Turska, bliska i daleka

Mile Stojić
Autor 12.6.2011. u 11:29

Turska, bliska i daleka

U prvom tjednu svibnja jedna neobična ekspedicija odaslana je iz Istanbula u Anadoliju, na turski istok, što je već duboka Azija. Istanbulski Goethe-Institut poslao je u tu Aziju nas četvoricu pisaca koji smo surađivali na projektu »Odvažnost sjećanja«, dokumentiranom u časopisu »Die Horen« što ga je davno zasnovao i uređivao nitko manji nego Friedrich Schiller.

O sjećanjima, napose takvima za koje se hoće smjelosti jer ih je obično praktičnije potisnuti, na osam književnih priredaba govorili smo sarajevski pjesnik Mile Stojić, turski pisac Murat Uyurkulak, turski pjesnik rođen na Cipru Gür Korkmazel i moja malenkost. Mali putujući babilonski cirkus: govorili smo što njemački, što na svojim jezicima, o našim nevoljama, i to uglavnom Kurdima, koji turski doduše razumiju, ali kad su sami govore kurdski, što je posve drugi jezik.

O našim smo nevoljama – mislim na Stojića i mene – govorili nesretnim Kurdima koji se nevolje pomahnitalih »identiteta«, ili onih »zabranjenih« razumiju bolje od ikoga u Evropi. Tri su nam grada bila na programu – Mardin, Batman i Diyarbakir, a sva su tri u onom području Anadolije gdje su nevoljni Kurdi u većini. Štoviše, Diyarbakir, pravi velegrad, centar je kurdske pobune. Batman spominje Orhan Pamuk u velikom romanu »Snijeg« iako je jedan drugi grad, koji leži sjevernije, glavno mjesto radnje. Batman je, izvješćuje Pamuk, upravo onaj grad u kojemu su svojedobno, ne tako davno, zaredala samoubojstva mladih djevojaka zbog toga što im svjetovna turska vlast zabranjuje nošenje marame. Naravno da Pamuk ne bježi od »kurdskog pitanja«, ali dosad se nekako više bavio genocidom nad Armencima, što je svakako baš ona vrsta pamćenja za koju se hoće odvažnosti, pa i spremnosti na najgore. No Armenaca u Turskoj jedva da još ima, ali »kurdsko pitanje« itekako je prezentno.

Kad je turski kolega Murat Uyurkulak, u velikoj dvorani Sveučilišta u Mardinu (Artuklu Universität), pred očito vrlo politički senzibiliziranom mladom publikom rekao sljedeće: »Živimo u demokraciji, naravno da moramo govoriti o masakru nad Armencima!«, prolomio se aplauz. Upravo je tih dana izašao njegov novi roman, prevođen je u Njemačkoj: Uyurkulak je književna zvijezda koja se uspinje. U auli je očito bilo njegovih čitatelja koji razumiju njegove poruke. Mi smo nekoliko puta čitali studentima za koje pretpostavljam da su većinom bili Kurdi. U Mardinu čak se predaje kurdski, uz turski, kao jezik suvremene turske književnosti, premda o toj činjenici s profesorima s kojima smo nakon čitanja pili čaj jedva da smo izmijenili koju riječ. Čitali smo studentima, ali diskusija gotovo da i nije bilo; zamršenim putevima uspjeli smo saznati da im je »preporučeno« izbjegavati političke teme.

Jedva da sam bio svjestan što sam u stvari taknuo kad sam, istina u jednom užem krugu intelektualaca, u filmskom klubu u kasnom terminu, rekao sljedeće: »Pročitat ću vam nekoliko redaka na svom jeziku, kako biste čuli njegov zvuk. Taj je jezik u doba osmanlijske vlasti, koja se protezala na veći dio Balkana, cijelu Bosnu, cijelu Ugarsku, i na dio Hrvatske koji se zvao Turska Slavonija, bio jedan od službenih jezika na Visokoj Porti u Istanbulu, što će reći, jezik turske vlasti i vlade. To će reći da je jezična politika Osmanlija bila pametnija od jezične politike današnje Turske.«

Jesam li rekao nešto nepristojno? Ipak, ja sam u Turskoj, pa i u kurdskoj Anadoliji, gost izdaleka. Sačekao sam turski prijevod uvoda koji sam rekao na njemačkom i čuo komešanje u publici. Je li tko što bilježio ne znam. U doba koje opisuju Pamukovi romani reći tako nešto bilo bi opasno. Stvari u Turskoj, u pitanju Kurda, ipak napreduju, iako smo još daleko od normaliteta.

Jako daleko: dan uoči naših čitanja u Diyarbakiru, Kurdi su pokopali četiri mladića koji su za službenu Tursku teroristi. U znak protesta grad je sam sebe paralizirao. Naši su Nijemci razmišljali o otkazivanju čitanja u tom gradu. No onda smo ipak čitali, i ja sam govorio u sličnom duhu kao u Mardinu; turski kolege također. Mile Stojić recitirao im je pjesmu o rušenju Sarajeva koja se, kao i Pamukov roman, zove »Snijeg«. Bilo je to navečer; čitanje u podne bilo je na Dicle Universität u Diyarbakiru, ali to večernje čitanje, dan nakon što su zatrpana dva svježa groba, bilo je najdramatičnije od mnogih na kojima sam u životu sudjelovao. Priređivač bijaše kurdski PEN u »osnivanju«.

Nemojmo zaboraviti: u Turskoj ima devet milijuna govornika kurdskoga jezika. Doduše, postoje unutar toga dijalekti koji su teško svodivi, i još jedan jezik koji se isto smatra kurdskim a posve je drugačiji od onoga kojim govori najviše Kurda. Vrlo komplicirano, zar ne? Jedna vjera, islamska, ujedinjuje Turke i Kurde; jezici ih razdvajaju.

Turska je uistinu fantastična zemlja. Fantastični su i njezini kontrasti bogatstva i siromaštva; fantastični su svi oni pritoci, rukavci, meandri koji se svi slijevaju u jednu sinkretičnu kulturu…Osim što Turci ne znaju što bi s Kurdima. To je mrlja na zemlji koja inače nije tako neuspješna. Turski su nam prijatelji rekli da tursku privredu recesija ne samo što nije okrznula, već su je nevolje drugih čak i ojačale.

Ali u tim trima kurdskim gradovima mi smo se osjećali kao da smo na Kosovu, u najgora vremena, s time što su kosovske podjele uvjetovane i religijskim podjelama, ne samo jezičnim. Posvuda se u ovom dijelu Anadolije osjeća prisustvo vojske. Od vremena mladoturske revolucije turska je vojska »svjetovna« sila koja ureduje »po potrebi«. Ataturk, otac moderne Turske, zasnovao je potpuno sekularnu državu, ali se i njegov politički nauk razvio i održao kao svojevrsni fundamentalizam. Njegovo se lice osmjehuje iz svih restorana, on se ustobočio na svim gradskim trgovima, Otac Domovine naprosto je omniprezentan više od bilo kojeg boga. Da je jedan bog, i da se zove Allah, viču zvučnici s minareta; da je jedan Otac Domovine viču brončani kipovi sveprisutnoga Oca, a i taj je nešto poput boga…

 A ti su brončani oci, umjetnički gledano, sve odreda dozlaboga loša plastika, lošija čak i od našeg socijalrealizma. Minareti, koji su jednoga Brodskoga, u eseju o Istanbulu (držim taj mrziteljski esej velikog pjesnika jako nepravednim), podsjećali na rakete na lansirnim rampama, i brončani kipovi na središnjim trgovima: Eto temeljnog proturječja suvremene Turske koji svaka strana tumači na svoj način, i nastoji ga razriješiti svojim sredstvima. Vojska – vojnim udarima, kakvih je u modernoj povijesti Turske bilo sva sila; islamisti upornim lovom na »ljudske duše«. »Sivi vukovi«, desničarska grupacija, nešto kao srpski »Beli orlovi«, nasiljem kojemu nijedno sredstvo nije dovoljno radikalno; napokon, tu je i »kurdska gerila« čijega neospornog vođu, Öcalan Abdullah, zatočenog na jednom otočiću u Mramornom moru, čuva ne manje od 1000 vojnika, a čovjek piše knjige o »mirnom rješenju kurdskog pitanja«. Uz »kurdsku gerilu« postoje naravno i kurdski intelektualci, pisci, pjesnici koji su nas – na kurdskom – pozdravili na onoj dramatičnoj književnoj večeri koju da je organizirao njihov penovski ogranak u nastajanju. Na nedavnoj skupštini hrvatskoga PEN-a ja sam našim kolegama prenio te pozdrave.

To je politika; surova stvarnost dviju »kultura u kontaktu« koje se ne trpe i koje jedna drugoj rade o glavi, s tim što je jedna većinska, druga manjinska i, po mojemu sudu, bez ikakvih šansi da ostvari svoj »maksimalni program«, tojest da dobije nezavisnu kurdsku državu Kurdistan. Jer to bi značilo raskrojiti pet država – Tursku, Afganistan, Iran, Irak i Siriju, i onda, u srcu Turske, zasnovati Kurdistan. Ovo bi dovelo do surovosti o kojima ni jedan Karl May nije mogao ni sanjati. Ali dovoditi u pitanje kulturnu autonomiju, pravo na jezik? U jednoj zemlji koja hoće u Europu? I sve to u jednoj fantastičnoj zemlji, kao taj dio Turske s kurdskom većinom, gdje se s jedne visoravni u Mardinu može vidjeti Mezopotamija, Međurječje koje su tisućama godina plodile rijeke Eufrat i Tigris; potonju vidjesmo u Diyarbakiru, ne još tako moćnu kao što će biti u donjem dijelu svojega toka. Kakav prizor! Beskrajna ravnica gdje je sve počelo, a naročito – totalitarizmi (vidi kod Witfogela – »hidraulične monarhije«; sada se pak, imajući na pameti plinovode, govori o »plinskim monarhijama«; no već vrlo skoro, o svemu neće odlučivati zalihe fosilnog goriva, već zalihe čiste vode!)

Sjedimo tako na terasi jednog lijepog mardinskog hotela (taj se grad jako trudi oko turizma) i gledamo prema Siriji gdje bjesni građanski rat, a to je nepojmljivo, jer prizor je biblijski, idiličan: Daleka su sela kao brodovi na Bosporu, ili pak raspršeno stado ovaca… preko svega prevučena je plavkasto-siva izmaglica, svijet se čini dobar i čovjeku prijateljski. Ali u gradu ima mnogo kasarni koje očito žive neki svoj život jer su od civila odvojene žicom, a stražarska su gnijezda sva zaposjednuta te iz njih vire cijevi mitraljeza. Časnici turske vojske žive s vojnicima unutar tih žica; jest da se radi o pograničnoj zoni, jest da su sve te granice, koliko god pregledne (ravnica), na ovaj ili onaj način neuralgične, ali ipak se čini da je turska vojska vojska okupatora.

Ali sami gradovi, nekada važne postaje, kasnije saraji na Putu svile, žive svoj život istočnjačkih kasaba. U Turskoj, ne samo u Istanbulu, vozi se – ne znam reći? – virtuozno ili je to naprosto suludo. Ali važno je transportno sredstvo – tovar! On strpljiva i tako pametna životinja koja je kod nas gotovo nestala, i koja danas, što je tako nepravedo, služi navijačkim grupama da izraze svoju mržnju na drugo i drugoga. Tovari su u Mardinu i Batmanu bijeli, a po svemu drugome obični su tovari, kakvi su kod nas već rijetkost. Htio sam snimiti jednoga jahača tovara bijelog kao snijeg što je malo popostao da bi obavio razgovor koji je vodio dvama mobitelima istodobno! (Pretpostavljam da je u Turskoj zabranjeno jahati na magarcu i razgovarati mobitelom.) No čovjek je, vidjevši moju namjeru, podbo svojega »bijelca« i nestao u pokrajnoj uličici.

Pored Mardina ima jedno sirijsko selo – njegovo je siromaštvo čak i nama nepojmljivo. Pored tog sela nalazi se jedna fantastična neolitska nekropola stara više tisuća godina – jer ova je kolijevka, Mezopotamija, othranila mnoge civilizacije. Nakon dulje šetnje između grobova iskopanih u stijenama, sjeli smo u Cafe Nekropolis (dakako!) i pili arijan – iransko piće od razrjeđenog mlijeka, sjajno za vrućine. Prišla nam je grupa dječice u plavim školskim uniformama (sva školska djeca u Turskoj nose uniforme), s vijencima maslačka. Turska nam prevoditeljica kaže da su djeca došla jer im je učiteljica bolesna. Poljsko cvijeće, ljupko u njihovim ručicama, dakako je oblik prošnje; napokon, mi smo na Istoku. Djevojčice nam otpjevaju pjesmicu od bratu Jacquesu, o onome kojega se pita da li spava – na francuskom! Jer one uče francuski, tu je negdje francuska misija koja ih povremeno vozi helikopterima u francusku školu, valjda u nekom većem mjestu. Meni vrag ne da mira, molim, preko Turkinje, da nam djeca otpjevaju nešto kurdski… Djevojčice se osvrću na sve strane, i tek onda – otpjevaju neku veselu kurdsku pjesmicu. Turska je prevoditeljica znala tek toliko da je jezik na kojemu pjevaju turski.

Koliko je nas u bivšoj državnoj zajednici ikada pomislilo da bi za potpunu »integraciju« albanske manjine bilo možda nužno da jedan broj ljudi-govornika većinskih jezika uči i nauči albanski? Svi bismo tu ideju u Titovoj Jugoslaviji ismijali; a mali su Albanci učili hrvatskosrpski, kao što male Kurdkinje uče turski. Zato kažem da smo se u istočnoj Anadoliji osjećali kao da smo na Kosovu; u najgore doba. Kod Mardina bilo je i veliko rimsko naselje, upravo granična utvrda. Tu su negdje bile istočne granice, tu je bio limes Rima prema Aziji. Razgledali smo ostatke ostataka: golemu cisternu, ostatke nekoć moćnog zida, glavni ulaz, ostatak rimske ceste…Salona u Anadoliji: Tako prolazi slava svijeta! Danas koze, ovce, kokoši … i male Kurdkinje koje pjevaju o bratu Jacquesu i hoće ga probuditi.

Pisci Mile Stojić i Slobodan Šnajder sa kurdskom djecom u Mardinu.

www.novilist.hr

Mile Stojić
Autor 12.6.2011. u 11:29