Tolerancija netolerancije u kulturi komemoracije

Povezani članci

• U Hrvatskoj će se uskoro liječiti samo bogati
• SVI VODE POLITIKU NATALITETA, SAMO BIH VODI POLITIKU MORTALITETA
• ONO VRIJEME
• Vojislav Vujanović: PLODOVI I TRAJANJA
• Adem Garić: Kamena palača
• NPM: Pun “Studio 64” na “Književnom mostu” s Alminom Kaplanom, u petak “Ajmo na fuka”

Foto: Focus.ba

16. maja/svibnja 2020.g., usred pandemije najnovije vrste koronavirusa, zbog zabrane okupljanja u Austriji, nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić održao je komemoraciju za žrtve Bleiburške repatrijacije u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Taj događaj su mnogi kritikovali, a pogotovo Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata BiH (SABNORBiH), te mnoge antifašističke i ljevičarske stranice.

Puljić, te mnogi hrvatski desničarski web portali, kritikuju iste, kao i koncept Antife, zbog toga što ne dopuštaju žaljenje svojim žrtvama. Razni podvici “netolerantnoj ljevici” i “zlim antifašistima” odjekavali su, te još odjekuju, mnogim portalima, po kojima je bilo ko ko kritikuje akt nadbiskupa vrhbosanskog prozivan “fašistom”.

Šta se desilo na austrijskoj granici?

Upitno je pitanje Bleiburške repatrijacije samo po sebi, gledajući u kontekst. Poslije (službenog) kraja Drugog svjetskog rata u Evropi, na hiljade pripadnika kolaboratorskih vojska u bivšoj Jugoslaviji (HOS, Ravnogorski pokret, “Handschar”-divizija, čak i slovenačke trupe), te civila koji su se plašili budućeg utjecaja Partizana (kojima je SSSR potpomagao u oslobođenju Jugoslavije od njemačkih trupa), krenulo je ka granicama sa Italijom i Austrijom.

Mnogi od tih su bježali od budućeg jugoslavenskog komunističkog režima. Britanska vojska u Austriji ih je spriječila od bijega, te ih je vratila teritoriji i upravi Jugoslavije. Nakon toga, masovne egzekucije pripadnika kvislinških vojnih formacija i civila su započele.

Nepoznat je pun broj tih žrtava do danas. Najpreciznije brojke (koje historijski revizionisti ne preuveličavaju radi personalnih usluga) žrtava bi bile otprilike oko četrdeset hiljada, većinom Hrvata, od kojih nije poznat postotak službeno nevinih i službeno pripadnika kolaboratorskih vojski.

Naravno, ne zna se tačno ko je zašto bio kriv i u kojoj količini bi pripadnik neke grupe trebao biti kriv. Teško je utvrditi ko je bio pripadnik okupatorske/kvislinške vojske, a ko legalno nevin, među stradalima.

Kontekst, etika i moral iza presuda.

Post-komunistička normalizacija stvari zabranjenih za vrijeme vladavine KPJ/SKJ, kao što su veličanje NDH, Ravnogorskog pokreta i nacionalističkih/kolaboratorskih ideologija i vojnih formacija često ignoriše razloge zašto su bile zabranjivane.

U NDH, kao primjer, broj ubijenih Srba, Jevreja i Roma u logorima kao što su Jasenovac i Stara Gradiška prelazi desetine hiljada, što bi se trebalo smatrati genocidom. Slično tome, masovni pokolji muslimana i Hrvata u Bosni od strane vojske Draže Mihailovića samo zbog toga što nisu pripadali određenoj genetskoj skupini, religiji ili svjetovidu.

Imajmo na umu to da je ubijanje pripadnika etničke, rasne ili religijske skupine isključivo zbog toga što ne pripada grupi ubice ne samo nemoralno, nego i dvolično, te će još više oštećivati društvo i jednu državu/zemlju. Imajmo na umu da su mnoge kolaboratorske sile isključivo to i radile: likvidirale dijelove populacije koji se nisu slagali sa njihovim genetskim kodovima.

Podrška fašističkom sistemu ne mora nužno biti ubijanje ljudi koji nisu pogodni jednoj eliti: samo članstvo u toj organizaciji nekada može biti dovoljna podrška istome, slično tome kako jedan glas za kandidata može podržati istog na izborima, bez obzira koliko smo mi stvarno utjecali na njegov izbor.

Naravno, ne možemo reći da su jugoslavenski partizani bili “perfektni” u tom smislu. Mnogi se slučajevi ratnih, pa čak i poslijeratnih, zločina nad stanovništvom SFRJ spominju. Nenaoružane muslimane u Nevesinju su 14.2.1945. g. vojnici koji su bili partizani strijeljali. Bleiburška repatrijacija je samo jedan dio toga.

Isto tako, u toj repatrijaciji i egzekucijama koje su uslijedile poslije toga, nevine žrtve (to jeste, nenaoružan narod) jesu stradale. Opravdati ubistvo nekoga ko je (službeno) nevin nije moguće ni u kakvom smislu.

Jedna razlika između partizana i kolaboratorskih, nacionalističkih fakcija ostaje: manjak isključivosti. Naime, partizani su bili multietnični i kao takvi su se borili za ujedinjenje i oslobađanje Jugoslavije pod vlašću KPJ. U načelima, koliko god da članovi iste vojne skupine nisu to poštovali, jasno izražavaju svoju namjeru bratstva i jedinstva sa drugim etničkim skupinama, nezavisno od toga koja je etnička skupina u pitanju. Često su se, po tom pitanju, i dokazivali kao jedina općejugoslavenska sila koja nije propagirala ubijanje ljudi zbog manjih razlika.

Popperov paradoks i krajnji zaključak.

Vezano za misu, Karl Popper je izjavio ovu tvrdnju: “Da bi ostvarili tolerantno društvo, ne bi smjeli tolerirati netoleranciju”.

Puljićev performans na misi je upravo bio i uvreda žrtvama mnogih od palih vojnika (Srbima, Jevrejima i Romima, te antifašističkim Hrvatima i Bošnjacima). Činjenica da misa zadušnica nije naglasila subjekt nevino-stradalih (a razlike između vojnika i nenaoružanog stanovništva su velike, sagledavajući kontekst), te sam njegov performans koji je iskoristio isključivo za kritiku režima KPJ/SKJ, nije donio nikakav pomen nevino-stradalim.

Republika Hrvatska, sagledavajući historijski revizionizam koji se tamo dešava od kraja osamdesetih (a u privatnosti od ranije), aktivna je u izjednačavanju ustaštva i partizana i u formalnom i u neformalnom smislu. Šovinistički nacionalizam u praktičnosti negira postojanje Srba i srpske etničke grupe na svom prostoru. Netolerancija prema Srbima je česta, kao što su i prijetnje nasilju (nedavni seksistički/pedofilski natpis na posteru Bad Blue Boysa, navijača Dinama kao spomenik).

Fašizam i ustaštvo se plasiraju kao “puka ideologija i svjetovid”, a antifašizam kao “ogranak fašizma”, što ni u logičkom ni u moralnom kontekstu nije istinito. Promocija bilo čega ekstremnog, degradirajućeg i destruktivnog (za druge) kao “isključivo ideologije” ne samo da omalovažava žrtve istoga, nego ih i negira, a u tajnosti slavi. Najgore prolaze, doduše, stvarne nevine žrtve koje će oni strpati u isti metaforički koš sa ljudima koji su službeno davali podršku sistemu ubica, te koje će biti ignorisane od strane istih.

Netoleranciji ne bi smjeli davati platformu. Predstavljajući samu sebe kao “jedinku”, netolerancija se plasira i vodi do zastrašujućih i haotičnih mjera, kao što se desilo sa “alternativnom desnicom” u SAD-u. Iako je smisleno priznati svoje greške, kao i ukazivati na tuđe, valja napraviti ravnotežu između toga, gdje priznajemo krivice i sebe i drugih u jednakoj mjeri.