Tuga raseljenih Šamčana

Ešref Zaimbegović
Autor 28.12.2019. u 10:00

Tuga raseljenih Šamčana

Jedne ljetne večeri, prije petnaestak godina, sjedimo u bašti našega prijatelja Milosava Mudre u mjestu Krešin, blizu Praga u Češkoj. Moja supruga Zekija i ja se pazimo sa njim. On u Horovicama, gdje živimo, ima butike sa modnom garderobom. Slavi se njegov rođendan, bašta puna, roštilj radi, toči se studeno pivo. Društvo veselo, razgovara se o svemu i svačemu.

Oko devet uveče blizu nas sjedoše trojica sredovječnih Čeha sa gitarama i zasviraše sjetnu kantri muziku. Razgovor se malo utiša, akordi se čuju u ljetnoj noći.

Muzika me zanese. I odjednom mi se učini da umjesto Čeha vidim poznata i draga lica. Da vidim rođaka Muharema sa gitarom, da vidim rođaka Zlatka sa gitarom. Da vidim svoje šurjake Mešu i Hamida, našega sina Tarika, svi sa gitarama. Srce mi zatreperi.

A onda u momentu shvatih da je to samo privid, samo varka, da sam se samo vratio u dio svoje prošlosti. Shvatih da smo se rasuli po bijelom svijetu, da nekih više nema i da se oni nikada, nikada više neće sastati i zajedno zasvirati. Suza mi kliznu niz obraz i ja, u tami ljetne noći, tiho zaplakah.

Muharem Barjaktarević – Marče, sin moje tetke Adevije, umro je u decembru 1993. u Našicama, nedugo nakon što je u razmjeni pušten iz logora Batković.

Zlatko Tirić, sin moje tetke Razije, živi u Vancouveru, Kanada.

Mehmed – Meša Tabaković, moj stariji šurjak, nakon dugog boravka u Njemačkoj i SAD (Florida), sada živi u (Bosanskom) Šamcu.

Hamid Tabaković, moj mlađi šurjak, živi u Perthu, Australija.

Tarik, naš mlađi sin živi u Herzogenrathu, Njemačka.

Ešref Zaimbegović
Autor 28.12.2019. u 10:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija