Tekstovi sa posvetom: Vlado Puljić (*) i nenadmašna ljepota jednostavnosti

Diana Burazer
Autor 5.12.2011. u 22:04

Tekstovi sa posvetom: Vlado Puljić (*) i nenadmašna ljepota jednostavnosti

Nekako ovih posljednjih godina ubrzano usvajam lekciju o tome što je to stvarno siromaštvo – moje siromaštvo,  i što je to zapravo stvarni gubitak.
Ako do sada već niste, pokušajte razmisliti što nas to čini ovakvima kakvi jesmo. Što je sve utjecalo na nas u proteklim godinama, na naša raspoloženja, ponašanja, riječi koje smo izgovorili? Što nas je formiralo kao ljude,  pa onda i kao umjetnike,  normalno, osim neizbježnih obiteljskih gena? Shvatit ćete vrlo brzo, kao što sam i ja, da oko nas postoji mnogo dragih ljudi koji nam na neki neprimjetan, indirektan,  način pomažu odrasti;  uče nas definirati tuđe i svoje vrijednosti. Daju nam dio po dio sebe; mi uzvraćamo. U toj razmjeni, koja traje do kraja našeg života,  formiramo sebe.Moje odrastanje u ljudskom, ali i u poetskom smislu,  bit će trajno osiromašeno za sve ono što su mi još mogli dati dragi prijatelji kojih više nema: Saša Meršinjak, Jozefina Dautbegović, Simo Mraović, Anđelko Novaković… u Zagrebu,  te Nenad Borozan, Dragan Šimović, Alija Kebo, Vlado Puljić… u Mostaru.
Moji prijatelji i kolege! Toliko različiti, a opet isti – isti u punini života i radosti s kojom su živjeli i stvarali u ovom našem svekolikom svijetu književnosti. Nekako, bez njih  danas ni ja više nisam ista. U Mostaru je sve manje ljudi koji mi se raduju kad dolazim, a u Zagrebu – kad mu se vraćam.
Odlaskom Vlade Puljića uskraćena sam, trajno, za jedan topao prijateljski mostarski zagrljaj.

Pisala sam već o Saši i Jozefini, o drugima ću nekom drugom prigodom, sada bih tako rado  pisala o Vladi.
Naime, jutros mi je mail-om stigla obavijest Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne o književnoj večeri (Mostar, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, 1.12.2011. u 19 sati) povodom treće obljetnice Vladine smrti, pa kako nisam u prilici biti  prisutna, evo mog malog doprinosa prijateljima i poklonicima Vladine poezije.Naime radi se o izvrsnom pjesniku, čije pjesme jednostavno želim i ovdje prezentirati, uz napomenu da je dio ovog teksta ranije objavljen u časopisu „Motrišta“.

Dakle, moj posljednji susret s Vladom Puljićem(*) bio je samo mjesec dana prije njegove smrti u Mostaru  na predstavljanju moje nove knjige. Još pamtim što mi je tom prilikom kazao o mojim pjesama. Zatim smo pričali o prošlim danima, o našem književnom putovanju u Nevesinje,… i kako su sve usputne kavane te kasne noći, ili bolje reći ranog jutra, na povratku bile naše.  Dotaknuli smo se i književnih zbivanja u našem rodnom Zagrebu… S tog posljednjeg susreta imam i jednu prelijepu fotografiju na kojoj se smiješe moje sestre, Vlado i ja. Ispod je i dio te fotografije: Vlado Puljić gdje u ruci, na što sam ponosna, drži moju knjigu.
Eto, o tom bogatstvu govorim!

Tko je Vlado Puljić? Da li je on prvenstveno pjesnik ili slikar? Uz moje skromno poznavanje slikarstva, kazala bih da uopće ne vidim razliku između Vladinih slika i pjesama. Jedno izvire iz drugog! Može se dogoditi da u jednom trenutku uopće ne znate  da li ste se vratili s izložbe Vladinih slika,  ili s predstavljanja neke od njegovih knjiga. Slikarski se motivi tako uspješno preseljavaju u pjesničke gdje postaju tek okvir za tople poetske akvarele,  ali i velike i  mudre riječi.
Za života ostvario je mnogo toga i kao slikar, i kao pjesnik. Mnogo je izlagao. Bila sam na njegovoj velikoj i impozantnoj zagrebačkoj izložbi u Mimari. Te smo se večeri okupili svi mi koji smo ljubavlju i umjetnošću bili, a i sada smo, razapeti između dva posebna i draga  grada: Zagreba i Mostara.
Ipak, ma gdje da je Vlado putovao, Hercegovina ga je slijedila u stopu; bili su nerazdvojni, i kao takvi prepoznatljivi.
Moglo bi se kazati da je Vlado Puljić zavičajni pjesnik, ali samo po korištenom instrumentariju – simbolima koje koristi,  i kojima kaže  nešto daleko više;  više nego što stane u granice jednog zavičaja. Ali ako mu i priznamo tu zavičajnost kao jednu od glavnih karakteristika, onda Hercegovina može njegove stihove,  bezuvjetno,  uzeti kao jedan izniman reklamni proizvod. Jer, Hercegovina je, u Puljićevim stihovima,  prelijepa! Nije samo od kamena i sunca, nije škrta vodom (iako se žeđa), nije siromašna krajolicima… Kada je Puljić opisuje, čitatelj je može u potpunosti doživjeti,  može osjetiti tu nesnosnu jačinu sunca, tvrdoću kamena, strah od zmija. U tom svjetlu najbolji je primjer predivna pjesma U hladu smokve koja je daleko više od opisa čovjeka koji kopa vinograd pored smokve.
Među Puljićevim simbolima – sunce, kamen, smokva, šipak – nar, loza, bajam, čempres… – simbol žeđ ima posebno mjesto. Taj iskonski osjećaj žeđi u njegovim pjesmama predstavlja posljedicu (nema vode), ali nagovještava i novi početak. Jer, gdje nas sve može odvesti žeđ? Neslućene su putanje čovjekovog tijela i duha, a osobito pjesničkog! A svi ostali simboli kao da se baš toj žeđi pokoravaju i njoj služe:

U dnu suha bunara
talog moga siromaštva.
U dubini gdje tišina trune
smrskano nebesko zrcalo
nijemom tamom kune.
Ni suze, ni kapljice kiše,
niti zvijede mu u oku,
samo ga sunce vatrom zaštrcalo.

                   (Žeđ iz zbirke pjesama Veliki čempres)

No, Puljićeva poetska slika Hercegovine dovedena je do savršenstva preko još jedne skupine simbola: gunja, šipka, motike,  čempresa…  Vladina antologijska pjesma Gunj  svojevrsna je obiteljska saga o Puljićima, u kojoj gunj postaje simboli ljubavi, svakodnevice života i opstanka. Ne mogu ne spomenuti pjesmu Hercegovina koja je zapravo „pjesma nad pjesmama“ cijelog Puljićeva opusa. Ništa se o Hercegovini nakon te pjesme ne treba kazati! Izvrsne koloritne, i krajnje vizualizirane, metafore čine Vladine pjesme i vrlo razumljivima već na prvo čitanje. A autorova poetska mudrost i iskustvo dolaze kao nagrada onim upornijima i pažljivijim čitačima.  Neobična, ako ništa onda po motivu, pjesma „Vinska mušica“  izazvati će vam sigurno  istovremeno divljenje i smiješak! O čemu se sve može napisati dobra pjesma!

U nekim posebnim prigodama u Zagrebu (Dani vina, Martinje, …kakva zgodna „veselica“ sa prijateljima,…) skoro svaki puta, u nedostatku vlastitih pjesama kojima bih dala svoj doprinos takvim  raspoloženjima, govorila bi Vladinu „Vinsku mušicu“.  Naglasim obavezno ime autora te pjesme, ali godi mi pljesak koji dobijemo zajedno: Vlado i ja.

Nar (Šipak) je motiv po kojem je Puljić bio poznat kao slikar, pa je naslov njegove posljednje napisane i objavljene knjige upravo simboličan: „Nar na dar“!
Radi se o maloj-velikoj knjizi poetskih bisera, lirskih minijatura koje čitatelje (pogotovo one koji tek pokušavaju pisati poeziju) može podsjetiti što je to zapravo poezija!
Životne mudrosti su, opet, utkane u isti hercegovački akvarel, i poznate motive, ali sve je kazano kratko i jednostavno – da jednostavnije ne može biti.  Ne mogu se oteti dojmu da ih je Vlado, svaku pojedinačno, napisao jednim potezom olovke ili  kista –  svejedno!. 
„Tijelo mi je kao naramak slomljenog granja“
  – kazat će Vlado Puljić o sebi, i godinama koje neminovno dolaze,  u  jednoj pjesmi. U pjesmama Puljićev klesar  „ dijetlom izbija plač iz kamena“, a jedno malo obično janje postaje oblak:
„Poput anđela
U naručju nosim janje:
mali oblak koji privijam na grudi.“

Ili pjesma o jednom mjesecu u godini – travnju:
„Travanj je sunce u zaletu
osvanule trešnje s bijelim dokoljenicama
kao djevojčice na izletu.“

Neobična je ta Puljićeva slojevitost emocija u kratkim pjesmama. U pjesmi o progonitelju imate osjećaj progonjenoga, ali i nadu da ćete biti zaštićeni iskazanu preko lika majke; jer sve su majke iste – dati će bezuvjetno i hranu i utočište.

Vladi Puljić piše i „šeretske“ (u lošem prijevodu: šaljive!?) pjesme:
„Četrdeset godina poslije
Sreo sam Kristinu u ljekarni.
Uzimali smo isti lijek
Protiv gologuzog djetinjstva.“

                                            (Susret)

Ono što je u japanskom haiku  trešnja, to je u poeziji Vlade Puljića zasigurno nar (šipak):
„Raspukli nar
Gori kao žar
Na dlanu rujna.“

Samo istinski pjesnik, a uz to i slikar, može započeti pjesmu Svitanje ovim stihom:
Netko je prije mene prošao livadom / i odnio rosu na prstima.“
Dalje se otvara, i slaže sve samo po sebi: i vrbik i majka ulaze u magličastu sliku svitanja.
Ne mogu ne spomenuti pjesmu o tuzi – našoj vječnoj inspiraciji, o kojoj su mnogi pjesnici napisali gomile stihova, a Puljić jednostavno kaže:

TUGA

Dolazi od svježeg groba
Od dugih kiša.
Tuga ima svoja godišnja doba.
I moglo bi se tako u nedogled.

I moglo bi se tako u nedogled.

Ako vas je ovaj skromni tekst potakao da potražite knjigu Vlade Puljića – moja misija je uspješno završena. Ako ste već imali priliku čitati Vladine pjesme,  pročitajte ponovno ono što mislite da ste već pročitali. Nemojte učiniti istu grešku, koju sam nažalost i ja počinila kod prvog čitanja, pa brzo prelistati knjigu; „preletjeti okom“ stihove koji vam se čine laki, jednostavni.
Pustite se kroz njih! Kao niz rijeku.  Biti će to, iako su pjesme kratke, dugo i prelijepo putovanje kroz iskonsku poeziju.
I shvatiti ćete kako je ljepota jednostavnosti nenadmašna!

Vlado Puljić, Izbor pjesama

 

U HLADU SMOKVE

Kopam vinograd dopodne.
Izgoni me sunce.
Samo smokva prostrla hlad
u kom usnula zmija
mene sanja.

Nema mjesta
za nas oboje.
Uplašena koracima
zmija pobježe
i ostavi vijugavi strah.

Zagledan u okomicu mrava
uz deblo smokve
omamila me ognjica.
U krošnji šušti lišće
i cvrčak bunca.
Čini se: oko mene
šište zmije sunca.

Zamišljam njihov poljubac
i nisam više spokojan.

 

HERCEGOVINA

Do polovine brda uspuzala se zemlja –
dlan po dlan motika je primicala nebu.
Lomio se život praočeva na domaku Boga,
Bog je uzmicao pred molitvama hljebu.

Na vrhu zemlje neprikosnovena međa,
zgurene kuće urasle u kamen,
škrti oblaci okreću im leđa,
dok ih sunce pretvara u plamen.

Od polovine brda kamen gospodari,
njegujući guju u svojoj surovoj šutnji,
iznad sunce poput grabljivice krstari
držeći zemlju u nedoumici i smutnji.

Otrovni dani ljeta osuli bezbroj strijela,
Pokorno gine vinograd u strani,
Jedino suncu prkosi košćela
I čempres prisutan na svakoj sahrani.

 

GUNJ

(sinu Validanu)

Na plotu uz čatrnju
suše stari gunj;
pet ovaca razapeto na trnju,
pet ovaca utkano u nj.
Donijela ga baba u ruhu,
pokrivala se njime mati
i petero goluždravih Puljića
golicao po trbuhu,
bi sreća topli gunj imati.

Grijao nas duže od stoljeća
i u nevremenu ratnih godina
kad drhtala su nam proljeća
kao pod injem skupljena ledina.

Tuđi vojnik jednom ga uze,
nagovorio ga siječanj da nam san pljačka,
kad nas je vido sklupčane i gologuze
raskravila se u njemu duša seljačka,

te vratio gunj preko naših nogu
i koroman izvadio iz torbe,
opsovao nešto, kao na uho Bogu,
tog jutra jeli smo vruće drobe.

Gunj topal poput majke u duši,
Kao sunce i ptičje krilo,
Danas se pored čatrnje na plotu suši,
Ljeto je, a meni oko srca nešto zastudjelo.

 

ŠKOLJKA

Razboljela se školjka, umire joj biser.
Sklopljena kao dlanovi trudnice u molitvenom grču.
Zri plod u njoj do spontanog časa,
kad se prospe slično praznom vrču
ostane pusta puna mrtva glasa.

More se o njoj majčinski ne brine.
U dnu je u sudbinu svoju zakucana,
navikla skuplajti trine
i čamiti u tami oceana.

Berači bisera kad je nađu
skrušenu u samoći, ukopanu u tišini,
ozari im život i ispuni lađu
kao da je zvijezda zablistala na površini.

Sretni brodolomci školjkama su gosti,
one  su im umjesto križeva iznad lubanja.
U talogu mora, u vječnoj napetosti
Školjka svoj biser kao sunce sanja.

Razboljela se školjka, umire joj biser.
Sklopljena kao dlanovi trudnice u molitvenom grču.
Kad joj se plod otkine prije određenog časa,
Tada ona slično praznom vrču
ostane pusta i puna mrtva glasa.

 

VINSKA MUŠICA

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Smišljena u lubanji nara,
u njegovu kiselu mozgu
leže se i krije
iza dunje na vrhu ormara
gdje jedno godišnje doba gnjije.

Izleti kroz nevidljive ušice,
tek što u čašu uspem gutljaj vina
u zjenici evo prokletinje mušice
zaslijepi mi misao i nastane praznina.

Bilo da pijem iz bukare ili kofe
kad pišem pjesme dođe mi da smeta,
neumitna kao točka na kraju strofe
želi da okonča slike moga svijeta.

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Vlado Puljić  04.11.2008.g

(*) Vlado Puljić rođen je u Zagrebu 18.8.1934.g.Srednju školu za primijenjenu umjetnost završio ju u Sarajevu, a diplomirao na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu 1958.g. Radio je kao profesor likovne kulture i umjetnosti u Mostaru do 1977.g., te kao viši stručni savjetnik u zavodu za školstvo 1999.g. u Mostaru, kad je otišao u mirovinu. Bio je član je Društva pisaca u BiH, ULUBiH-a, Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih likovnih umjetnika, član Academia Toscana “U Machiavello” u Firenci i nacionalne Academija Italiana Vada-Livorno. Priredio je 35 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu i sudjelovao na preko 150 grupnih i kolektivnih izložbi. Umro je u Mostaru 21.11.2008.godine.
Vlado Puljić objavio je osam knjiga poezije: Ilinštak, Veliki kamen, Veliki čempres, Vinska mušica, Razorena kuća, Vodokradica, Nar na dar, Godine 1997 tiskane su njegove Izabrane pjesme
Prevođen je na brojne jezike, uvršten u antologije hrvatskoga pjesništva.

 

Diana Burazer
Autor 5.12.2011. u 22:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija