Svi putevi ne vode u Dubrovnik

Autor 30.12.2010. u 11:25

Svi putevi ne vode u Dubrovnik

Ovo nije sezonska priča. Ovo je svevremenska priča o vezi Dubrovnika i Beograda koja zapravo ne postoji, priča o dva grada koja su dalje jedan od drugoga u 21. vijeku nego bilo koja dva mjesta na prostoru bivše SFRJ. I to sve zahvaljujući prevoznicima. Jer Beograđani i Dubrovčani se jako dobro provode skupa. To znam iz ličnog iskustva.

Dubrovnik je moja slaba tačka. Prije rata, kao malu, svake godine bi me roditelji spakovali i poslali tetki i teči na dva do tri mjeseca. Zbog toga se škola za mene završavala koji dan ranije, a u septembru isto toliko kasnije kretala. Kupala sam se koliko sam htjela, uživala u bukvalno svakom jelu spremljenom u čarobnoj kuhinji moje tetke, a kad sam omatorila, pila i pivo ili domaće korčulansko vino sa tečom na terasi. I trčala bosa po pločnicima Straduna.

Stari grad u dva popodne jula 1999. godine

Photo: Žarka Radoja

Došle su devedesete, vrijeme užasa koje je zauvijek napravilo procjepe između ova dva grada za većinu ljudi. Potpuno razumljivo, no ja nisam jedna od njih. Kad su se otvorili putevi bila sam dole već 1999. godine. Po cestama, na fasadama, u staroj jezgri ali i na licima ljudi još uvijek su se vidjeli ožiljci rata. Beograd je bombardovan, pa je Dubrovnik te godine bio prazan. Na Stradunu u dva popodne nije bilo nikoga. Gospari su kukali kako nema gostiju, a ja, sretna kao malo dijete jer sam opet tu, od jednog slučajnog prolaznika vidjela bih trojicu, pa i desetoricu…. Sjećam se da sam teču, dok je psovao kurve gospe, ubjeđivala da na Stradunu ima ljudi, da nije tačno šta pričaju, iako sad kad pogledam fotografije, sve ulice koje sam slikala bile su za filmsku scenu – Stradun i ja, Knežev dvor i ja, Katedrala i ja …. Još poneki golub.

Ne sjećam se zapravo kako sam tad doputovala do Dubrovnika, ali bio je to period kada su putevi svuda bili jako loši i zapravo smo svi išli nošeni nostalgijom, potragom za sretnim vremenima, u želji da ljude koje volimo zagrlimo nakon dugo godina. Vrijeme nije značilo ništa.

Od te 1999. godine pa do danas ne umijem da odem bilo gdje drugdje ljeti. A nije da se ne trudim. Zapravo, svih ovih godina, od svih putovanja, ja se odmorim samo u tom gradu, valjda zato što je u njemu jedinom, od svih gradova u mom životu, sve ostalo netaknuto. Ulica i u njoj najšira vrata, pješački prelaz, plaža, dragi ljudi, kino Lapad (devastiran privatizacijom ali je na starom mjestu)…. Čak je i teta koja prima uplate za loto ista kao prije 20 godina. Svi ostali gradovi u mom životu su spaljeni, granatirani do neprepoznatljivosti, humano iseljeni…. To više nisu gradovi iz mog sjećanja. Sem grada pod Srđem. Zato se veselim velikom broju gostiju, nadajući se da će on umanjiti jaz između Beograda i Dubrovnika pa potpuno nesvjesno pratim povećanje broja gostiju iz Srbije. Simbolično je, ali ga ima.

I zato sam zapravo mnogo ljuta. Jer kako god da odlučite da dođete iz Beograda do tog grada to postaje nemoguća misija. Da se razumijemo, nisam razmažena. Sva moja putovanja nisu ispod šest sati. Tako sam familijarno raspoređena. Hoćeš u Sarajevo – sedam i po; Banja Luka – sedam; Zagreb – šest; Igalo – 12; Dubrovnik – 11 – 16. Zato, nadam se, razumijete moju sreću kad sam prije nekoliko godina čula da se uvodi redovna autobuska linija Beograd – Dubrovnik, koja je direktna. Kontam, nema šta da brinem, sjednem u autobus, i direktno moje parče mora na jugu Hrvatske. No, nećeš vraga. Najprije je počelo da curi iz klima uređaja u autobusu pa smo pola puta putovali sa kišobranima iznad glava jer se neko pametan sjetio da autobus pere prije puta a onda su mi u Mostaru rekli: „Sjedni tu i čekaj autobus Unistoursa, on te vozi za DBK“.

– Kakav Unistours pa zar vi niste direktan autobus za Dubrovnik?

– Jesmo, ali idemo za Split, a ti čekaj, sad će on.

Dubrovnik oktobra 2010. godine

Photo: Žarka Radoja

I tako sam sjela i čekala direktnu liniju. Nakon 10 minuta pojavio se autobus, prvo mjesto gornje platforme i pravac tetka. Sveukupna dužina putovanja od Beograda do Dubrovnika prava sitnica – 16 sati. Obavezno stajanje pored svake bandere da se pokupi kajmak i još štošta. Iz mog ugla, potpuno dragocijeno iskustvo.

Direktno’ sam pokušala da se vratim iz Dubrovnika do Beograda, no na autobusnom kolodvoru mi ljubazna gosparka kaže da nema autobusa.

– Kako nema, pa došla sam s njim, veza je Beograd.

– Nema.

– Oprostite ali piše vam ovde (tabla pored šaltera) da u 17 i 15 ima autobus za Mostar u zagradi veza Beograd.

– Možete kupiti kartu do Mostara i to je to.

Nervozna, ispizdila na rat, inat, sve ove užasne godine i idiotarije koje me sprečavaju da 15 godina kasnije putujem ko čovjek, ja odlučim da kupim kartu za Trebinje pa ću čekati četiri sata do polaska autobusa za Beograd.

Savremeni autoput po bh. modelu: Prevoj Čemerno

Photo: www.banjalukalive.com

Putovanje iz Beograda za Trebinje je prava pustolovina. Vaša udobnost zavisi od toga putujete li parnim ili neparnnim datumom, jer se autoprevoznici po tom principu mijenjaju. Jedan ima dobre, drugi neloše autobuse, ali kad se spremate za klackanje od 11 sati, to mnogo znači. Dakle, 11 sati se putuje od Beograda do Trebinja. Put je takav da vam uglavnom skrati godinu života. BiH je poznata po tome što je za poslednjih 15 godina sagradila čak 30 kilometara autoputa i to tamo kuda moji autobusi ne prolaze. Na cestama nema branika, a kada putujete preko Čemernog, zimi, najbolje je da popijete dramidal. To što će vas iz autobusa iznositi kad se pokvari, to se vas zapravo ne tiče. Bitno da ne vidite one strme doline od čijh ponora vas dijeli samo iskusan vozač autobusa.

Nakon čisto avanturističkog putovanja, dođete u Trebinje i slijedi čekanje od dva sata jer zapravo jedini autobus koji saobraća između Dubrovnika i Trebinja ide u 10 ujutru a vraća se u pola dva popodne. Kome i za šta služi još nisam odgonetnula, ali svaka čast onome ko je smislio termin.

Kad se vraćate iz Dubrovnika, ukoliko nemate nekoga da vas vozi, ili pare da platite taksi, u Trebinju ćete biti u pola tri, autobus vam kreće u devet uveče pa imate vremena da upoznate taj divni grad. No, kad ga upoznajete na svaka dva mjeseca, vjerujte da više nije divan. Pogotovo propala, sada već bivša, autobuska stanica, koja već godinama redovno zaudara na mokraću. I samo to je redovno.

I tako sam se ja klackala gore dole, svako ljeto nadajući se da će bar direktni autobus postati direktan, pa neka ide kvragu tih 16 sati. No, 2009. godina je. Sve je isto. Čak i linija između dva grada saobraća u identično vrijeme, ni jedan putokaz iz grada pod Srđem i dalje ne vodi ka Trebinju… Sticajem okolnosti, baš te godine odlučim da probam onu direktnu liniju. Sjednem na autobus za Mostar, koji je kasnio zbog gužve na granici, i očekujem da me ostave u Mostaru. Karta se plaća do granice sa BiH i od granice sa BiH. Kartu naravno plaćate do Mostara. I to je u redu. Da vas ostave u Mostaru. No, kad vas ostave u nekom mjestu u Hercegovini (ne sjećam se imena), na stanici na kojoj nema ni kioska, da čekate autobus za Beograd „koji bi trebao svaki čas“ pa ne smijete da se mrdnete, za tih sat vremena izredate sve spiskove ii direktne linije.

Nemojte misliti da nisam razmišljala o avionu. Ali on ide u Tivat. Od Tivta do Dubrovnika ima kombi, mada je ranije postojala opcija da vozi do granice, a od granice hvatate taksi. Ipak je to preskupa zezancija za nas novinare, vječno bušnih džepova.

Onda se prošle godine pojavila vijest da se otvara avionska linija. Kažu ide direktno.

Photo: Valter Kožul

Svakodnevne vijesti, cijene karata, bukirana već tri povratna leta i malo morgen. Sletila ekipa šefova iz JAT uz novinarsku pratnju u kojoj nas običnih smrtnika naravno da nije bilo, nakon 18 punih godina vidjela Dubrovnik, vratila se i zvanično saopštila „Linija nije ekonomski isplativa“.

I tako je završila ta mala avantura sa mogućom direktnom linijom Beograd – Dubrovnik.

Do ovog ljeta, mislila sam da je u pitanju bahatost i inaćenje lokalnih vlasti, međudržavnih dogovora koji se sklapaju tako da obe strane mole boga da ništa ne profunkcioniše i ostalih budalaština, no desilo se da sam otišla na Motovun Film Festival. Hvala bogu i hrvatskim autocestama, pa smo stigli kako treba i za razumno vrijeme. No, kad se s festivala kretalo za Dubrovnik to već nije valjalo. Ovde treba napomenuti da samo dio od Makarske ka Dubrovniku nije autocestovan, nego magistralan, tako da je i domovina svojoj turističkoj zlatnoj koki odsjekla mogućnost normalnog dolaska. No, kao što rekoh, moja bosanska logika je bila za klinac. Ni jedan autobus iz Rijeke ne ide autoputem. Uz magistralu, brale, 15 sati klackanja, upoznaj našu Jadransku obalu. I jeste, divna je. Čak sam nešto i naučila. Recimo da je Karlobag na moru. Uvijek sam mislila da je negdje oko Virovitice i Karlovca, vođena Šešeljevom ratnom osvajačkom krilaticom, i zapravo u cijeloj priči mi nije bilo jasno otkad Veliki Srbin crta granice bez izlaska na more. Sad sam shvatila da to nije moguće, kao ni da ja do Dubrovnika dođem za manje od 11 sati. Odakle god da krenem putovanje do Dubrovnika ima da traje. I nema da omaši.

Ovo je beogradska strana priče. U svim nabrojanim godinama dolazaka i odlazaka uvukla se i dubrovačka, gosparska strana priče, o susretima Dalmatinca sa „strašnim” bosanskim snjegovima, beogradskom saobraćajnom vrevom i crnogorskim avionima. Jednom, kad budu normalna vremena, normalni ljudi, normalne veze, biće lijepo smijati se nama ludima, koji smo u 21. vijeku putovali 500 kilometara 11 sati. Ovaj tekst zapravo već dvije godine pokušavam da napišem i odlučih da ga zaključim sad, u decembru 2010. Razlog je prost. Dogovorena je direktna linija između Dubrovnika i Beograda od maja 2011. Ja im vjerujem. Ko zna, možda i spase poneku ljubav.

e novine

Tagovi:
Autor 30.12.2010. u 11:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija