TITO – od ilegalnog imena do pojma svjetske povijesti

Z. ŠTAUBRINGER
Autor 22.6.2020. u 15:40

TITO – od ilegalnog imena do pojma svjetske povijesti

Ilustracije: Fokus

Poslije drugoga svjetskog rata mnogi su naši ljudi, kao i stranci, pogotovo novinari, često pitali kako je Josip Broz dobio nadimak Tito, koji se pročuo diljem svih kontinenata još u prvim godinama rata. Poznati američki novinari Leo Sulzberger i Robert Loa, pri susretu s Titom 16. listopada 1946. godine zamolili su ga da im nešto kaže i »o svom ratnom imenu: Što znači — Tito?« On im je tada odgovorio:

»To ime nije nikakvo ‘ratno ime’, jer je postojalo i prije rata. Ja sam bio progonjen od raznih režima. Bio sam u zatvoru. I, morao sam se služiti ilegalnim imenima. Pored imena Tito imao sam i druga ilegalna imena kao što su Rudi, Georgijević i druga. Ime Tito nisam često upotrebljavao, da se ne bi znalo o kome se radi. Tito na hrvatskom jeziku znači jedno ime i nema nikakvo drugo značenje.«

U ARHIVI Centralnog komiteta SKJ čuva se papirić iz 1958. godine, na kojem je drug Tito o tim svojim pseudonimima svojeručno napisao:
»Ime Tito nosim još od perioda 1934. do 1936. godine, ne sjećam se tačno. Nema nikakvih posebnih razloga što sam baš izabrao to ime. Prosto, to ime je veoma često u mom rodnom Zagorju, pa sam ga i uzeo za svoj ilegalni nadimak.

Ja sam ranije imao i nadimke Rudi i Valter koje sam sam sebi dao. Rudi sam upotrebljavao kad sam bio u zemlji, a Valter u inostranstvu i Komintemi. Kasnije, kad sam saz¬nao da taj nadimak nosi i član CK Rodoljub Čolaković, ime Rudi zamijenio sam nadimkom Tito.

Osim toga, od 1936-1941. imao sam za unutar zemlje dokumente na ime Ivan Kostanjšek i ing. Babić.

Nadimak Stari dobio sam, koliko se sjećam, negdje 1936. godine. To nije bio neki poseban ilegalni nadimak, kao Rudi i Valter. Tako su me zvali moji najbliži saradnici iz ilegalnog rada«
Pod PS objašnjava otkud mu pseudonim »Novak«, koji se spominje u jednom pismu iz 1941. godine: »Taj pseudonim bio je samo slučajan, za par puta, da se sačuvaju drugi koji su naprijed navedeni.«

Tko se krije iza imena Tito znali su samo najbliži suborci, iz najužeg partijskog rukovodstva, te jedan ili dva najprovjerenija kurira sa specijalnim zadacima Centralnog komiteta.

Legende o imenu

Policija je dugo tragala dok nije otkrila tko je zapravo Tito. Posebna je enigma bio Tito za neprijatelja u prvim godinama drugoga svjetskog rata i naše narodnooslobodilačke borbe. Ni Gestapo, ni Mussolinijevi fašisti, ni Pavelićeve ustaše i drugi neprijatelji dugo nisu znali tko je Tito. Znali su da je to vrhovni komandant partizanske vojske i partijski sekretar, ali bilo im je nepoznato tko je taj čovjek, kakvo je njegovo pravo prezime i odakle je. Obavještajni i policijski aparat uporno je pokušavao otkriti identitet tog imena o kojem su se u narodu već i pjesme pjevale, ali bilo im je uzalud. Kad su 1942. godine u ustaškom zatvoru podlegli neki slabići iz prijašnjih partijskih rukovodstava, tek se tada u policiji saznalo tko je Tito.

Za neprijatelja on je uglavnom bio, kako su ga sami krstili, »boljševički agent«. I u svijetu se svašta pričalo o tom imenu; govorilo se da je Rus, Ceh, Amerikanac i slično. Na primjer, američki list »New York Times« tvrdio je da je Tito zapravo poznati američki komunist Baker iz Detroita. U narodu i medu borcima NOVJ kružile su različite legende. Jedna od najraširenijih kazivala je da Tito nije jedan čovjek, nego simbolično ime za glavnog, za komandujućeg, za jednog od vođa partizana pošto prethodni bude ubijen. Ne-prijateljska je propaganda, da bi umanjila uspjehe partizanske vojske i spriječila legende oko imena Tito. lansirala priču da ono znači: »Tajna Internacionalna Teroristička Organizacija«.

Faksimil članske karte Hrvatskog planinarskog društva na ime Josipa Broza s kojom je u srpnju 1934. Tito ilegalno otputovao u Beč

U našem narodu, među omladinom pa i komunistima, osobito u prvim danima poslije oslobođenja, dobronamjerni su ljudi pričali kako je Broz uvijek efikasno rješavao sve probleme i točno svakom suradniku i članu Partije davao određen zadatak. Navodno, on bi na sastanku svakome odlučno, jasno i konkretno govorio: »Ti ćeš to uraditi, a ti – to!« I tako je svatko znao što ima uraditi te su ga zbog toga nazvali — Tito.

Ime Tito Josip Broz je uzeo 1934. godine, nedugo poslije izlaska s robije. Kao što je i sam rekao, uzeo je to ime jednostavno zato što mu je u uvjetima ilegalnog rada bio neophodan pseudonim, jer ga je policija šikanirala i progonila. A u Hrvatskoj i njegovu rodnom Zagorju to ime nije tako nepoznato. I najpoznatiji kajkavski književnik iz XVIII stoljeća zvao se Tito Brezovački. Pa Tito Dugović, hrabri Zagorac koji je sudjelovao u obrani Beograda 1456. godine. I otac poznatoga pisca Ksavera Sandora Gjalskog zvao se Tito.

U teškim uvjetima ilegalne borbe, kada je režim progonio komuniste i bacao ih u tamnice, zaista se nije moglo bez pseudonima. I Titovi najbliži suradnici i mnogi drugi revolucionari također su imali ilegalna imena, pa ih ljudi i danas često tako oslovljavaju. Na primjer, Edvard Kardelj imao je ilegalne nadimke Bevc, Birk, Levc, Peter, Golja, Krištof i druge. Mošu Pijade zvali su Janko, a Tito ga je oslovljavao i imenom Šiki. Svetozar Vukmanović dobio je nadimak Tempo, dok su sekretara CK KP Hrvatske Radu Končara zvali Brka. Đuru Pucara zvali su Stari, a Franca Leskošeka Lojze. Dr Pavle Gregorić dobio je ime Brzi. i to od Tita, jer je uvijek žustro koračao. Milan Gorkić bio je Somer, Blagoje Parović – Smit, Karl Hudomalj – Oskar, Vladimir Ćopić – Vinter, Prežihov Voranc – Rihard, Kamilo Horvatin – Hagen, Veselin Masleša – Sreten, Boris Kidrič – Kos, Ivan Maček – Martin, Ivan Gržetić — Heler, Srđan Priča — Bistri, Ivan Karaivanov – Špiner, Ivan Krndelj – Rihter, Stjepan Cvijić — Andrej, Filip Filipović – Bošković, Rade Vujović — Liht, Rodoljub Čolaković – Rudi, Sreten Žujović – Rihter i Stanoje, Ivo Lola Ribar – Fišer i Pavle i tako dalje.

Da bi se sačuvala tajnost dokumenata, u zapisnicima, izvještajima, pismima, bilješkama i slično upo-trebljavali su se pseudonimi i za Centralni komitet, Komunističku partiju, Kominternu itd. Tako se, na primjer, KPJ nazivala »firma«, partijska organizacija »familija«, Centralni komitet »ćaća«, a Kominterna »djeda«. Riječ »svadba« označavala je konferenciju, »ciglana« je bila tamnica, a »kakić« – kaznionički partijski komitet. Policija je znala da najodgovorniji komunisti upotrebljavaju pseudonime, pa je stoga činila sve ne bi li ih odgonetnula, odnosno saznala tko stoji iza kojeg pseudonima, kakvo je dakle pravo ime i prezime tog čovjeka. Zbog toga su se i pseudonimi morali često mijenjati. Tako je i Josip Broz po izlasku s robije — imajući do tada pseudonime Georgijević i Rudi — uzeo novo ime — T i t o.

Titov prvi izvještaj

Broz je pseudonim Tito prvi put počeo upotrebljavati za vrijeme ilegalnog rada u Zagorju i prilikom boravka u Beču u ljeto 1934. godine. O tome svjedoči i kazivanje Hilde Faline Meier, člana KP Austrije, koje je zabilježio Aleksandar Tadić u knjizi »Prvi susret s Titom«. U Beču je 1934. Josip Broz neko vrijeme ilegalno stanovao u kući Hildinih roditelja, u ulici Kleistgasse broj 29. Hilda je bila partijski kurir i održavala kontakt s jugoslavenskim ko¬munistima u Beču. O svom susretu s drugom Tito nekadašnja kurirka ispričala je:

»Jednog dana 1934. godine, mislim da je bilo ljeto, Heini Schmidt (Blagoje Parović) saopćio mi je da je iz Jugoslavije u Beč doputovao jedan drug, ravno iz zatvora, i da mu je potreban oporavak i siguran stan. Zakazali smo sastanak u kavani ’Kristal’, na keju Franza Josefa, u blizini kina ’Urania’. Ondje mi je predstavljen drug koji je, pošto je ustao i pružio mi ruku, rekao svoje ime: Tito.«
»Jeste li sigurni da je rekao baš to ime?« upitao je Tadić.
»Vrlo dobro se sjećam,« odgovorila je Hilda.
»Odvela sam zatim Tita u stan svojih roditelja u Kleistgasse broj 29, u kome su živjeli moj otac i maćeha. Bio je to veoma skroman stan, čak bez kupaonice.«

Josip Broz prvi put potpisao se pseudonimom T i t o 2. kolovoza 1934. Centralnom komitetu KPJ pri dolasku u Beč i radi usmenog informiranja o stanju u zemlji. Taj je dokument sačuvan i dobiven iz arhiva Kominterne, a sada se nalazi u arhivi CK SKJ. U tom je izvještaju Tito pisao:

»Nakon moga izlaska sa robije došao sam u vezu sa nekim drugovima u Zagrebu, koji mi saopštiše da postoji odluka o mome odlasku u inostranstvo i da do tog vremena čekam mirno negdje u provinciji. Misleći da će to uslijediti za kratko vrijeme, ja sam se ograničio na to da barem donekle upoznam prilike na selu. Otišao sam u Hrv. zagorje, gdje sam mogao zaista da vidim najstrašniju bijedu koja se dade zamisliti. Vratio sam se u Zagreb i nastanio u Samoboru (jer u Zagreb ni-sam mogao zbog izgona), od kuda sam mogao češće dolaziti u grad da se liječim i upoznam, ukoliko je to bilo moguće, organizaciono stanje i rad Partije. Nakon izvjesnog vremena sam uvidio da Partija kao organizacija uopće ne postoji, nego da postoje pojedine grupe bez ikakve veze među sobom. Neki drugovi me uvjeravaše da se ’radi’, to su bili uglavnom intelektualci, dočim drugovi radnici me opet uvjeravaše da se ništa ne radi. – To su bili većinom drugovi koji su došli sa robije i koji su imali želju da uđu u rad…«

Zatim Tito detaljno piše o stanju u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, o radu Pokrajinskog komiteta i Crvenoj pomoći, sporu između književnika i o njegovim razgovorima s Miroslavom Krležom, dr Božidarom Adžijom, Milanom Durmanom, i Mladenom Ivekovićem te na kraju o stanju na selu. Izvještaj je završio:

»To su ukratko iznesene stvari kako zapravo stoje, a sitnija pitanja iznijeti ću još usmeno. Drugovi u Zagrebu me ovlastiše kao svoga delegata, koji će moći drugovima izložiti usmeno šta oni žele i kakvo je po prilici stanje u Zagrebu. Drugovi žele da sva ta pitanja čim prije urede, a ukoliko oni griješe ili su neobaviješteni, da im se objasni, jer i oni žele da odnosi između CK i nižih foruma, odnosno članstva budu jasni i harmonični, jer samo na taj način može partijska organizacija da se jača i masovno širi, kada se uklanjaju odmah nesporazumi. Moja je želja da se čim prije upoznam s izvjesnim stvarima ovdje vani i da po mogućnosti pripomognem drugovima kod sređivanja tih pitanja. Tu me rukovodi jedino želja da koristim Partiji.«
Slijedi potpis – Tito.

»Najbolji dio radničkog aktiva«

Pseudonim Tito navodi se i u sačuvanim zapisnicima sa sjednica Centralnog komiteta KPJ od 11, 13. i 23. kolovoza, zatim od 23. i 25. rujna te 1. i 4. listopada 1934. godine kao i u zapisniku sa Četvrte konferencije KPJ, 24. i 25. prosinca 1934. u Ljubljani, u stanu Ane Ziherl, Trdinova ulica broj 8. Na toj je konferenciji Tito izabran u CK i Politbiro KPJ. Ime Tito nalazi se i u zapisniku sa sjednice CK KPJ od 29. prosinca 1934. godine, na kojoj je, između ostalog, odlučeno da Tito ide u Moskvu za predstavnika KPJ u Profilernu, Crvenu sindikalnu internacionalu.

Broz se pseudonimom Tito potpisuje i u drugom, dopunskom izvještaju CK KPJ, pisanom u Beču sredinom kolovoza 1934. Tim imenom potpisao je i pismo Centralnom komitetu KPJ od 13. rujna 1934. godine u Ljubljani. Tito je kao član Politbiroa CK KPJ došao iz Beča u Ljubljanu, da pomogne Pokrajinskom komitetu KPJ za Sloveniju u pripremi i održavanju okružnih i pokrajinske konferencije KP. Pseudonim Tito nalazimo i u drugim Brozovim pis¬mima i izvještajima upućenim CK KPJ iz zemlje tokom 1934. godine.

Odluka da Tito bude predstavnik 17 KPJ u Profiterni je promijenjena predložen je da bude referent KPJ u Kominterni, u njenom Balkanskom sekretarijatu, gdje je kao predstavnik KPJ već bio Vladimir Copić. Njemu je sekretar Centralnog komiteta KPJ Milan Gorkić iz Beča 16. siječnja 1935. u pismu skrenuo posebnu pažnju na Tita: »Ako Tito bude referent, onda uredi da se ljudi k njemu ljudski odnose. Reci Valiji* i drugima da je to radnik, koji je 6 godina probavio na robiji, da on u početku možda neće biti rutiniran onako kao neki izvježbani intelektualci. Ali on poznaje Partiju, on predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva i poslije nekog vremena (6-8 mjeseci) mi ga uzimamo natrag za rukovodeći rad u CK. Prema tome, k njemu se niko ne smije odnositi kao k nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih ru-kovodilaca Partije. Reci to zvanično Valiji i njegovom novom šefu.«

Brozov pseudonim Tito navodi i član CK KPJ Karlo Hudomalj u izvještaju po povratku s pokrajinske konferencije KP Hrvatske, početkom rujna 1934. Hudomalj je izvještaj napisao u Beču u listopadu. U njemu piše:

»Svi pokušaji obnavljanja partijske organizacije u Hrvatskoj poslije 1929. završili su obično poslije dvo-tromjesečnog rada sa provalom. Poslije svake provale nastupilo je nekoliko mjesečno mrtvilo, kojem su pomagali naročito panikeri iz intelektualnih krugova, koji su prenosili razne glasine kako je CK kriv za svaku provalu, jer se tobože u CK nalazi provokator i zato nema nikakvog smisla ni započeti rad dok se sve to ne raščisti. Jedan dio tih panikmahera unosio je te glasine svjesno da time opravda svoj kukavičluk, da opravda svoj nerad. Drugi dio bivših članova i simpatizera nasjedao je tim glasinama, što je mnogo otežavalo zdravim i solidnim elementima da pokrenu rad na obnovi partijske organizacije u Hrvatskoj. Svemu tome pomogla je i nepravilna politika prijašnjih rukovodstava i greške pojedinih instruktora koji su radili u Hrvatskoj. Nepovjerenje prema CK postojalo je i u rukovodećim organima zagrebačke organizacije sve do danas. Tek sa izlaskom druga Tita i ponovnog vraćanja na mjesto, gdje je drugovima razjasnio da su zagrebački drugovi i u tom broju i drug Tito neosnovano sumnjali u rukovodstvo i tvrdili da u inostranstvu u CK rade neki neodgovorni inteligenti, koji nemaju pojma što se radi u zemlji, jer ne rade u zemlji nego samo po katkada naprave nekolikodnevne ekskurzije i na osnovu toga pišu i neke apstraktne neostvarljive direktive, prestalo je nepovjerenje i danas se može reći da je to nepovjerenje u osnovi barem u rukovodećim krugovima (u nizovima među članstvom toga u tolikoj mjeri nije ni bilo) likvidirano. U tome radu, na likvidaciji tog nepovjerenja nekoliko je zasluga druga Tita…«

I mnoga druga ilegalna imena. . .

Kao delegat Sedmog kongresa Komunističke intemacionale u Moskvi, Josip Broz je 29. srpnja 1935. popunio anketni list, odnosno odgovorio na osamnaest pitanja. Odgovore je pisao na ruskom. Tako je na pitanje pod kojim imenom ili pseudonimom sada radi u Partiji, Broz odgovorio: Tito-Rudi. Na upit pod kojim će imenom ili pseudonimom prisustvovati na kongresu, Broz je odgovorio: V a l t e r Fridrih. Koje je nacionalnosti: odgovorio je — Hrvat, a na pitanje o socijalnom porijeklu — seljačko. Posljednje pitanje je glasilo: koje jezike poznaje? Broz je odgovorio: jugoslavenski, njemački, ruski i djelomično engleski.

Legitimacija druga Tita kao delegata Sedmog kongresa Kominterne na ime Valter Fridrih

U prepisci s Dimitrovom, Pieckom i drugim funkcionarima Kominterne, u zapisnicima i dokumentima Izvršnog komiteta Kl, najčešće se navodi Brozov pseudonim Valter.
Tako ga i oslovljavaju u Moskvi.

Međutim, u dokumentima KPJ, u protokolima ili zapisnicima sa sjednica Centralnog komiteta KPJ i Politbiroa – 1935, 1936, 1937, i narednih godina — i dalje se navodi ime
Tito.

Za Brozov pseudonim Tito saznala je i policija, ali tri godine kasnije, što se vidi i iz raspisa Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije od 8. lipnja 1937. godine, broj 23747, koji je bio dostavljen svim banskim upravama, zatim upravama policije,’ komandama žandarmerija, obavještajnom odjeljenju Generalštaba i drugima, s nalogom da se Josip Broz uhapsi. Kako je ustanovljeno, do podataka o Brozu i članovima CK KPJ izabranim na IV konferenciji KPJ policija je došla na osnovi kazivanja Adolfa Muka, člana CK KPJ, koji je početkom 1937. godine bio uhapšen, te izdao i otkrio mnoge akcije i kadrove Partije.

Faksimil pasoša Josipa Broza na ime švedskog državljanina Johna Alexandera Karlssona. S tim pasošom je ilegalno putovao u toku 1938. i 1939. kao generalni sekretar KPJ

U tom policijskom dokumentu, zapravo potjernici, opisuje se organizaciono ustrojstvo KPJ i kaže da joj je na čelu Centralni komitet, te da se glavni funkcionari nalaze u emigraciji. Zatim se navodi tko su sve članovi CK KPJ izabrani na IV zemaljskoj konferenciji KPJ 1934. godine. Za Tita stoji:

»BROS Ivan, po zanimanju strojo-mehaničar, rođen 6. III 1892. god., Kumrovec, srez Klanjec, više puta osuđivan radi komunističke propagande, potražuje se radi nekoliko delikata. On se kreće pod konspirativnim imenom Tito’.«

I dalje:

»Dostavljajući prednje, Ministarstvu unutrašnjih poslova je čast umoliti da se o svim napred pomenutim licima povede najstrožija kontrola i da se svi područni organi sa imenima i podacima upoznaju, kako bi ih sa svoje strane vodili u evidenciji, naročito pogranične vlasti. Na slučaj da neko raspolaže sa bližim podacima, opisima i fotografijama ovih lica, Ministarstvu je čast umoliti da se svi ovi podaci dostave čim pre Ministarstvu. Ministarstvu je čast umoliti, na slučaj da se koje od ovih lica pojavi kod nas, odmah uhapsi i pod jakom stražom sprovede Upravi grada Beograda, a Ministarstvo najhitnije obavesti.«

Za Josipom Brozom je već i 1936. i 1937. u nekoliko navrata raspisivana policijska potjernica, ali ni u jednoj nije naveden njegov pseudonim Tito. No, u svima su stajali dosta autentični podaci o njemu.

Osim ovih najpoznatijih imena – Tito, Valter, Rudi i Stari – Josip Broz je u vrijeme ilegalnog rada u zemlji i u inozemstvu, kao sekretar KPJ, upotrebljavao i mnoga druga ilegalna imena i prezimena. Najčešće ih je upotrebljavao u svojim prepiskama s Kominternom i nekim rukovodećim kadrovima KPJ, u potpisima partijskih izvještaja ili članaka u »Proleteru«, organu KPJ i »Rundschau«, organu Kominteme i sl.

Tako je samo od 1937. do pred rat upotrebljavao i pseudonime Zagorac, Oto, Viktor, W. Viktorow, Titterman, Petar… Kad su potkraj 1935. i početkom 1936. godine, najprije u Zagrebu, a potom u cijeloj zemlji, uslijedila masovna hapšenja komunista, Centralni komitet KPJ je na sjednici 20. veljače 1936. odredio nove pseudonime za svoje članove. Tada se Titu određuje ilegalno ime Hauzer. Međutim, to ime nije često upotrebljavao. Radi sigurnijega kretanja, u falsificiranim legitimacijama i pasošima bilo je navedeno da se zove: Slavko Babić, Slavko Kolar, Ivan Kostanjšek, Josip Tomanek, Jivaček, Karlo Zajner, Spiridon Mekas, John Alexander Karlsson i si. Bio je prema tim krivotvorenim pasošima i češki državljanin, i njemački, i kanadski, i švedski, da ponekad ni sam nije znao ni kako se zove, ni čiji je u tom trenutku državljanin.

»Šveđanin« ne zna švedski!

Tito je poslije rata više puta pričao o zgodama pa i neprilikama zbog tih svojih raznih pseudonima i falsificiranih dokumenata.

Kada se 1937. jednom vraćao iz Pariza za Jugoslaviju preko Münchena, umalo ga nije otkrila Hitlerova policija. Naime, u Parizu mu je sačinjen novi, falsificirani pasoš, ali to ime nije bio dobro upamtio. Kad je vlak stigao na njemačku granicu – Broz je spavao. Probudilo ga je drmusanje. Pogleda bunovno i vidi pokraj sebe nacističke pogranične organe s kukastim križevima na rukavima. Predao je pasoš, a policajac ga pita za ime. On nikako da se sjeti na koje ime glasi novi pasoš. Nacist je bio uporan: »Ihren Namen, bitte?» (Vaše ime, molim?) »Bitte?«, tobože jedva sroči na njemačkom, praveći se kako ne razumije. Da bi dobio na vremenu, obrati se susjedu u kupeu i na češkom ga upita što želi policajac. Kako progovori češki, tako se sjeti češkog imena na koje je glasio pasoš: »Inženjer Tomanek«, odgovori Tito. »Danke, Herr Tomanek! Auf Wiedersehen!« (Hvala, gospodine Tomanek! Do viđenja!) – ljubazno odvrati policajac, i ne sanjajući da pozdravlja sekretara KPJ.

Pri službenom posjetu Danskoj u listopadu 1974, predsjednik Tito je za vrijeme boravka u Kopenhagenu domaćinima ispričao i svoj doživljaj od prije 36 godina, iz 1938. kad je »neslužbeno« prvi put boravio u njihovoj zemlji. Putovao je s lažnim pasošem na ime Johna Alexandera Karlssona, švedskog državljanina. Kad ga je na graničnom prijelazu legitimirao danski policajac, Tito je na postavljena pitanja, s obzirom da švedski nije znao, odgovarao na njemačkom jeziku. A bilo bi normalno. kako je imao švedski pasoš o nosio švedsko ime, da govori švedski. Danski je policajac odmah »pročitao« putnika iz Moskve, ali se samo blago nasmiješio, pa ga čak ispratio do izlazne stanice, gdje mu je u povjerenju šapnuo: »Sljedeći put, druže, putuj s pasošem zemlje čiji jezik govoriš.« Dancima je sada Tito rekao da pretpostavlja da je taj policajac bio socijaldemokrat i da je zato imao razumijevanja za nepoznatog stranca s lažnim putnim ispravama.

Najteže je probleme imao Tito kad je – poslije završenih poslova u Kominterni – potkraj studenoga 1939. godine krenuo u domovinu putem kojim do tada nije išao, to jest preko Turske. Preko sjevera i zapada nije mogao zbog ratnog stanja – Njemačka je napala Poljsku. Do Odese putovao je vlakom, a dalje brodom za Carigrad. Imao je kanadski pasoš na ime Spiridona Mekasa. Policija je, međutim, i u Turskoj vodila strogu kontrolu, pa je morao biti veoma oprezan. S tim pasošem teško bi sigurno stigao u domovinu, pa je odlučio neko vrijeme ostati u Carigradu. Morao je sačekati kurira iz Zagreba s novim pasošem i, što je najvažnije, s utisnutom ulaznom jugoslavenskom vizom. To je bio uvjet da bi u bugarskom konzulatu dobio i njihovu tranzitnu vizu. S tim je bilo dosta muka i nezgoda, pa je u Carigradu, zbog nastalih teškoća, nepredviđeno ostao puna tri mjeseca.

Iz zemlje su, istina, stigli partijski kuriri s novim pasošima (Mira Ružić, pa zatim Vladimir Velebit), ali nijedan nije bio dobro urađen i upotrebljiv. Zato je Tito morao i dalje čekati. Kako se to odugovlačilo, odlučio je ipak putovati s postojećom ispravom na ime Spiridona Mekasa Napravio je i plan kako da, vraćajući se kući što manje riskira.

Policija mu je već bila za petama, pa da bi joj zavarao trag Tito najprije odlazi u brodsku agenciju i kupuje kartu prvog razreda za luksuzni talijanski prekooceanski brod »Conte di Savoia«, koji iz Genove polazi za New York. Bilo je logično da do Italije može ići samo vlakom kroz Bugarsku (ili Grčku) i Jugoslaviju.

Otišao je u bugarski konzulat, ali mu nisu htjeli dati vizu prije nego što pribavi jugoslavensku. Zato je odlučio ići preko Soluna, U grčkom je konzulatu odmah dobio tranzitnu vizu, a kad je stigao u Solun dobio je u našem konzulatu i jugoslavensku tranzitnu vizu. Tako je Tito sretno prešao grčko-jugoslavensku granicu i, sredinom ožujka 1940. godine, napokon stigao u Zagreb. O tome je drug Tito pričao:

»Na putu je sve prošlo dobro. Došao sam do Zagreba sa pasošem Spiridona Mekasa. Poslije nekoliko dana u kavani ‘Korzo’ pročitao sam u novinama da su Englezi u Gibraltaru zaustavili brod ‘Conte di Savoia’ i cijelog ga pretresli da bi pronašli nekog opasnog špijuna koji putuje za Kanadu. A ja već sjedim u Zagrebu.«

* Valija – Walecki Henryk, poljski revolucionar, član Poljske socijalističke partije od 1904 i, poslije osnivanja KP Poljske 1918. godine, član njenog Centralnog komiteta. Kasnije ie radio u Izvršnom komitetu Kominterne. Uhapšen i ubijen 1938 godine u staljinskim čistkama.

Priredio Z. ŠTAUBRINGER, Fokus, Zagreb, 1980.

Z. ŠTAUBRINGER
Autor 22.6.2020. u 15:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija