U JEDNOM KOLOVOZU

Ivo Anić
Autor 28.7.2016. u 20:10

U JEDNOM KOLOVOZU

Pjesnici su čuđenje u svijetu, da ste upoznali Arsena ta bi vam sintagma bila potpuno i bolno jasna. Ovo ti niš ne valja, rekao mi je preslušavajući na šanku demo kasetu mog banda ali riječi pjesme su poezija, sačuvaj ih za neko vrijeme kada ćeš ih prepisati i pokloniti nekoj curi. I piši, piši jer pisanje je putovanje u nepoznato, putovanje u sebe.

Jednom davno u jednom kolovozu Arsen mi je na mom šanku rekao nešto što sam zauvijek urezao u dušu. Rekao mi je tada ispijajući svoju malvaziju jednu bolnu istinu da pjesme ne pišu same sebe već da pjesme pišu ljudi. Imaš ti ljudi i oni pišu, a imaš ti ljudi što iscijede dušu u pjesmu, naoko običnu pjesmu, a cijeli život ti je lijepa zbog jednog stiha, zbog njenog završetka i zaokružene misli kazane u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Pa ti ostane ta pjesma zauvijek kao spomen na nekakav poljubac, na pogled ili samo propuštenu šansu.

Tako je znate govorio Arsen dok je prstima dirao sokovnik na šanku, a ja sam večeras pokušavao sažeti sve dobro nastalo iza njega i u pjesmarici sam imao samo fragmente, sporadične bljeskove i par ljudi koji opet mrcvare ono što je nekada bila muzika, što je nekada bila umjetnost. U Arsenovo vrijeme imali smo eksploziju talenta, imali smo zdravo za gotovo pjesme koje pjevušimo i dan danas dok se vozimo gradom, dok promatramo ljude ispred sebe u redu u trgovini ili se samo tuširamo. Imali smo pjesme uz koje smo voljeli, pjesme uz koje smo ljubili. Te pjesme znate po Arsenu nisu nastale same, netko je u njih iscijedio dušu, netko je imao takav s neba dan talent da ih napiše, da ih uglazbi tada baš u pravo vrijeme kada smo prvi put otkrivali ljubav sakriveni ispod čempresa na Sustipanu.

Takav silan trud ulažu ljudi koji sebe nazivaju umjetnicima da nas iznova svake godine ražaloste no mi puno ne razmišljamo o tome, navikli smo nekako da nema više stvari koje vas osvoje na prvu, da danas imamo samo afrike i paprike i nestali su znate ljudi o kojima je zamišljeno govorio Arsen, ljudi koji su u pjesme cijedili dušu. Možda u tome leži razlog što jedan mrzovoljan pjesnik zatvoren iza dubokih zastora u Utrechtu prevodi Ilijadu a jedan drugi zgrožen slikama rata predaje Slavistiku negdje u vukojebini gornjih jezera u Kanadi? Možda su obojica postali bolno svjesni da su iz sebe iscijedili sve što su imali i da bi naknadno “mrcvarenje svog opusa bila samo blijeda kopija nekadašnje magije? Možda u tome leži istina jer pjesme jednostavno nisu za zatvorene prostore, one u kojima se ogleda duša izlete kao ptice kroz zatvorene prozore.

Jednom davno Arsen mi je rekao da ovaj svijet ima podjele na vrijeme i da postoji vrijeme u kojem daš sve što imaš u sebi isto kao što postoji vrijeme praznine. Prazninu su znate ti ljudi ostavili za sobom i više istina nije ni bitno kolika je praznina u njima, koliko su i zašto ljuti na ovaj svijet ili koliko se srame svojih postupaka, nakon toliko godina bitno je samo ovo vrijeme, vrijeme praznine bez njih.

Tako sam večeras zastao potpuno prazan, čak više ni tužan nisam bio dok sam slušao te ljude koji se danas bave muzikom jer se tako trude da svoju bezličnost prikažu kao nešto vrijedno, ljude koji izvode vratolomije i koreografije pa sam se sjetio svoje stare gitare puknute na dva praga s kojom smo zasvirali na šanku ja i Arsen i došlo mi je da sjednem i odsviram par taktova Balkana i par taktova s kule kraj Begove Džamije i vjerujte mi da bi više ljudi došlo i sjelo kraj mene nego što je ikada slušalo njih. A svirali smo ja i Arsen. Arsen je imao vikendicu u Božavi, maloj vali na Dugom Otoku do koje je vodio moj trajekt i tih par dana dok je bio tamo Arsen je živio tipično bodulski, rasparano, zapušteno, minimalistički.

Osnovni problem kod čovjeka je što ljude kroz razgovor gleda iz svog nekog aspekta, po svojim mjerilima i svjetonazoru, gledati Arsena tako i doživjeti ga jednostavno nije bilo moguće zbog toga što Arsen nije bio ni umjetnik ni pjesnik, Arsen je bio živa, hodajuća i ispijajuća umjetnost, pulsirajuća i trajna poezija. Njegov govor bio je potpuna suprotnost svemu poznatom, bahatost i arogancija zapravo su bile izrugivanje jednog stvaralaštva i genijalnosti običnosti i malograđanstvu, biti iznad običnosti Arsenu je bila nehotična nuspojava.

Umišljeno trabunjanje pijanog pjesnika rekli bi mudraci no to umišljeno trabunjanje tih sat i nešto zapravo je bila knjižica života umjetnika, umjetnika koji se ne pretvara već umjetnika koji umjetnost živi, prihvaća je kao model ponašanja i stavlja je ispred sebe i ispred svog života. Arsen je vjerujem bio vrlo usamljen čovjek ako izuzmemo Gabi koja ga je razumjela u potpunosti jer je i sama umjetnica, Matiju koji je genijalac i Lu koja je mudrost svijeta naslijedila od djeda. Pjesnici su čuđenje u svijetu, da ste upoznali Arsena ta bi vam sintagma bila potpuno i bolno jasna. Ovo ti niš ne valja, rekao mi je preslušavajući na šanku demo kasetu mog banda ali riječi pjesme su poezija, sačuvaj ih za neko vrijeme kada ćeš ih prepisati i pokloniti nekoj curi. I piši, piši jer pisanje je putovanje u nepoznato, putovanje u sebe.

Jednom davno Arsen mi je pokazao na jedan otok što nas je čekao u daljini u to kolovoško vruće predvečerje i jednom davno Arsen mi je rekao da nije važno kamo putuješ već kako putuješ i kakav trag ostavljaš za sobom, veliki ljudi kada shvate da tog traga više nema jednostavno prestanu putovati. Oni koji nikada putovali nisu nikad se nisu ni osvrnuli za sobom, njihove brazde nikad nisu ostale urezane u našim srcima.

Adio Amigo, brazdu koju si ostavio u mom srcu teško će ispuniti neka nova putovanja, ono s tobom bilo je dovoljno, dovoljno da i sam konačno prestanem putovati u traganju za samim sobom.

index.hr

Ivo Anić
Autor 28.7.2016. u 20:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija