ENG
TIHO, SMJERNO REDATELJSTVO
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Piše: Gradimir Gojer
Redatelj Vlado Jablan proveo je kompletnu umjetničku karijeru u Narodnom pozorištu Sarajevo. Jablan je bio jedan od prvih školovanih redatelja poslije Drugog svjetskog rata u BiH. Rođeni Cetinjanin Jablan je redateljsko naukovanje prošao u Beogradu. Bio je poklonik mhatovske škole, pod snažnim uticajem poetike Stanislavskog.
Ako se za nekog redatelja može kazati da je bio vojnik jedne teatarske kuće onda to životno i redateljsko iskustvo Vlade Jablana apsolutno potvrđuje… Kao kućni redatelj Kuće na Obali Jablan je u prosjeku postavljao dva dramska naslova godišnje, odnosno to je bila njegova redateljska norma ili obveza u teatru kojem je, zasigurno, dao ozbiljan artistički pečat!
Inače, Jablan je rijetko gostovao van Sarajeva, a bilježim, s ozbiljnim umjetničkim razlozima, njegova redateljska ostvarenja na pozornicama mostarskog i zeničkog teatra.
Analizirajući redateljsku poetiku ovog kućnog redatelja, u prvi plan ističem njegovu tihu, gotovo do stahanovskih dimenzija izraženu privrženost analizi dramskog teksta, ozbiljnim analitičkim sondama, koje je Jablan zabadao u strukturu svakog teksta koji je postavljao na pozornicu. Ističem tri za Jablanov opus amblematske predstave: Zvono za našeg profesora Vaska Ivanovića, Slobodo Kočića i Jablana i Šekspirovog Julija Cezara. Jedna od predstava koja je ostavila najsnažniji dojam u mom shvatanju realističkog teatra bila je postavka dramskog teksta – prvijenca beogradskog književnika i novinara crnogorskih korijena, Vaska Ivanovića Zvono za našeg profesora. Jablan tu primjenjuje logiku pokretnih slika – tabloa unutar kojih organizira, vrlo često, paralelne tokove radnje. Priču koja duboko secira crnogorsko narodno biće, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, sa moćnim tragedijskim pečatom informbirovskog povijesnog zaleđa, Vlado Jablan postavlja hrabro, ni jednog trenutka ne praveći niti teatarske, niti ideološke kompromise.
Njegova režija koja je, bez obzira na središnji lik Bonje, kojeg je maestralno tada donio Miljenko – Feđa Đedović (mnogi poznavaoci dešavanja u Narodnom pozorištu Sarajevo i danas tvrde da se tu radilo o najboljoj Đedovićevoj kreaciji u karijeri!) pozicionirala svoju udarnu estetičku iglu prije svega na ritmičku organizaciju predstave, bez obzira na raspričanost i gotovo bi se moglo kazati apsolutnu proznu dimenziju ovoga teksta, obzirom da autor Ivanović nije bio eminentno dramski pisac, već novinar i prozaist.
Preciznom ritmičkom organizacijom svih dijelova predstave Slobodo – svojevrsnog kolaža proznog biserja Petra Kočića, Jablan je uspio dobiti temeljnu bitku sa vizualizacijom ove proze. Redateljsko osjećanje ritma moglo bi se smatrati jednim od uporišta estetičke profilacije Jablanovog redateljstva.
Režirajući ovaj Kočićev kolaž dotadašnji redatelj prilično klasičnog tipa je inovantno, bez ikakvog zazora, ulazio u njemu potpuno nepoznate poetske prostore, pa je gotovo do kraja iscizelirana stilizacija uspjevala u estetsku auru sakupiti realistično-naturalistične prizore, čistu Kočićevu poeziju u prozi, likovno-koreografiranu suštastvenost Kočićevog krajiškog logiciranja…
Jedna od najzanimljivijih postavki Vlade Jablana svakako je eksperimentalan, gotovo do heretičnosti, scenski prikaz temeljem velike Šekspirove tragedije Julije Cezar. Za tu je predstavu, potpuno nekonvencionalnih likovnih, mizanscenskih i glimačkih energija, jedan od najčuvenijih hrvatskih kritičara i teatrologa, Jozo Puljizević napisao da se radi o „…prekretničkom čitanju Šekspira na našim prostorima…“
Jablan je u svom redateljskom imaginiranju gotovo kultno pozicionirao, uvjek i u pravilu, glumca, kao stožera ne samo dramske radnje već ukupne scenske slike!
Karakterističnom za njegovo osjećanje glumačkih energija ističem režiju teksta Nikolaja Arbuzova Staromodna komedija, gdje na velikoj pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo, sa klasičnim odnosom gledalište – scena (??!!) Jablan postiže nevjerojatan intimizam kroz glumačke varijacije i gotovo scenski ispisane sonatine dvoje scenskih i životnih partnera, Josipe-Seke Maurer i Vladimira Jokanovića!
Iako je život završio u Kanadi, daleko od Bosne i Hercegovine, ovaj je redatelj cijelog svog radnog vijeka u Narodnom pozorištu Sarajevo pokazivao rijetku smirenost, usredsređenost na dramski tekst koji postavlja, golemu ljubav i poštovanje za glumačku magiju, ostajući, do kraja, gotovo u pravilu usamljenikom scene, zarobljenikom čudesne magije teatra!
Autor/ica 👤tačno.net
