U carstvu lokvanja

Gradimir Gojer
Autor 24.6.2017. u 12:11

U carstvu lokvanja

Prijatelj Edin, iz plemenite, stare, podgoričke obitelji Tuzovića, na putovanje Skadarskim jezerom pozvao je Lanu i mene… Na jezeru koje pripada dvjema državama nikada do danas nisam bio, tek jednom, putujući za Ohrid, obilazio sam ove vode, što moru nalikuju. U čamac smo ušli u Virpazaru….

Veli Edin: „Uskačite u čun…“

Vrlo brzo otisnuli smo se od virpazarske obale kojom dominira jedan već davni socrealistički spomenički motiv. Domaćin, prijatni krmanoš našega čamca uskočivši i u isti mah paleći motor upozorava nas da će vožnja biti nešto duža, jer nam želi pokazati neke rukavce jezera, koje, ma koliko ga okom obuhvatam, sve više imponira svojom gabaritnošću.

Razmišljam, uz ravnomjerni bruj motora koliko u bliskom nam zemljopisnom okružju ima neotkrivenih, djelimično ili nikako saznatih zemljopisnih toponima. Ljubazni domaćin usput priča  o tome koliko se jezero hoće izliti, kakve vrste riba skriva i koliko ptica njeguje…

Ali mene ipak najviše  privlači  brojnost divnih lokvanja, njihovi oblici, boje cvjetova…

Govorim  Lani o slici koju nam je darovala Saida, supruga pokojnoga dragog čovjeka i pjesnika sa crnogorskih strana, poete kojeg su sve Sarajlije voljele, a djevojčice i dječaci obožavali, Velimira Velje Miloševića, na kojoj su lokvanji nešto zagasitijih tonova…

Taj ulazak u carstvo lokvanja obilježila je naša mala brodska družina veselim komentarima, kojima, kad se ovako prijatelji nađu i neobavezno druže, jednostavno nema kraja.

Nisam ranije imao susret sa ovakvom jezerskom vegetacijom, pa mi ritmovi ulaska i izlaska iz pojedinih jezerskih rukavaca pričinjavaju vizualnu svetkovinu… Gotovo da i ne osjećam sunce koje je sve jače… Upozorava Edin: „Pripazi, ovo sunce hoće da omlati…“ Nakrivljujem šešir vjerujući u njegovu moć. Lana se, pak, osmjehuje onom neponovljivom svjetlinom brozovskih očiju, dok citiram njenog unuka Luku, a domaćin priča o našim udaljenostima od Skadra, pokazujući kuda se protežu putovi među trskama za Rijeku Crnojevića…

Prizivam u trenu kako je plemeniti rahmetlija Zuko Džumhur mudro, natenane zborio o Skadru, a onda moje nemirne misli u sjećanje dozivaju krajopis od riječi, koji je o Skadru vezao najčuveniji od Bihoraca, Ćamil Sijarić… Volio bih ga vidjeti sad na lađi našoj, a još i više čuti…

Mijenjamo putanju, a krmanoš veli da bi nam čaroliju lokvanja i netaknute prirode još želio pokazivati, ali da smo sad u dijelu jezera koje svojom plitkoćom garantira nasukavanje…

Ritam se mijenja, a i razdaljina do cilja smanjuje…

U tom raskošnom carstvu lokvanja okruženih nepreglednom trskom i preobilju voda ukazuje se obala i na hridi vremešna kamenita kuća, koja podsjeća na staricu stoljećima posvjećenu namjernicima s jezerskih puta, jer ovamo se samo vodom stiže.

Ni slutio nisam da gastronomija na Skadarskom jezeru obiluje ovakvim adutima…

Serviraju krapa, ali mnogo me više privlači sitniji, a meni ukusniji grgeč, čudesna jezerska ribica, koja mi postaje jednim od favorita kad je o ribljoj gastro galaksiji riječ.

Edin, meštar od vina, hvali svoja vina iz ravnice Kutjeva. Kapljica je to koju traže, svejednako i krap i grgeč. Kad ne mogu više plivati u jezeru, nek se baškare u graševini sa grbom moćnoga Moralića.

Eglen je, vele u Bosni, najljepši kad se vodi oko trpeze.

A ova je jezerska trpeza obilno začinjena i crničkim sirom i povrćem i zvonka u mjeri rajskog pogleda na jezero pod nama…

Razgovorima nikada kraja, pogotovo onim koji bar na trenutak odagnaju obaveze iz naših života,  ostavljajući široke prostore ljudovanju, najljepšoj disciplini druženja dragih osoba.

Stol do nas ispunjen je pjesmom mlađanih Crnogoraca… S nekog nosača zvuka čuju se glasovi Cece i inih zabavljačica praćenih razdraganim glasovima mladih, omamljenih, jezerskim zrakom i vinom, ali do mene gotovo da i ne dopiru.

Tek, vidim da sunce nad  jezerom upozorava da valja poći ponovo virpazarskoj luci u pohode. Naš se čun veseliji vraća, dok uživamo u najljepšem zalasku sunca nad Skadarskim jezerom.

Mnogo mi je lijepo, pa Lani želim recitirati Mostarske kiše, nikada odraslog, vječitog mladića, Pere Zupca, ali odustajem. U melankoliju ogrezao, tek u sebi prošapćem vers što veli: A noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu: Ej, Sulejmana odhranila majka…

Virpazarsko nas blago predvečerje ispraća ka Budvi, a ja u polusnu snivam lokvanj jedan. Sa žutim cvijetom. Ponad vode jezera. Onog, prelijepog. Skadarskog.

Gradimir Gojer
Autor 24.6.2017. u 12:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija