Trinidad

tačno.net
Autor 3.10.2014. u 11:40

Trinidad

Piše: Branislav Antov Mikulić

Bio je 15-ti maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rodjendan kojeg sam proveo sâm, baš sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam cio dan morao raditi mada je bila subota, vikend za sve osim za mene. Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte, te tada novopridošle članice Unije. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i  još plavljim morem posutim bijelim brodicama koje sam povremeno pogledao kroz otvorena vrata sobnog balkona dok sam satima sjedio nad hrpom papira i mojim prenosnim računarom. Tako sam proveo cijeli dan, sve do kasno popodne.

Predvečer odlučih da prošetam, razgledam grad u kojem sam bio po prvi puta. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade svaka sa velikim drvenim, a zastakljenim balkonim koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa.

I odjednom, dok sam razgledao taj ubavi gradić, glavni grad  još ubavije zemlje-otoka, pogled mi skrenu jedan plakat na vratima crkve pored koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ‘Trinidad – An amazing story’. Vauuu, pomislih. To mora da je nešto za mene – možda moj rodjendanski poklon.  Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamaike ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle sad, večeras mi se nudi  predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo,  prvi medju svim Evropljanima  iskrcao tokom njegova  trećeg putovanja u Novi svijet  te  daleke 1498. To je jedino što sam znao o Trinidadu uz šturu geografsku činjenicu  da se nalazi  tik uz obale Venecuele.

Uđem radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da kada slušam nekoga ko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, da je dobro gledati u onoga ko besjedi, pratiti igru  njegovih usana te tako imati  pomagalo za  bolje razumijevanje.  Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi  govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno  je pripadao nekom egzotičnom  svešteničkom redu.

Pozdravi nas na španskom, pa na  engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi istom mješavinom ta dva jezika. Onda poče  priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri njegove karte i ja vidjeh da  ne zbori o čarobnom karipskom otoku već o nečemu meni nerazumljivom. Priča  često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim –  neki duh, te otac i njegov sin. Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto   -‘trinity’-  što ja sebi prevedoh  kao ‘trostrukost’, ‘trojstvo’, tako nešto.  I onda govornik  nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga,  vidi sve najsvjetlije, vidi nekoga ko mu pokazuje put, pokazuje istinu, ko mu hoće pokazati novi život. Ko ga tim putem hoće voditi. I sve tako nekako. Priča  nešto što ja ne razaznadoh,   što ne mogoh umom da slijedim. Pričao je o nečem što ni dan danas, deset godina kasnije  nisam kadar   sasvim da  razumijem.

Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o mojih herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu mojih uzora. Napregnuh sjećanje. Potraja malo, pa mi jedan  dodje na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen djelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmjeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali šta je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio  Robin.

rh

                                                               Roobin Hood i drugar mu  Little John (ilustracija: Wikipedia website)

Pokušah se sjetiti još kojeg heroja moga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, upitah se u trenu. Taj moj heroj je bio i herojem moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezima. O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi  o njemu zapisali, što je bio slučaj sa Robinom, već iz knjga koje su nastale iz njegova pera. Pisao je o nepravdi, osudjivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost. Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na ugnjetavane i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hood-a. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx  je takodjer učio da trebamo mač. Samo nasilnim putem se može otkloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago koje su nam oteli može natrag dobiti.

Marx je imao i srce, baš kao  Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz  njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što  su živjeli u par zaselaka  podno  Sherwoodske šume. Razmišljajući o njima dvojici ipak shvatih da su Robin i Marx  jedno, da je  prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac  sa  naivnim, dječačkim   poimanjem Sherwoodske pravičnosti utopih u zrela čovjeka spremna da stane pod  Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen.

                 ma

Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve nastavih se prisjećati  ostalih mojih heroja. Ko je slijedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dodje  on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet neko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu časnom stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao mog junaka, kao moj uzor, kao moj putokaz, svjetionik u tami. Odmah i čitavim srcem. On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Da se voleći svaki boj izvojuje  i svaka bitka dobije.  Ona za pravdu kao  i ona  protiv nejednakosti, ugnjetavanja i  svih drugih zala.

Njega sada slijedim. Tog mladog učitelja, meni nevidjena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što vječnu sreću daje, smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta. Tim činom im je poručio da se ljubit može svako, da se neprijatelj, onaj smrtni treba voljeti. Poručio je da slijedimo srce, ono što je u njemu, a ne krhki i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo. Srce nikada ne vara, veli nam on, ono će nam ljubeći druge  pokazati put spasenja, put slobode. Nevidjene slobode  koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo  ljepotu sklada po kojem živi  univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike božanske harmonije.

 isEl Greco: Isus nosi križ, 1580

I tako razmišljajući o mojim herojima ponovo pokušah da ih rangiram, dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Sva trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam  rastao prvo s jednim, pa drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u trenu mi kroz glavu prostruji da je to  Trinidad. Moj Trinidad.

U istom času začuh “Amen’ što ga izgovori svećenik završavajući propovjed, pa još jednom  “Amen’ što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja. To me vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajem uđoh.

Napolju me zapuhnu vjetar koji Valetu ljeti hladi, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana kojeg sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje sjeo sam u jedan dobar  restoran, vani na terasu, za stol u uglu sa četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rodjendan. Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve  od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše  osmijehom od kojeg se moje srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana koji je već bio na izmaku.  Dana koji mi je započeo u samoći, potrošio se  u napornu poslu, a završio veselo u društvu sa troje mojih heroja. Uz zdravicu. Rođendansku.

tačno.net
Autor 3.10.2014. u 11:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija