Tačka postojanja

Andrej Šimić
Autor 5.12.2019. u 11:40

Tačka postojanja

foto: Galaksija.hr

Zaputio sam se, sav razdragan, latentno i psihoaktivno nadahnjen željom da čujem i doživim, po prvi puta u životu, filozofirajući jezik znamenitog profesora Branka Despota. Predviđeno filozofiranje kršteno je imenom Teologija kao ancilla filozofije, a prostor koji je imao biti prožet eterom filozofijskog, obavijen sferom nadlunarnog: Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Sasvim primjereno.

Lice i naličje filozofijskog novčića toga je dana trebalo poprimiti onaj vrijednosni novum koji, u odnošajnoj, intimnoj involviranosti, u dodiru sa nečim drugim, već postojećoj vrijednosti udahnjuje smisao do tada ne-prisutan, a kojega metafizička predaja vazda iznova prenosi budućim naraštajima, naime, smisao da je cjelina uvijek nešto više od svojih sastavnih dijelova. Sa tom nadom uputio sam se doživjeti pofesora Despota.

Povod je bila svetkovina koja se održava svakog Gospodnjeg, trećeg četvrtka u mjesecu studenom, Svjetski Dan Filozofije. Omen! Amen!

Stigavši na mjesto, filozofirajući eter već je dopirao. Ćutao sam prožimanje, kad ono – neželjena kob! Filozofiranje, zbog bolesti otkazano! Nije to baš bio kopernikanski, više ničeanski obrat: ecce homo nije dočekao novum-vrijednost. Baš sam bio razočaran. Radovao sam se da ću biti svjedokom metode, iliti ga,  vještine baratanja filozofijskim novčićem, odmjeravan te(le)ologijom bitka u oba smjera, bez čijeg se filozofijskog pitanja možda nekad ipak ostaje zakinut za jasnoću zora. Ili barem za put prema jasnoći?

Može li jedno bez drugoga?

Ako je bitak/Bitak Jedno, da li je Filozofija njegovo Drugo? Kreće li se Filozofija prema bitku/Bitku, ili obratno, ili oboje? ‘Ko koga doziva? ‘Ko se odaziva?

Biva li Jedno bez Drugoga, ne usamljeno, ali nekako sebično? Može li Se beskonačnost zadržati u sebi, a da se ne Da?, bez da stvara, bez da se preda Drugome?! Čemu biva bitak/Bitak ako nema puta prema njemu? Kakav li je putokaz? Ili je naprosto Jedno toliko sveobuhvatno, neizrecivo, da svako Drugo manifestiranje, bilo riječi, broja, slike, tona ili stvora, naspram Jednog djeluje kao iluzija, umom nepojmljiva, ali nekako ipak dohvatljiva i vidljiva, onim poniranjem u stvarnost sebstva, jer na kraju krajeva, ili možda na iskonu kraja, i sebstvo je djelić cjeline koju nazivamo stvarnost.

‘Ko će ga znati? A svi bi voljeli znati! Ne kaže se uzalud, Gnothi Seauton! Spoznaj sebe!, taj mali djelić stvarnosti, kozmos za sebe, ne-izuzet, ali nekim čudom i načinom volje ipak odijeljen od sve-okružujućeg i sve-prožimljućeg postojanja! Eto paradoksa koji jest: mogućnost ljudskog bića da zrije vlastitost odvojenu od postojanja kojom je prožet, ili barem mnije da je tomu tako – a sve u jednom te istom trenutku. Isto-Vremeno! Ako to nije čudo, ne znam što je!

Čini se kako dosta toga izmiče vremenu. Gdje sebstvo gleda sebe sama poput odraza u vodi, gdje introspektivno zahvaćamo iskone ili rubove svojega postojanja, ovisno kako se uzme, tamo vremena nema, nije mu ni mjesto, niti može tu da opstane. Tu se vremenom ne mjeri išta. Ako je vrijeme ovozemaljski alat za promjenu, na spomenutom mjestu sasvim je beskorisno, neupotrebljivo, suvišno.

Promjeni i pokretu čovjek je dodijelio vrijeme, a sve to što se kreće, preslaguje se, usložnjava, razgrađuje, ne miruje; vatra, voda, zemlja, zrak ne odlaze u nepovrat – i sve se nekim zakonom ravna prema naprijed, brže ili sporije, ovisno kako se mjeri; elementi, čestice jurišaju formirati sve složenije i složenije cjeline od njih samih, kompleksniji se život rađa, uostalom, ne odvija se život od kraja prema začetku – zar to nije prema naprijed?

Divota je biti! Uostalom, nije moguće ne-biti! Moguće je samo dvojiti: biti ili ne-biti! Jesam – Nisam! – na tome mjestu sami sebi postavljamo zamku zablude. Usud stajanja u odluci ne da se dokinuti. Može li velikodušnije? Može li uopće sloboda drugačije izgledati?

I tako u nedogled, gdje nema ni početka ni kraja, premeće se filozofijski novčić preko znatiželjnih prstiju, lica slobodna, dok naličje, na drugu stranu okrenuto, sanja o licu slobodnome kao da ih beskraj, a ne snaga volje dijeli. Hoće li naličje ikad ugledati lice? Još se nije rodio ‘ko od odluke se izbavio! Gdje drugo da slobodu tražim nego u mogućnosti da biram, makar krivo! Slobodan sam da sve naopako činim! Pa nek ne’ko kaže da je čovjek neslobodno biće – to on, vlastitom zaslugom, i pošteno, samo postaje.

Po današnjeg čovjeka najgora je društvena obesmišljenost.

A društvenost danas naziva se nacijom, sutra ‘ko zna kako! Kod nas se ona prometnula u protivnika građaninu. Ako postoji konflikt u hrvatskom zajedništvu onda je to onaj nacionaliste protiv građanina. Državotvorna partija i Crkva odgajaju nacionalistu, u građaninu vide prijetnju. Građanin pita: gdje su pare?, i ne zadovoljava se pokorom za grijehe struktura. Zato ga se i boje. A i kontrast što oči bode, između hrvatske egzistencijalne bijede i dvorskog blještavila katoličkih sakralnih objekata, navode građanina na misao kako je Crkva ekskomunicirala Božju i inaugurirala vlastitu providnost – iz svojega života odstranila je materijalnu neizvjesnost koja je velikom dijelu ostatka Hrvatske, svakodnevna borba.

Tu počinje religijsko-nacionalna mitomanija koja mari samo za homogenost nacionalnog identiteta čiji procesi kod nas generiraju tragikomične posljedice: što se državotvorna partija i Crkva više trude oko nacionalnog jedinstva, ono više kopni. Nacionalna revolucija jede svoju djecu.

To je naša, hrvatska, ovozemaljska stvarnost. Smisao nacionalnog obesmišljen je upravo od zagovaratelja nacionalnog smisla. Hrvatska nacija postala je pošast hrvatskoga društva. U vječnim pitanjima tražiti identitet, a dopuštati da se neotuđivost sebstva kroji prema mjeri nacionalnog.., prljava je to rabota, tumačiti vječna pitanja nacionalnim kategorijama. Sunovrat je tim gori. Bez nacije se može. Nisu se sloboda, vrlina, humanost, smisao, postojanje, utjelovili u naciji već u čovjeku, u osobi.

Jedino vrijedno ili bezvrjedno u naciji jest isto što i u ovom tekstu, samo ono što čovjek donosi i unosi.

Prisiljen da biram! To znači na slobodu osuđen!

Lako li je biti slobodan! Nekom ni to nije dosta, ali više od toga ne može! Nije valjda da je smisao slobode toliko nepojmljiv da je neuhvatljiv, kada ga je i ovaj prazni papir kadar dozvati u postojanje – a sa čime: tačkama i linijama. Pitagorovci kažu: jedan je tačka, dva je linija, tri je površina, četiri je čvrsto tlo!

Zagledajmo se, udubimo u ovaj papir, pardon ekran, rastavimo rečenice, riječi, na koncu i slova! Što ostaje – nekakve, malo ravne, malo zakrivljene linije i tačke, razasuti dijelići koje ljudski stvor sažima u zajedništvo svima poznato kao Pismo. A Pismo, kreatura izmaštana skroz do Smisla, sposobna obesmisliti svaki smisao. Obične tačke slaže čovjek tako sve do Apsoluta i nazad! Možda ga zato i zovu Svetim. Mislim Pismo.

Eto kako je čovjek kadar iz jedne, jedva oku vidljive tačkice, na određeni način, dosegnuti smisao, slobodu, postojanje, ali i besmisao…

Rekosmo, i ovaj tekst pred očima, ništa drugo nije doli tačke i linije, nacrtane u nešto što sporazumno nazivamo znak, a znak je slovo, slovo riječi znače… Vele da je u početku bila riječ – može li riječ sadržavati autentičnost? Koje su uopće riječi primjerene? Da li naše nerazumijevanje proizlazi iz izgovorenih riječi kojima beskrajno šarenilo pojedinačnog kozmosa znanog kao Osoba pridaje značenje konstruirano prema individualno proživljenom iskustvu, jer za Osobu, samo je ono istinski i iskonski autentično. Može li drugačije? Eto nesporazuma! Samo da ne prekorači granicu!

Na koncu, jesmo li na početku ili kraju, dospjevamo li igdje, mičemo li se? Možemo li za sebe kazati da smo u odnosu na jučer danas bliži punini postojanja? Kakav nam je vidik sa vlastite tačke gledišta? Vidi li se zajedništvo? Vidi li se ljepše sutra?

Slažemo li tačke kako valja?

…nedovršeni svijet, nedovršeno društvo, nedovršeno zajedništvo, nedovršeni čovjek, nedovršeni život, nedovršeni smisao, nedovršena stvarnost – čini se kako je u postojanju samo tačka dovršena. Od svekolike mjene samo tačka stalna jest. Ta od nje je cjelokupna stvarnost i izgrađena.

Dakle, zadaća je odgonetnuti sadržaj tačke.

Andrej Šimić
Autor 5.12.2019. u 11:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija