TARTIF U SEKSI ŠOPU ILI O SUVREMENIM FLAGELANTIMA

tačno.net
Autor 16.10.2015. u 11:53

TARTIF U SEKSI ŠOPU ILI O SUVREMENIM FLAGELANTIMA

Molijer „Tartif“, režija Egon Savin, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

 

Jugoslovensko dramsko pozorište ozbiljnost svoje repertoarne politike duguje prije svega temeljnim zasadama promišljanja repertoara na način svog osnivača Bojana Stupice, ali i nekih od njegovih nasljednika, među kojima, zasigurno, jednu od dominantnih pozicija zauzima Jovan Ćirilov. U tom repertoarnom promišljanju precizno je izbalansiran odnos klasike i suvremenih dramskih tekstova. Posebno imponira seriozan odnos prema inozemnoj i domaćoj klasici na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Postavljajući na scenu svjetsku klasiku Jugoslovensko dramsko pozorište je, izborom redateljskih poetika, uglavnom dobivalo bitke, jer su suvremeni koncepti s jedne strane omogućavali aktualitet dramskih tekstova, a s druge, pak, strane bili su raskošna platforma za kreaciju iznimno ozbiljnih glumačkih partitura.

Takav je i slučaj inscenacije Molijerovog Tartifa, kojeg našoj suvremenosti, pa zašto ne i aktualitetu, saobražava redatelj Egon Savin. Koristeći pjesnički barokiziran prijevod Sime Pandurevića Savin glavninu svoje redateljske koncepcije zasniva s jedne strane na preciznom čitanju teksta i njegovih suvremenih inkantacija, a s druge strane na koštenju glumački uistinu slojevitog materijala talentiranog ansambla svih generacija beogradskih glumaca. Ipak treba na početku prikaza potencirati ulogu scenografa Miodraga Tabačkog, čija minimalistička intervencija u ukošenu perspektivu scenografskog okvira unosi tek poneki dio mobilijara. U dubini te perspektivnosti stoji mističko plavo svjetlo, u kojem se, u pojedinim trenucima, gube likovi ili pak iz tog svjetla izranjaju.

Savin je predstavu režirao temeljeći svoj koncept na dobro razrađenim, studiozno postavljenim i artistički razigranim osobama. U skladnom ansamblu dominiraju neodoljivo humoristična i publici iznimno draga Dorina Anite Mančić, kao i apsolutna okomica ove predstave Orgon u tumačenju Borisa Isakovića. U kostimima Jelene Stokuće, kao vizualnoj akcentuaciji slojevite asocijativnosti bilo je blage naznake persiflaže i farsičnog…

Ova predstava razobličava lažni moral, pohlepu za novcem, ali sve čita u rijetko suvremenom ključu, kojim dominira asocijacija na šibaoce ili flagelante, ali sad kao dio repertoara erotskih užitaka suvremenosti…

Kada se Tartif u završnjim prizorima pojavi u seksi odori, koja je dio rekvizitarija kao i bičevi flagelanata iz suvremenih seksi šopova, postaje potpuno jasno da su stoljeća koja dijele Molijerov genijalni tekst od današnjih generacija u Savinovoj režiji prebrođena, prije svega njegovom lucidnom redateljskom magijom, u kojoj dominira smisao za humorni detalj, akcenat sa višedimenzijskim značenjima, kao i glumačka rapsodičnost komediografskog karaktera Anite Mančić i rijetko ozbiljna glumačka gestualika Borisa Isakovića, koja, u krajnjem scenskom ishodu, postvaruje dvije vrste osjećanja kod gledatelja: saučestvovanje u njegovom bolu i patnji prevarenog čovjeka, i konačno, neodoljivo humoran efekat njegovog idolopoklonstva prema Tartifu, kao vrsta asocijativne vinjete, koja je prositekla iz današnjeg sluganstva i pravljenja malih bogova od ljudi koji to niti zaslužuju, a svojim moralom, zasigurno, to i negiraju!?

Rijetka uigranost i ujednačenost ansambl igre  Jugoslovenskog dramskog pozorišta pokazala je kako se i na našim pozornicama može scenski relevantno komunicirati sa sadašnjim besprizornim prodajama svega i svačega, poglavito u moralnom smislu…

tačno.net
Autor 16.10.2015. u 11:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija