U iščekivanju prve knjige: Jelena Galijašević (*)

Povezani članci

• Kritika malograđanskog uma
• FEKP u Rijeci: Vozim ti priču i Luka različitosti
• Nikšić poručio “lažnom socijaldemokrati Milanoviću”: Odj**i od BiH u skokovima
• Knjige iz edicije re:politiko dostupne u elektronskom i printanom izdanju
• Uoči presude u Sarajevu: Šta se zna o slučaju Memić?
• Pileća prsa Kukuriku koalicije

Evo nas, napokon, na onoj tematici zbog koje sam, na neki način, i prihvatila pisanje ove (ne baš redovite!) kolumne, a to je poezija mladih, još nedovoljno afirmiranih, pjesnika. Željela bih promovirati, koliko je to u moći ovog Portala, autore koji zaslužuju (po mojoj prosudbi) pozornost većeg kruga čitatelja nego što je njihova obitelj i prijatelji. To što tek sada, u jedanaestoj kolumni, pišemo o tome nije baš samo moja krivica.  Pjesnici, na moju žalost, kao da slabo pohode ovaj Portal! Ili se varam!? Poziv je upućen već u mom uvodnom tekstu. Demantirajte moju, gore navedu, sumnju da rijetko dolazite na ovaj Portal. Čitajte tacno.net  i Književni kutak!  Javite se!  Pošaljite pjesme, kratku biografiju. Napišite o sebi, i svom pisanju, što želite. Ja obećavam da ću pokušati uvijek pronaći ono što je najbolje u vašim stihovima,  i to naglasiti i objaviti. Komentirati ću i ono što može biti dobro, ali traži vaš dodatni angažman…. pokušati i dati primjer….

Možda vam moji komentari pomognu, možda vas naljute,… ali niti ja nisam sve prihvaćala što mi je savjetovano. Tako i vi od mene,  i mojih komentara,  uzmite što vam odgovara, što će vam koristiti.Ono što ostaje meni jeste golema je radost otkrivanja vaših dobrih stihova.
Dakle, počinjemo! Ili kako kaže moj kolega Robert Roklicer, voditelj na Tribini Jutro poezije, svaku subotu: „Vežite se polijećemo“!

Jelena Galijašević (*) je mlada pjesnikinja pred kojom je sigurna književna karijera, ma što to značilo.

Kada mi je moj veliki, i dragi, prijatelj Senad Galijašević (Jelenin suprug, op.a.) kazao da Jelena (koju sam tek upoznala neposredno pred njihovo vjenčanje) piše poeziju, i da bi volio da ja pročitam njene pjesme, bila sam već unaprijed spremna na neke kompromisne komentare koje uvijek imam u pričuvi za lošu poeziju autora kojima ipak nije „zgodno“ kazati odmah na početku da nemaju talenta. Kasnije, kada se bolje upoznamo, a kod autora u međuvremenu nema kvalitetnijih pomaka…. tada je i kazivanje moga osobnog suda, ipak, neminovno.

Međutim Jelenini stihovi su me, već kod prvog čitanja,  ostavili bez riječi; nisam bila spremna na takvu zrelost i poetski izričaj.  Bila sam višestruko sretna: preda mnom je bila prava poezija koju sam s užitkom čitala, a nije ni bilo potrebe za kompromisima; mogle smo odmah iskreno razgovarati o detaljima (varijantama, izboru riječi,… porukama)  koji bi mogli, eventualno, još „podići“ pjesmu.

Ti razgovori su ono što je uvijek prelijepo u takvim pjesničkim druženjima. I uvijek je korisno za oba sugovornika, bez obzira na njihovo poetsko (ne)iskustvo.  Sve što sam pročitala u tim prvim pjesmama,  imalo je proživljenu priču, senzibilnost duboko skrivenu u svakodnevnim slikama  i riječima, neobične (ali jake i smislene) metafore.  Doduše bilo je tu (možda ?) i previše tuge i tamnih predjela…. ali sve je to bilo usklađeno i u funkciji onoga što Jelena želi kazati; i jednostavno je sve „držalo  vodu“!
Odmah sam uočila da se Jelena izvrsno nosi s „opasnim“ pjesničkim temama i riječima kao što su: osjećaji, duša, jecaji, bol, život, ljubav, rastanak, … kojima ne mogu pobjeći mladi pjesnici, a i oni stariji, iskusniji, uvijek im se rado vraćaju. Međutim Jelena je, što je kod početaka u pisanju izuzetno važno, jednostavno drukčija – svoja. Izbjegla je skoro sve zamke banalnosti, i uspjela „opasne riječi“ izvesti u stvarni život – na ulicu, te direktno ih dovesti u odnos sa riječima kao što su: protokol, recikliranje, kolateralna šteta, neželjena djeca…

Kako je ovo, gore navedeno, česta i bolna točka mladih pjesnika navesti ću možda više Jelenih stihova, nego sam planirala, kako bi čitatelji, a posebno mladi autori-pjesnici, razumjeli o čemu govorim.
Jelenina pjesma pod naslovom Kolateralna šteta počinje stihom: Nisam ja ta, / koja ti je uzdrmala svijet kao dijete zvečku, / to se u mom mozgu dogodila nuklearna reakcija / i odnijela nebrojne nevine želje,/ a ono malo preživjelih izbjeglica / sad prosi pred tvojim vratima….Pjesma Greška u proračunu : Nikad se ništa ne dogodi / onako kako je planirano. / Ti si mislio,/ lako ćemo, / nakalemit ćemo srca / na neko drvo kraj puta / na neku visoku topolu, / pa nek’ rastu izvan / naše kontrole / i izvan našeg vidnog polja…
Ili u pjesmi Bolni besmrtnici Jelena kaže;„… dok gledamo svoje živote / kako se neprekidno recikliraju, / svaki put / u lošijoj kvaliteti…

Jedna od prvih Jeleninih pjesama – metafora, koju sam pročitala i od kojega sam se, kako se to kaže kada čitamo dobru poeziju, „sledila“ jeste stih: Povorka crnih misli / prolazi mi kroz glavu…/ Osjećaji, / kao neželjena djeca, / kriju se po mračnim kutovima, (pjesma Crne misli )
Činjenica da ipak najčešće pišemo iz boli (a onda je to najčešće i o boli) ne treba biti tajna! Ako smo proživjeli bol, a onda napisali dobar stih – zar to nije naša pobjeda!? I još više: samo naša golema radost!  Jelena to kaže ovako:  Čujem jecaj svoje duše / sklupčane pod krevetom / Bol je opet metastazirala / u stihove / Iscjeljenje je zabluda, / do koje mi nije stalo.  (pjesma  Metastaza)
Ili u pjesmi Trebali smo . . . :Trebali smo se voljeti / ti i ja, / kad smo već imali priliku…/ Trebali smo se voljeti / na sasvim običan, stereotipan način,/ ne izigravati osvajače / i hladnokrvne ubojice /  ne praviti pancirke od svojih grudi…

Jelena Galijašević se, također, vrlo uspješno odmakla od svojih početnih preokupacija i slika. Zanimljive su, i vrlo uspješne, njene nove pjesme (i metafore dakako) gdje govori o riječima, slobodi, o Beogradu, Zagrebu …
A riječi, / kao izgnanici / u koncentracionim logorima, / gurkaju se jedna do druge na papiru, / bez značenja, / …   Oslobodit ću ih, / kažem sebi,  / nek odlete / i skriju se od mojih misli, / al’ kad god ih pokušam / otresti sa papira, / izgleda / kao da mašem / bijelom zastavom!  (Pjesma Minut šutnje).
U najnovijem ciklusu njenih pjesama nalazi se, što me je posebno obradovalo iz više razloga, i njena mala, jednostavna i dobra pjesma pod naslovom Sreća!

Na pragu
otresem snijeg sa svog kaputa.

Dva šala od toplih ručica
omotana oko moga vrata…

Pahulje se tope
prije no što dotaknu naš krov…

Moje mišljenje o poeziji Jelene Galijašević, sada nakon više od godinu dana našeg „poetskog druženja“,  promijenilo se samo nabolje. Jelena je pravi primjer mladog pjesnika koji  zna kako „raditi na svojim pjesmama“,  i kako strpljivo i sigurno graditi svoje mjesto u književnom okruženju unutar kojega se kreće (Hrvatska, Srbija,…). Jelena dosta čita poeziju, javlja se na natječaje za mlade pjesnike (i dobiva nagrade), objavljuje u časopisima, druži se sa pjesnicima i razmjenjuje iskustva, posjećuje Tribinu Jutro poezije (u Zagrebu), i čita poeziju na javnim nastupima gdje pažljivo osluškuje svoje buduće čitatelje.
I ono što je najvažnije zna (po)slušati savjete, ali i uzimati od toga samo ono što se uklapa u njenu poetiku. Na svojim pjesmama radi neprekidno. Ponekad u njenom stihovima (novijim) možemo osjetiti utjecaj pjesnika koje Jelena trenutno čita (napr. J.Dautbegović), ali ona je toga svjesna, pa će sigurno  i to premostiti u sljedećim verzijama svojim pjesama.
I na kraju, moram iskreno kazati da sam ponosna na svoj mali doprinos Jeleninom poetskom životu i razvoju. Iako moram priznati da je lako pružati podršku, i davati savjete, mladom kolegi koji je već u svojim prvim stihovima – dobar pjesnik!

 

***************************************************************

Jelena Galijašević: Pjesme

 

Kako se rađa pjesma

Umorno žvačem zvijezde
kao opojne trave
od kojih mi se zubi polako kvare…

I dok mi klize niz grlo kao ugarci,
od kojih su mi oči postale čađave,
iz njih se izlegu riječi.

Pa lete i cvrkuću po mojoj utrobi,
sudaraju se s mojim organima,
traže izlaz
stvaraju mi nesnosnu mučninu…

Na kraju ih izbljujem iz sebe,
pa osjetim nekakvo bolesničko olakšanje…

I odrekla bih ih se lako,
za koru kruha i zrno soli,
ali ona praznina što iza njih ostaje u meni
kao nikotin
traži da se opet šunjam i kradem
i vrele zvijezde među zubima krckam.

A vjerujte,
najradije ne bih!

Klizava pjesma

Kad pišem o tebi
pjesma mi ispadne sva nekako klizava,
nikako da uhvatim smisao,
kao da je namazan sapunom.
Ne razumijem se ja puno
u osobnu higijenu pjesama,
htjela sam samo da bude
sva nevina i čista,
pa sam valjda nehotice dodala
suviše pjenaste želje,
suviše losiona od čežnje,
suviše mirisa ružmarina,
pa mi je sad cijeli dan bljutav okus
u ustima,

a u trbuhu mučnina.

 

Tvrđava

Ima jedna tvrđava
sagrađena prema mom kroju broja 38,
čvrstih zidina usko pripijenih oko mog struka
koje me često neugodno stišću.
Njena visoka kula prokišnjava i prije kiše,
nestabilan most veže je s ostatkom svijeta.

To je jedno sasvim čudno utvrđenje,
ponekad podsjeća na šareni cirkuski šator
za kojim se ljudi okreću u čudu.
Dok se unutra moj mozak klati na trapezu,
klaunovi preuzimaju njegove nadležnosti.

Ponekad je kao mračni zamak

u kojem vitezovi Strah, Ljubav i Sloboda
sjednu za okrugli stol
pa ozbiljnih lica
vijećaju koji će kao zapovjednik
povesti slijedeću bitku,
a koji će pasti za dobrobit ostalih.

Povremeno čak
poprimi oblik trojanskog konja,
u kojem se guram s nasilnicima i dželatima
nedokučivši u potpunosti
je li zamka postavljena za one izvana
ili za nas unutra.

Niste još vidjeli ovakvu tvrđavu
ponekad je sazdana od oblaka,
pa sa nje berem zvijezde kao trešnje,
ponekad je od željeznih okova,
teško je u njoj i disati od bola.

Ima jedna oronula tvrđava
koju vječito podupirem
svježe isklesanim snovima,
ne pomaže,
sve je očiglednije da će se,
bez puno buke,
urušiti na mene!

Zima

Dva duboka fjorda
gledaju ravno u mene.
A ja bih u njih zaronila,
umila se
i utopila,
samo da nisu tako prokleto hladni…

Što mi preostaje?

Šutimo ja i kozmos!

 

 

Presuda

Dajem pomilovanje
svim onim naivnim riječima,
koje su skrivile
naš kobni ishod…
Alibiji su im klimavi,
sve su one bile
na krivim mjestima
u krivo vrijeme…

Dajem pomilovanje
svim veznicima
i znakovima interpunkcije,
koje smo besramno koristili
kao žive štitove.

Psovkama,
koje smo prisilno pretvorili
u suučesnike,
navukli im maske izdajnika
i gurnuli koplja u ruke…

Svim našim izgovorenim riječima
dajem pomilovanje,

One prešućene
osuđujem smrtnom kaznom!

 

Kad sam s tobom                      

Jurim tvoj lik
izlomljen u čaši vina.
Čeprkaš po bori iznad moje lijeve obrve.

Sastajemo se na rubovima pepeljare,
pa svatko na svoju stranu…

Svijeća opomene ponekim trzajem…

Komadima iznošene odjeće
krpimo oči jedno drugom.

Na kraju goli plačemo od straha!

Portret mog Grada

Hodam Ilicom,
a za vratom  mi puše Košava,
doziva moje ime…

Mora da sam greškom,
dok sam odlazila u žurbi,
umjesto srca
ponijela grumen plodne panonske zemlje,
pa sad u meni klijaju uspomene
i rastu ulice i zgrade mog grada…

Odjednom po duši zjape rimski bunari
i liju aprilske kiše…
Iz oka mi viri komad starog neba,
svaka mi bora sliči na krivulju stare ulice.

Iz godine u godinu
sve jasnije čujem
šum Košave u svojim ušima,
zvuk sasvim sličan zvuku mog imena
pjeva mi uspavanke
od kojih sanjam Bijele snove,
dok se u srcu tiho,
iz pretkomore u komoru,
ulijeva Sava u Dunav!

 

Zagreb i ja

Kad smo se prvi put sreli,
uplašili smo se jedno drugog.
Kao dva promrzla stranca
koja dijele isti kupe,
odmjeravali smo se s podozrenjem.

Dočekao si me nespremnu:

raskopčanog srca,
i nešto sitno godina u džepu.

Prolaznici,
budući poznanici,
fasade,
budući svjedoci,
bili su suzdržani,
ulice nisu davale otpor,
samo su moji tragovi
bili malo bljeđi
od ostalih…
Danas,
dok odvažno stupam
kroz kamenita vrata
u tvoje srce,
sjećam se,
bio je to dan sličan ovom,
poštari su upravo raznosili ulicama
proljeće u šarenim omotnicama,
jedna je stigla i na moju novu adresu.

 

 (*) Jelena Galijašević,  rođena je u Beogradu 1984. gdje je završila Filološku gimnaziju klasičnog smjera i studirala talijanski jezik i književnost. Od 2004. god. živi u Zagrebu, gdje radi kao tv montažer i tekstopisac. Bila je laureat Limskih večeri poezije, pohvaljena je na natječaju Matice hrvatske za nagradu „Zdravko Pucak“ 2010., osvojila je treću nagradu na međunarodnom festivalu poezije „Vojislav Despotov“ u Novom Sadu 2011. i treću nagradu na pjesničkom maratonu „Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta“ u okviru Goranovog proljeća 2011.
Objavila je pjesme u časopisima: „Tema“ u Zagrebu; „The Split mind“ u Splitu; u online časopisu „Sveska“ i na sajtu „Nova Poetka“; u zborniku poezije „Garavi sokak“ međunarodnog festivala poezije u Inđiji; u zborniku poezije „Rukopisi 34“ u Pančevu 2011. i u antologiji pjesama „Jutro poezije“ u Zagrebu. Zbirku poezije do sada nije objavila.