariji srpski teatrolog dr. Raško V. Jovanović, da bi Nušića držali kao svojevrsnu ikonu svoj repertoarnog opredjeljenja, a samo Žarkovićeva i skromnost njegovog malog teatarskog kolektiva sprečavaju ih da svojevrsne Nušićeve dane u svom repertoaru i formalno proglase festivalskom manifestacijom.

Međutim, iako sam ovu predstavu gledao unutar tog kontigenta Slavijine odanosti najvećem srpskom komediografu, u prisustvu, čak (!!!) i samog Nušićevog unuka, valja konstatirati da je svaki pokušaj reanimacije Nušićevih malih formi uvijek i u principu povezan sa ogromnim teškoćama da se prevaziđu razlike između onoga što je veliki komediograf ispisao kao nesumnjivi aktualitet svoga vremena, pa i neprolaza i onoga što bi suvremeni autor i njegovi gledatelji željeli iščitati iz Nušićevih storija…

Predstava koja traje na repertoaru stvarnog beogradskog Nušićevog staništa – Pozorišta Slavija, iako nepretenciozna, značajan je dokaz da postoje teatri kojima nije potrebna niti medijska pompa, niti druge vrste scenske protetike da bi dokazali aktualitet Nušićevih djela!

Gradimir Gojer
Autor 26.10.2015. u 11:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija