Taksi kao slika Sarajeva

Goran Sarić
Autor/ica 24.1.2019. u 14:19

Taksi kao slika Sarajeva

 

(Amer Tikveša: Taksi priče, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2017.)

Sjećate li se možda Miloša Šestića? To je onaj igrač Crvene zvezde s kraja sedamdesetih i prve polovine osmdesetih s kojim niko nije znao šta i kako: ni treneri, ni saigrači, ni – oni najmanje! – protivnici. Nepredvidljiv i brz, naoko smotan a dobar tehničar, drzak i bezobrazan “do daske”! To je onaj smješni, vazda malo pogureni tip – otud smo ga svi u kući zvali Guto – koji je jednom, u večitom derbiju, izvrsnom golmanu Partizana Petru Boroti “uvalio” neviđenu foru. Bilo je to ovako:

napad Zvezde već prošao, svi igrači krenuli ka centru. Siroti Pero čvrsto drži loptu u rukama i gleda kome da je doda, a Guto se šunja oko njega i dobaci mu: “Spusti loptu, zar ne vidiš da je sudija svir’o faul za nas?!” Borota u nevjerici gleda u sudiju, ovome stvarno pištaljka još u ustima. I na kraju golman stvarno spusti loptu na travu. Guto je munjevito pikne i, k’o lisica kokoš!, ukrade, pa je lagano šutne u prazan gol. Sudija, kud će – šta će, sve je po pravilima, pokaže na centar. Goooolll!

Navijači crno-bijelog “Parnog valjka“ to nikad nisu oprostili, inače odličnom golmanu, Petru Boroti. A Gutino ime, ako već ne prije toga, ostalo zlatnim slovima zapisano na nebu iznad beogradske  marakane.

Ma, taj vam je, osim što je bio lukav, znao i po dvojicu-trojicu protivničkih igrača “okrenuti na petobanci”! Ako se na muci poznaju junaci, onda se upravo na malom prostoru prepoznaju istinski fudbalski majstori. Danas, vani, Mesi i Sala, u nas su to nekad, osim legendarnog Gute, bili nedavno preminuli Šeki, pa Džaja, Švabo, Pape, Semir Tuce…

I baš ovo: na malom prostoru, je razlog što lukavog Miloša pominjem na početku prikaza jednog književnog djela. Jer, ako je poezija, po nekim definicijama, uhvaćeni trenutak, onda je kratka proza (priča, pa i crtica) – uhvaćeni kadar, scena, prizor.

Koliko je teško pisati kratke priče dokazuje već i sama činjenica da je pisaca koji su se proslavili u ovom žanru izrazito malo. Meni, ovako “na prvu” od stranih pisaca na pamet padaju Edgar Alan Po, Anton Čehov, pa Borhes, Danil Harms… A od naših, kako zaboraviti Duška Olovka piše srcem Radovića, hroničara Sarajeva Darija Dacu Džamonju, ili, ranije, nenadmašnog all round umjetnika, pisca, slikara i karikaturistu Zulfikara Zuku Džumhura?

To doista malo ko može: u par stotina riječi ispričati celu lepu priču, onu koja ima sve: i “glavu”, i “trup” i “rep”. Svaka takva priča, a da o ukoričenom uratku i ne govorim, je pravi literarni događaj.

Upravo zato sam ovih dana s velikim uživanjem pročitao obimom neveliku knjigu (123 stranice) Amera Tikveše (Konjic, 1979), zbirku priča ponešto neobičnog naslova “Taksi priče”. U knjizi se, ako sam dobro prebrojao, nalazi čak 65 uhvaćenih slika o, i sa, sarajevskim taksistima. Tako je pisac, koji u mnogima od njih spominje vlastitu i porodičnu, blago rečeno, nezavidnu finansijsku situaciju izazvanu “hroničnom” nezaposlenošću, ovim izdanjem bar donekle vratio silan novac isplaćen ovim, ponekad šutljivim, a (ovdje) češće veoma pričljivim, motoriziranim hroničarima grada.

I upravo tu, u tim monolozima i “škrtim” dijalozima – gdje putnik/glavni lik tek tu i tamo, kao podrstrek, ubaci neko provokativno pitanje ili primjedbu – nalazi se sama srž, “srce” ove knjige. Sočnim, gradskim govorom i slengom, bez dlake na jeziku, sarajevski taksisti precizno poput seizmografa bilježe “tektonske poremećaje” života u gradu na Miljacki. Rat i poraće, dobrovoljna i prisilna promjena “krvne slike” Grada, strmoglavi pad životnog standarda, podmuklost i bezobzirnost političara… Ali i protuteža sumornoj stvarnosti: žilavi, rekao bih čak – neuništivi sarajevski duh, šega i šala… Sve to, posredno i bez patetike, kroz suze i smijeh, majstorski bilježi pero i oko Amera Tikveše u “Taksi pričama”. I zato, makar koliko se, kao i kod Danila Harmsa, recimo, na prvo čitanje, činile tek zabavnim i laganim štivom za masovnu upotrebu, ovo uopšte nisu naivne pričice. U njima, kao i u ljudima koji ih, za volanom “bolida koji život znače”, nonšalantno i kao usput izgovaraju, ima toliko istine i životne mudrosti kao u hrpama “mudrih”, “ozbiljnih” knjiga!

Po najboljim uzusima žanra, svaka ova, nekad i ultrakratka priča, ima i početak, i sredinu, i kraj. Svaka je jasno uhvaćeni momenat, prepoznatljiva urbana situacija u kojoj taksista i putnik, kao ona dva čuvenu starca u Mapet šouu, bilježe i komentarišu opšti raspad sistema. A i unutra se, pričaju šoferi, zna svašta desiti: vehabije i jugonostalgičari, titoisti i “podobni”, pokondirene dame i papci što u vozilo sjedaju u mokrim kupaćim gaćama, raspjevani i šutljivi, penzioneri i teški kokuzi, klijenti s cukom ili biciklom koga treba strpati u prtljažnik… Sve i svašta. Sodoma i Gomora. Ili, bolje: ponekad tužni, nekad veseli apsurd na ulicama šeher-Sarajeva!

Razumije se da, u tako kratkoj formi, pisac itekako mora paziti na svaku riječ. I upravo tu se dobro vidi Tikvešino prilično veliko novinarsko iskustvo u raznim medijima. Njegove priče karakterišu jasne i pravilne, većinom kraće, “tačne i tečne” rečenice, “bez grama sala na sebi”. Sintaksa i vokabular par excellence.

Pa evo, da i ja završim u tom stilu, to jest, da se zadržim (skoro) na granici kratke priče (500 riječi). Za kraj, kao rumena trešnja na vr’ slatke torte evo odlomka iz jedne od Tikvešinih Taksi-priča. Ako vas on ne navede da trknete do knjižare i gvirnete u ovo dragocjeno štivo, ja stvarno ne znam… Džabe sam krečio!

 

Razni

 

S radija vijesti iz Sirije.

–Izvještavanje s ratišta uvijek zvuči poznato, ko da sad čujem s radija izvještaje iz Goražda, Sarajeva, Srebrenice… – kažem taksisti.

–A vidjeće oni šta je rat i za šta su ginuli kad se završi. Kad im iz bijela svijeta dođu razni i počnu ih drilovat. Ispašće i da su džaba ratovali i da do rata nisu ni živjeli kako je propisano ljudima da žive.

Meni ono razni zazvuča kao neka posebna vrsta ljudi.

–Ko i nama što su došli – nastavlja taksista – pa ispade da sam cijeli život duduk bio. Slušam, baš ovako na radiju, u Libiji neki dan prvi put platili struju i vodu, hej! Prvi put! Prave ih sad primitivcima, ko biva oni ne znaju da to treba radit, a primitivci su što su na to pristali. Država im 50 godina mogla to davat džaba i sad odjednom ne može!? Tako ti ni ja nisam znao do kraja rata da čovjek ne može dobit stan nego ga mora kupit. Živiš u njemu 20 godina, dala ti ga država, ti ga održavaš, ulažeš u njega, ali džaba. Dali mi one certifikate ko platu što sam bio u ratu i ja ih uložio da otkupim stan, sad ova omladina ne može ni to. Nisam znao ni da je važno gdje ti taksimetar stoji. Sad nam uvelo da moraš imati takav i takav, ne može više stajati ovdje dole, već mora biti ugrađen u ovaj retrovizor. Znaš, ima firma koja to proizvodi i izlobirala da svi to moramo imat. Isto mjeri, isto sve, ali džaba. Nisam znao da kurvanje ulazi u ljudska prava. Žena ti sad ima pravo reć, i ti njoj, ovo je moje tijelo i ja imam pravo radit s njim šta hoću i spavat s kim hoću. Koji sam se kurac ženio, ne znam. Primitivac bio, po njihovom. (…)

 

I tako dalje, i sve bolje, čitavih šezdeset i pet puta. Pa se vi premišljajte!

Goran Sarić
Autor/ica 24.1.2019. u 14:19