Tokarczuk ne smije biti alibi za Handkeov revizionizam

Izdvajamo

• Možda dobra strana u ratu uopšte ne postoji. Ali tvrditi da ne postoji istina, je li to uopšte dozvoljeno?

Povezani članci

• Varna: Promovirana zbirka pjesama Diane Burazer
• Adnan Repeša: I mrtvi su umirali
• MILOSRĐE I BIJEDNIK, istinita priča
• Književno veče sa Franzobelom
• Predstavljanje „Bosanskog atlasa ratnih zločina ’92 – ’95” u Zagrebu
• Pismo Mahiru

FOTO: NTB SCANPIX TT NYHETSBYRÅN

Uporediti dobitnike nobelove nagrade za književnost, na način kao što je to uradio Henrik Petersen, predstavnik Nobelovog komiteta, graniči sa poniženjem, najblaže rečeno.

Autor Inga-Lina Lindqvist, Aftonbladet, Kulturna hronika

Preveo Edin Osmančević

Henrik Petersen opisuje Petera Handkea sa tačno dvije hiljade riječi. Cilj mu je uvjeriti široku čitalačku publiku koliko je Peter Handke vanserijski pisac i zbog čega je zaslužio Nobelovu nagradu u literaturi.

Za mene je ovaj tekst užasan pokušaj da se literaturi otuđi njena snaga i relevantnost.

Petersen poredi Petera Handkea sa Olgom Tokarczuk, dobitnicom Nobelove nagrade u literaturi za 2018. Tokarczukova je takođe na poseban način isprovocirala ”čitaoce, najviše u svojoj domovini, postavljajući u epicentar pitanja odnosa poljske historije i antisemitizma.” U tom slučaju je valjda i razumo da Handke takođe ”koristeći literaturu kao sredstvo”, u sumnju dovodi dobro i zlo, na jedan apolitičan ali etički ispravan način?” Provokacija nam se prezentuje kao čista esencija prožeta neutralnošću, neovisna od uticaja i nevina od odgovornosti. Literatura se dovodi na nivo lijepog bezsadržajnog trabunjanja.

Riječ ”fragmentarno”, ”fragmentično” Petersen ponavlja kao čaroliju. Ponovo je Tokarczukova alibi za revizionizam koji Handke zagovara, nakon što se Tokarczukova, kao što znate, izjasnila kako je fragmentiran način pripovjedanja posebno pogodan za opisivanje centralnoeuropeiskih  zamršenih ukrštenih puteva.

Za mene,  koja potiče iz ovih krajeva, i čije Tokarczukovo maestralno djelo ”Jakobove knjige”  opisuje događaje, je lako razumjeti kako literarni pojam ”fragment” može biti od pomoći u težnji da se  personofikuje kompleksnost historijskih dešavanja. Ali Petersenovo poređenje Hendkeovih umišljenjih etičkih, istraživačkih komentara i Tokarczukovih  potvrđenih ”fabulacija” je na granici poniženja.

Dobitnik Nobelove nagrade Aleksandr Solzženjicin u svom eseju iz 1973. ”Ne živjeti u laži” poziva umjetike i intelektualce, koji su u to vrijeme živjeli u jednom totalitarnom društvu; ”Najjednostaviji, najpristupačniji ključ ka našem ličnom oslobođenju je naš osoban otpor da učestvujemo u laži!”. Tokarczukova ne izmišlja, ona traži oproštaj za onim koji su pali u historijski istinitom dešavanju.

Tokarczukova provocira današnje poljske vlastodršce izverzirane historijskom ironijom a koji nastoje povratiti lažno stanje svijesti koje je vladalo prije pada Berlinskog zida. Handke provocira preživjele žrtve genocida držanjem govora na sahrani nihovog kasapina. Nešto ”Dostojevski u JAformi” on to nije.  Jer ga nije ni čitao. Zbog čega i ne  razumije kakav je zaista kriminalac u svojoj dobroti i zlu.

Zabrinjavajuće je kako jedan predstavnik Nobelovog komiteta pada bez ruku, pljoske na mamac Handkeove književnosti i pravi se slijep na ono što je centralno za Tokarczukovu. Možda dobra strana u ratu uopšte ne postoji. Ali tvrditi da ne postoji istina, je li to uopšte dozvoljeno?