SVE ŠTO RADIŠ, RADIŠ SAMO JEDANPUT; ONDA TO PONOVIŠ VIŠE PUTA

Autor/ica 7.2.2012. u 13:08

SVE ŠTO RADIŠ, RADIŠ SAMO JEDANPUT; ONDA TO PONOVIŠ VIŠE PUTA

Ne znači da jesi, ako imaš. Onda samo imaš, ma kakav privid da pritiskaš uza sebe. Odustani od te borbe. Igraj se, pij i jedi …


Početak jedne godine nije isto što i završetak prethodne, iako je razliku učinio samo jedan minut na onoj zamišljenoj vremenskoj tabli, koju konstantno odbrojavamo nadajući se velikim praskovima. Zbog toga je 1. januar možda najtiši i najsomnabulniji dan u ljudskom univerzumu. Šta je bilo prošle godine u ovo vreme? – Ništa, padao je sitan sneg i bilo je mnogo hladno, malo sam bila iznervirana i ne naročito pijana. Šta se desilo pre tri godine? – Nije ništa padalo osim ,,sistema” po kojem sam se (o)kretala kao u lavirint-igrici. Onda sam zamahnula rukom da stvorim udarac, da mi bude skinut skalp i onda mi je bilo mučno i gadno, baš onako kao što je uvek posle još jedne verzije Nove godine. Najzad, šta sam radila pre sedam godina? – Bila sam zanesena jednom od mnogih iluzija, gostovanjem na lokalnoj radio-stanici; sedela u tom studiju i osmehivala se, drhtala i verovala da je ovo samo jedanput…

Iako je prošao samo jedan minut na vremenskoj tabli, bilo je neobično tiho, kao da će se čitav dosadašnji život rasuti nalik snežnoj peruti, i onda i ja, kao kič glinena figura koju je neko upakovao u novogodišnji poklon onako, reda radi. Ali, u redu je, svet i dalje može na veštački način da se spasi sivila. Samo kačiš svetleće lampice, kao da je to ta pista uz koju treba uzleteti u nekom nepoznatom pravcu i ka sasvim drugačijem životu, makar bio i gori od dosadašnjeg. Međutim, ležiš u sobi, gledaš u tu svetlucavu pistu s ograničenim rokom trajanja, i mogućnosti se neprestano sužavaju. Što duže gledaš u tačku na zidu – tamo gde je odsustvo sveta.

Da li to ima veze sa sazrevanjem? Znamo da je to individualno, ali svako ko kaže da postoje putokazi za dvadesete, pa tridesete, četrdesete itd. greši, jer, ograničava se jednom drugom iluzijom; Kao da je najzad sve rešeno, a ti samo treba da popuniš prazne kockice u ukrštenici i da ti izađe odmah zvezda-vodilja. Svaki drugi put je slatka ili mračna stranputica. Jesi li krenuo tim nevaljalim putem? O čemu si mislio! – Sam si kriv. Da, eto je definicija. Ali, nema veze, sve što radiš, radiš samo jedanput. Onda to ponoviš više puta. Jednom misliš da voliš, a greške koje praviš u međuvremenu samo ponavljaju tu mantru u nebrojeno puta. Shvatiš najzad da je greška dobra odbrana od straha od gubitka. I nastaviš da se braniš, pa ponavljaš pogreške kao zakonitosti gravitacije. Onda počneš da prećutkuješ male istine, dok na kraju ne stigneš do nepodnošljive laži i nemaš kuda odatle. Šta kaže filozof Erich From: ,,Alternativa između imanja i bivstvovanja ne zasniva se na zdravom razumu. Moglo bi izgledati da je imati normalna funkcija našeg života: da bismo mogli živeti – moramo imati stvari.” A kako to zvuči, kada kažemo da nam je u mislima erotska ljubav. ,,Da li je moguće imati ljubav? Kad bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi trebalo da bude stvar, supstancija koju je moguće imati, posedovati (…) Ona znači oživljavanje, povećavanje njegove/njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja.”Iz toga sledi da imati ljubav i biti ljubav nisu nikako iste kategorije, ali time se ne bavimo. Bavimo se imanjem, kodeksom ponašanja, posedovanjem i pravilima koja zamenjuju manje vidljiva i mnogo gora pravila. Ako te nemam, ljubavi, ne znači da ne postojiš i da te ne volim. Ako te imam, da li te time ograničavam u tvojem biti. Da li to što me nemaš nikad, ili ne više tebe može sprečiti da me voliš i da mi želiš dobro u svim mogućim svetovima. Naravno da možeš, ali nećeš. A neću ni ja. Niko neće. Jer ako te ne posedujem što da te volim? – Zvuči glupo, zar ne! Pa ipak, time se bavimo. I kad se međusobno lažemo, i kad se bijemo, i varamo, i mrzimo iz nemoći i nesigurnosti, i kad ne umemo drugačije. A tada se najmanje imamo, manje od onog početnog, pretpostavljenog nemam ali mogu; mogu da ti mislim i želim dobro i da te volim. To je energija koju delimo i koja povećava našu životnost i svrhu, gde god i kakva god da je. Slažem se da je ljubav proces samoobnavljanja i samouvećavanja, ali to je onaj vrhovni nivo u ovoj čudnoj igrici do kojeg se retko dolazi. Da, da, ljubav, vrhunska apstrakcija, kao i pojam boga.

Zašto kažemo ljubav, kad mislimo ljubavna veza. I akcenat je uvek više na toj drugoj reči: veza. Za šta se vezujemo? – jednu surovu varku sigurnosti, jednu u krug i nedogled igru nemoći i prevlasti. Jer, i ako ništa drugo u životu ne možemo, nismo u stanju itd. to jedno možemo, da budemo neprikosnoveni neko, u nečijem podjednako autonomnom mikrouniverzumu; I, istog trenutka postajemo neslobodni, jer brinemo o (s)vezi, a ne o

samoobnavljanju i samouvećavanju. Pa ipak, tu negde, ponekad postoji i ovo drugo. Kao što postoji i nevidljivi koren pušten u nama da bez tog nekog ne možemo i da nismo dovoljni ni sebi ni ostatku ljudstva. A nema tog korena, ničim se ne može dokazati, kao ni duša. I što bi se ljutili i osećali iznevereno ili manje ljudi, ako želimo da razdvojimo imanje srca od imanja, od nagona. Ali treba nam vezivanje, i potrebne su nam varke.

Ne znači da jesi, ako imaš. Onda samo imaš, ma kakav privid da pritiskaš uza sebe. Odustani od te borbe. Igraj se, pij i jedi, zavodi ljude za malo svakodnevne radosti i ne brini se za mene ili za sebe, kao lude lirske subjekte u prozaičnom carstvu. Tako da, ako voliš, misli da voliš samo jedanput ili najjače, a zapravo, ponavljaš to više puta… sve dok veruješ da je drugi i kriv i odgovoran za tvoju ljubav.

Početak jedne godine nije isto što i završetak prethodne, iako je razliku učinio samo jedan minut na onoj zamišljenoj vremenskoj tabli, koju konstantno odbrojavamo nadajući se uporno velikim praskovima. Tihi 2. januar je sasvim neki novi dualitet u mnoštvu potencijalnih briga ili bezbrige. Šta je bilo bitno pre četiri godine u ovo vreme? – nisam sigurna da se sećam, vremenska distanca me zavarava da je bilo bolje. Možda. Šta je bilo onog leta kada smo prvi put ušli zajedno u prvo naše more. Svet je izgledao tako lepršav i ostvariv. Šta se… čekaj, je li se nešto desilo s deljenjem lepote? Da li je moguće da ona tek tako nestane. Ne verujem u to. Eto je, neka mala zabluda ili istina izlazi kao početak velike buduće nemoći. Međutim, ne i za lepotu. Nikad za nju. Glava iovako puca od previše razmišljanja, a one lampice više nisu romantična vizija mogućeg, nego manifestacija histerije ispod kore jednog mozga.

Konstantno prolazimo vremenom, i osipamo se. Dvadeset, trideset, četrdeset… Prvi, drugi, peti, sedmi: dan, mesec, godina. Pre pet godina sam te još uvek čekala, sad mi se čini da te ispraćam na jedno sasvim drugačije putovanje.

Hajde sad, nova godina je, ponovi više puta da možeš da budeš nešto što nisi nikad dosad. Za početak, da voliš kako nikad nisi. Tako da te ne sprečava da budeš sasvim nova ti. Samo jedanput – za početak!

 

1. Erich From ,,Imati ili biti”

Maribor 2012 – zivljenjenadotik

Tagovi:
Autor/ica 7.2.2012. u 13:08