Svi su dolazili, samo nje nije bilo

Povezani članci

• Tetak iz Imotskog
• Frljić HDZ-u: ‘Jadni li ste ako sam vam ja najveći problem’
• Ranjen i budan – Potraga za smislom nakon užasa
• IVICA KUNČEVIĆ
• Bajram Mubarek Olsun! Urime, urime!!!
• Pavle Stanišić: Na kraju ulice

Dugi raspust – tri priče sa sretnim završetkom

Režija: Damjan Kozole, scenarij: Irena Pan

Snimiti film o izbrisanim i očekivati,  da će ga Slovenci masovno gledati, svjedoči o redateljevoj najvjerojatnije mazohističnoj prirodi.  Kako bi se pripadnici tog marljivog, skromnog, miroljubivog, poštenog i toliko puta ugnjetanog naroda, koji živi na nezemaljski lijepom komadićku svijeta, mogli dobrovoljno podvrgnuti torturi uvidu skoro sat i pol gledanja u ogledalo, koje nam postave troje izbrisanih, a slika u njemu nije ni iz daleka takva kakvoj smo se ufali? Ali hrabrosti vrijedi i onaj koji je sakupi dovoljno da pogleda odsjaj u zrcalu, kojeg je na filmsku traku prenio Damjan Kozole, neće zažaliti zbog svoje odluke.

“Film je preplitanje nevjerojatno filmskih priča o troje pojedinaca koje je Slovenija izbrisala, a oni Sloveniju (ni Slovence) uprkos svemu nisu odbacili, i više  od toga – dvadeset godina nakon sudbonosnog februara 1992. još uvijek su tu”.

Autorima, a tu lavlji dio zasluga pripada onima koji su izabrali aktere – uspjelo je snimiti gledljiv, dirljiv – ali ne pretjerano za čistokrvne Slovence – mazohistočan dokumentarac. Na kraju krajeva ‘Dugi raspust’ nije samo to, jer ima i podnaslov: ‘Tri priče sa sretnim završetkom’.

Početak podsjeća na ‘Cinema Komunisto’: kao da bi prijenosom štafete mladosti, reklamnih oglasa sa zečevima sa TVLjubljana, prijenosima republičkih skupština i masovnih zborovanja u euforičnim vremenima sticanja samostalnosti, pritisnuo na dugme za osjećaje, za putovanje u vrijeme nevinosti, kad su snovi još bili dozvoljeni. Zvuci  i slike iz države koja više ne postoji. Nezgoda – što su skupa s njom izbrisani i neki ljudi. I što se to dogodilo u Sloveniji ‘mojoj zemlji’ – možda je već vrijeme da prihvatimo tu ciničnu šalu koja kaže da je Bog, budući da ju je stvorio tako krasnu, kao protutežu stvorio još i ljude koji u njoj stanuju (šala je univerzalna i u nju je moguće ubaciti ime države po želji). Službenice koje režu osobne karte pred zaprepaštenim očima ‘južnjaka’, kućapazitelj koji dijete oficira JNA  vrijeđa govoreći da je ‘okupatorica’, policajci koji familiju izbrisanih skupa sa trudnom ženom strpaju u automobil i odvedu na najbližu granicu odakle ih izbace iz zemlje; dvadeset godina nakon brisanja studenti dolaze pred vrata ministarstva unutarnjih poslova boriti se za svoje privilegije koje bi im pripadale više nego odštete izbrisanim – narod sa takvim pojedincima čovjek zaista ne bi želio upoznati, a kamoli doći u njihovu državu na godišnji odmor. Ali režiser i njegovu suradnici su majstori svog zanata i film je preplitanje nevjerojatno filmskih priča o troje pojedinaca koje je Slovenija izbrisala, a oni Sloveniju (ni Slovence) uprkos svemu nisu odbacili, i više  od toga – dvadeset godina nakon sudbonosnog februara 1992. još uvijek su tu, među nama, i o svojim peripetijama u kameru pripovijedaju sa nemalo humora i optimizma. 

Popriči prvog od njih, Aleksandra Jovanovića koji danas ima 35 godina, film je dobio naslov: u srpnju 1991. majka je Aleksandra odvela na raspust u Srbiju, kao da se igra sa rođacima dok se situacija u Sloveniji u međuvremenu ne umiri. Umjesto da u rujnu nakon tog srpnja sjedne u školske klupe – školski raspust se malo produžio – u suštini je tek u rujnu 2011. dakle nakon 20 godina, u rukama opet držao slovenačke dokumente. U međuvremenu se dogodilo štošta…

U Sloveniju se doduše vratio već nakon četiri godine, pitao se kako će se osjećati prilikom povratka, a već u autobusu su mu se razplinule sve sumnje (i tu dolaze na svoje svi slovenački domoljubi!) – bio je uređen i čist, sa zavjesicama, tako da mu se činilo da je već napola u Sloveniji. Vožnja kroz Mađarsku je dugo trajala, ali približavali su se slovenačkoj granici i kako se dizalo sunce ‘vidio sam da sam kući’. Naravno, bez potrebnih dokumenata u Sloveniji nije mogao ostati: otišao je živjeti u Srbiju i tamo doživio bombardovanje NATO. Kad je u ožujku 1999. iz beogradskog naselja Žarkovo u nevjerici slušao ‘duboke basove’ NATOvih aviona, nije vjerovao da će stvarno ispustiti bombe. Situacija mu se učinila tako nerealna, kao što su svi obrati u njegovom životu do tada. A onda je pao prvi tomahawk…

Aleksandar Jovanović je bio primljen na prestižnu glazbenu akademiju ‘Berklee College’ u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, ali se zbog komplikacija sa državljanstvom nije mogao upisati. Uprkos tome još dan danas za život zarađuje zahvaljujući glazbi, preko glazbe je upoznao i svoju djevojku, Britanku škotskih i irskih korijena, koju je u društvu ekipe snimatelja dokumentarca doveo na otok Bled. Upravo je to još jedan od apsurdnih zapleta, uporediv sa rečenicom u stilu “Izvinite, vi ne postojite”, koje su izbrisani jedan za drugim čuli iz usta službenika na šalterima Matičnog ureda. Prizor ne bi mogao biti ciničniji, izbrisani, stranac u vlastitoj državi, strankinji pokazuje Bled, ‘dragulj nebeski’. Ciničnije bi bilo još jedino kad bi u slovenačkoj narodnoj nošnji i sa harmonikom pod rukom žurio na Triglav…

Apsurdima – zbog kojih je film tragikomičan i samim tim još gledljiviji – nema kraja. Katarina Stojanović, danas udata Keček, bila je izbrisana pet godina, o izbrisanim je čak izvještavala kao novinarka. Kćerka oficira JNA je, kad se nakon završetka rata vratila u njihov mariborski stan po stvari koje su tamo bili ostavili, čula uvredu da je ‘okupatorka’. Uopće nisam znala o čemu se radi, objašnjava pred kamerom i sjeća se kako je prva tri mjeseca kao izbrisana proživjela u podrumu studentskog naselja u ljubljanskom naselju Rožna dolina. ‘Tamo su bili i afrički studenti i kod njih sam se smjela umivati, objašnjava. Sve vrijeme sam se jako bojala da će neko nanjušiti da smrdim na plijesan iz podruma’, nasmijana dodaje.

Malo manje smiješna je priča Nisvete Lovec, Bosanke, udate za Slovenca, koja je svjesno odlučila da neće tražiti slovenačko državljanstvo, nego da će živjeti kao strankinja. Onda se našla u Ionesco-situaciji, oči u oči sa službenicom u Matičnom uredu koja joj je pokušala objasniti da ne postoji. ‘Pa kako ne postojim, sa nevjericom je ispitivala Nisveta Lovec. Stvari su se zaplele kad je kao izbrisana 1999. rodila kćerku koja danas ima 12 godina, i koja je u kameru objasnila da ‘prve dvije godine svog života uopće nije postojala’. Sa bebom u kolicima Nisveta Lovec se nije usuđivala baš daleko u šetnju, da ne bi negdje naletjela na policajca koji bi od nje tražio dokumente. Uopće se nije drznula izaći iz države, pa tako nije mogla u Bosni posjetiti majku koja je bila na umoru. ‘Svi dolaze, samo tebe nema,  zamjerila joj je mama u telefonskom razgovoru’. Nije joj mogla objasniti zašto se ne usuđuje doći do nje. ‘Ne, rekla sam da neću plakati. Neću više plakati’, rekla je Nisveta pred kamerom i obrisala suzu, i  odmah nabacila vedar izraz. U dokumentarcu nastupaju i ‘čistokrvni’ Slovenci, od onih koji su brzo nakon brisanja počeli upozoravati na nepravdu koja se dogodila nekima, do onih, prije svega političara i državnih službenika, koji bi s pravom mogli biti proglašeni krivim. Nastupa i bivša ministrica unutarnjih poslova Katarina Kresal, koja se prevashodno zalagala za popravljanje nepravdi (ali joj, kao što proizlazi iz amandmana zakona o izbrisanim,  to očito nije baš pošlo za rukom, jer je to omogućilo samo uređenje nezakonito oduzetog pravnog statusa, odnosno dobivanje dozvole boravka od brisanja pa dalje, a i to nakon dugotrajnih upravnih postupaka).

Jednako tako je scena, snimljena  uredu bivše ministrice koja osobno prima Aleksandra Jovanovića, jedna od manje uspjelih u ovom dokumentarcu. Mnogo topliji, ljudski je nastup dr. Aleksandra Doplihara iz ambulante za ljude bez zdravstvenog osiguranja, koji je sa izbrisanim imalo nemalo posla i o njihovim žalosnim sudbinama zna reći štošta, između ostalog i to da ih je 117 izvršilo samoubojstvo. ‘U vrijeme Drugog svjetskog rata sam sa familijom bio protjeran u Srbiju, lijepo su nas prihvatili. Kao Slovenac ja se stidim brisanja’, kaže gospodin u bijelom mantilu, koji se po svojoj ordinaciji kreće uz pomoć štake.  ‘Dugi raspust’ je film kojeg bi morali gledati Slovenci, i ne samo Slovenci. Ne zato da bi se njihov stid produbio, nego zato jer je još uvijek mnogo bolje da u ogledalu sami sebe gledamo, nego da nam ogledalo pokazuju drugi…

Delo.si

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Damjan Kozole (1964) je jedan od najznačajnijih slovenačkih redatelja i scenarista. Njegovi filmovi su prikazivani u više od trideset zemalja i na najznačajnijim svjetskim filmskim festivalima. Film ‘Rezervni dijelovi’ je bio nominiran za Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2003., nominiran je za najbolji film godine 2004. i slovenački kandidat za oskara na stranom jeziku.  Engleski ‘the Guardian’ ga je proglasio za ‘jednog od najmoćnijih i najznačajnijih filmova’, a ugledna filmska revija ‘Sight and Sound’ ga je 2008. uvrstila među deset najznačajnijih filmova Nove Europe. 

Damjan Kozole je član  Europske filmske akademije i dobitnik Župančičeve nagrade 2008. koju dodjeljuje gradLjubljanaza izuzetna postignuća u umjetnosti i kulturi. Kritičarka Alissa Simon je u časopisu ‘Variety’ navela da njegovi junaci ‘traže prije svega vlastitu ljudskost’.

Omnibus ‘Vizije Evrope’ (2004) su 25 kratkih priča koje tematiziraju život u EU. Kozole je skupa sa poznatim europskim redateljima kao što su Aki Kaurismaki, Peter Greenaway, Fatih Akin, Bela Tarr snimio paneuropski omnibus Vizije Europe, kojeg je producirala danska producentska kuća ‘Zentropa’.

U potresno ‘tvrdom’ filmu ‘Slovenka’ (2009) Damjan Kozole je prikazao studenticu koja se tajno prostituira. Svjetsku premijeru je imao na Sarajevo Film Festivalu, a poslije je bio prikazan na više od 60 filmskih festivala u svijetu. Dobio je nagradu publike na Festivalu europskog filma u Parizu 2010. ‘Moving Pictures Magazine’ je objavio da je ‘Slovenka’ nezaboravna meditacija o kapitalizmu’, ‘ultimativna, fascinantna studija o razbijenim snovima’ i ‘hipnotičan film, u kojem je redatelj razvio novi, samo njemu svojstven pripovjedački stil’. U ‘Varietyju’ su napisali da je glavna ženska uloga ‘jedna od najhladnijih i najproračunatijih antijunakinja u povijesti filma’. U ‘Screen International’ su napisali da je film ‘Slovenka’ Damjana Kozolea ‘izvanredno inteligentna metafora kapitalizma’.