U Mostar ako kreneš

Autor 17.3.2011. u 07:28

U Mostar ako kreneš

Nedavno (28.2.2011) u HKD Napredak u Zagrebu predstavljena je nova knjiga priča mostarskog novinara i književnika Miljenka Buhača (*).
Miljenka Buhača poznajem još iz, meni se čini ne tako davnih, godina kada je Mostar bio grad koji se samo mogao poželjeti, barem kada je u pitanju bio život nas “mladih kulturnjaka”; nas koji smo se pokušavali dokazati na svim područjima kulture i umjetnosti, ma što to značilo.

Znala sam uvijek kazati da je Mostar grad “po mojoj mjeri”: dovoljno veliki da ima sve što jedan grad treba imati: kazalište, izložbe, književne događaje…a opet dovoljno mali da, na svakom od kulturnih događanja, susretnete sve sebi slične ljude; kao da ste dogovorili susret. Tako smo mogli, osim ugodnog časkanja, razmjenjivati iskustva, biti jedni drugima dobra i kvalitetna publika, ali i stalno mjeriti sebe i kvalitetu onoga što radimo. Govorim o mostarskoj generaciji iz 70-tih i 80-tih godina koja je tih godina vodila značajne kazališne projekte, bavila se avangardnim teatrom, imala svoje slikare i pjesnike, glazbene projekte, bavila se uspješno izdavaštvom, dobivala nagrade u svom gradu i u svijetu. I, ono što je nama bilo tada najvažnije, imala je svoju mnogobrojnu publiku. Dugo mi je trebalo da se, dolaskom u Zagreb, naviknem da na promociju neke knjige dođe samo desetak ljudi. Ne mogu, u ovom kontekstu, ne spomenuti samo neke ljude iz te sjajne generacije: Dženan Salković, Sejo Đulić, Nenad Borozan, Mirsad Čampara, Novica Telebak, Nusret Omerika, Vlado Šekerović, Salih Trbonja, Nedžad Maksumić, Alma Fazil, Asim Mango, Mario Vrankić …

U toj generaciji „mladih kulturnjaka“, negdje u mlađoj postavi, uzimao je učešće i Miljenko Buhač. Namjerno sam kazala “uzimao”, jer je, obzirom na svoju tadašnju mladost, a i sve tužne događaje koji su slijedili, samog Miljenka ( i njegovo pisanje)  ipak nažalost  više obilježilo vrijeme nakon 1991. godine.

Najnovija knjiga priča „U Mostar ako kreneš“, koja je i predstavljena u Zagrebu, sadrži pet tragi-komičnih priča i jednu, kako kaže i sam autor, autobiografsku priču. Sve priče imaju regionalnu prepoznatljivost: po nazivima lokacija gdje se one odvijaju, po imenima likova, po nekim specifičnim uzrečicama i psovkama. Sve navedeno pričama daje posebnu autentičnost i šarm, ali ih (možda) ograničava da budu čitane i dobro prihvaćene širem, ne-hercegovačkom, čitateljstvu.
Zapravo ovo posljednje bi tek trebalo provjeriti, jer smo se ipak svi, na ovim područjima bivše naše države,  dovoljno  „izmiješali“ da nisam sigurna da li bih mogli ustvrditi da postoji i jedna obitelj (barem šira) u kojoj ne „čuči“ neki Hercegovac,  a koji će (a uz njega i ostali u obitelji) itekako razumjeti o čemu piše Buhač.
A i Miljenko Buhač je, čini mi se, našao dobru mjeru korištenja tipično hercegovačkog vokabulara u pričama,  kako bi one ipak, uz taj nezaobilazni regionalni šarm, imale i nešto širi značaj.
Usput, ne vidim zašto bi to i bio neki nedostatak!
Buhač se, u svojim pričama,  bavi ljudima Mostara (i okolice), njihovim preokupacijama, oslikava njihov mentalitet sa svim pozitivnim i negativnim karakteristikama. 
Ono što je zajedničko svim pričama jeste poslije-ratno ozračje. Nisam sigurna da riječ „ozračje“, sa svim što ta lijepa riječ nosi, pristaje uz riječ „ratno“, ali … tako se koristi, pa neka bude! 
Dakle, priče imaju to poslije-ratno ozračje, ali ne govore o ratu! Niti jedna!  Svi likovi su obilježeni prošlim ratnim događanjima. U svakoj priči rat izviruje iza nekog kuta, i daje nezaobilazni okvir svakom događaju i svakom razgovoru. U nekim pričama rat je prisutan tek u blagim naznakama, a u nekima akteri priča se ne mogu,  iz tog ratnog života, uopće iščupati. 
Za one koji neće imati priliku čitati ovu malu (tek 80-tak stranica) ali dobru knjigu, kao i za one koji je mogu nabaviti ali im treba dodatni razlog za čitanje, navodim o svakoj priči nekoliko redaka. Da vas barem „zagolicam“!

Priča BILDER JE ODLETIO U NEBO  je priča o dva brata i njihovom glupom, nevažnom, ali nepremostivom sukobu. Kojem?  Neka ostane ipak nešto za vaše otkrivanje.
Cijela priča, po meni i jedna od najboljih u ovoj knjizi,  je ispričana na samo desetak stranica kroz škrte dijaloge koji su istovremeno (ma kako zvučalo paradoksalno) i vrlo živi,  iskričavi. Jedan lik iz priče će kazati da je to konverzacija zvana: „Suhi list“!
Dijalozi su ti koji nas uvode u sve! Putem dijaloga saznajemo i opis kavane u kojoj akteri sjede, opis lokacija (dvorište, kuća, interijer) gdje se odvija ključni događaj. Likove, kojih je (posebno u ovoj priči)  mnogo, možemo i stvarno vidjeti, skoro kao na filmu:  Drnč i Šiljkut, pa Bilder (glavni lik), žena mu Ružica, kći Mila – Melany, pa Bilderov brat Guza, žena mu Zora, punica Delfa, sin Borna, kćer  Katarina. Uvođenje mnogo likova u relativno malu priču daje priči posebnu dodatnu dinamiku, ali je istovremeno i zahtjevan posao za autora.
Sve navedene aktere ove priče „vidimo“, a da uopće nema opisa njihova lika! To je bilo prvo što sam uočila čitajući knjigu; ta sposobnost pisca da na takav način vodi cijelu priču. Kod Buhača su izgovorene (a ponekad i one prešućene) riječi ono što određuje likove! A ne boja kose, očiju, ili odjeća.
Ova priča, nije ispričana pravocrtno, već Buhač vrlo uspješno isprepleće  razgovor dvoje likova (Drnč i Šiljkut) o Bilderovom sprovodu, sa pričom o Bilderu i njegovom bratu Guzi.

Za demonstraciju Buhačeva stila pisanja slijedi nekoliko rečenica, u kojima saznajemo sve o Bilderu, koji je, u odnosu na svog brata Guzu, onaj brat koji je zapravo vječni gubitnik.
„ Bilder, pravnik po struci, savjetovao je njemačkom odvjetniku nagodbu sa sucem – puno izmirenje nastale štete i petogodišnju zabranu ulaska u njemačku za Guzu“ .
Sudac je hladno pomnožio 5 sa 2 i lupio čekićem o stol.
Ružica je uskočila kao prevoditelj na sudu i tako je sve to počelo… Kasnije se u velikom zanosu, udala za heroja – Bildera.
Kako je ljubav brzo prerasla u zanos, tako je i zanos još brže prerastao u razočarenje… Ono što je ipak u svemu bilo prekrasno, mala je Mila.“

Druga priča „NEKA JE DRNČ MALO PROVOZA“  je priča o Drnču,  istom onom Drnču iz predhodne priče,  šverceru autima, koji zarađuje u stilu: „Malo, ali slatko“.
Priča, izvrsno ispričana koja vas drži u napetosti do samog kraja,  ima vrlo dinamičan tijek događanja, sa dosta humora i neočekivanog obrata.
To je priča o putovanju Drnča polovnim (tek kupljenim) golfom sa neobičnim i nesvakidašnjim suputnikom, uz obavezna odmaranja na poznatim stajalištima; poznatim barem nama, vječnim putnicima na pravcu Zagreb-Mostar (prije autoputa A1!).
Pa slijedi uobičajena konverzacija na carini, prepoznavanje onoga u uniformi (jer zaboga ima nas svugdje!) i pozdrav u stilu: „Prčin ti pol Mostara, je si li to ti?“  I u toj neobaveznoj konverzaciji, i redanju malih usputnih događaja, ispričana je zapravo jedna sasvim druga priča. A to je ona glavna priča, koju ću vama ostaviti da je otkrijete.

Priča  „SVE O JURI I BOBANU“ počinje ovako:
„ Državna služba na granici (pismena odluka iz ministarstva bila je u džepu), i to negdje u  totalno nepoznatom Zvorniku, jedna pohabana ljubav koja se beznadno gasi u Mostaru, trideset i pet godina u prknu, maglovita slika o tome što bi zapravo želio od svog života  – bilo je to uglavnom sve što je stajalo ispod, nakon što je Jurica Jurjević podvukao crtu!“

Navela sam ovaj početak priče, kako bih ukazala na tipičan način kako Buhač počinje svoje priče. 
Zapravo počeci svih priča u ovoj knjizi su izuzetno dobri. Za priču je to dosta važno; jer priča će vas odmah „upecati“, ili neće! Iza lošeg početka, teško ćemo održati koncentraciju, a i hraniti našu upornost da idemo dalje.
O sadržaju priče navesti ću samo da se radi o jednoj neobičnoj ljubavnoj priči, koja ima svoje početke u ratu; u vremenu kada se akteri te ljubavi još nisu ni poznavali. 

Priča KALEŽ, PALEŽ DON SERGE  je najviše obilježena ratnim događanjima, iako ima i elemente fantastike. Da li je to fantastika, ili samo krajna izgubljenost njenog glavnog lik Mile Ćorušina (koji ima 45 godina, niti jedna godine radnog staža; živi s majkom i ocem, i jedino piše rap stihove), ostaje vama da zaključite.
Razgovor Mile sa ratnim drugom (koji je možda i izmišljen?),  prisjećanje ratnih strahota … sve je to zapravo u  drugom planu ove priče. Buhača zanima jedino, nikad izmjerena, ljudska tuga i nemoć da se dalje nastavi normalno živjeti.

Peta priča  NE UBIJ BUDUĆEG PREVODITELJA SVOG  potpuno je različita od  prethodnih i  po sadržaju i po strukturi priče.
U priči se na neobičan način isprepleću likovi: Mitch – koji je napisao neke čudne memoare, koji su poslani, opet na neki čudan način autoru ove priče… itd. A da ne otkrijemo više, citiram (meni simpatičan opis karakterne osobine) što Mitch kaže za sebe:
Od malih nogu bio sam velika kukavica. Tako velika da se ptica, čije se ime bez ikakva osnova udomaćilo kao simbol, zapravo treba preimenovati i od sada zvati po meni…“.

U ovoj priči spominje se i sintaksa „U Mostar ako kreneš“ po kojoj je knjiga dobila naslov.
U toj sintaksi  „U Mostar ako kreneš“,  riječ „kreneš,  ne označava kretanje (putovanje), već sasvim nešto drugo, što će pravi Mostarci znati.  Ali za sve nas ostale (da ne pogriješite, kao što sam ja) napominjem da pravo značenje sintakse „U Mostar ako kreneš“ jeste nešto kao: „U Mostar ako dirneš (čuvaj me se!)“  ili „Nemoj slučajno da mi kažeš nešto protiv Mostara“ … i sl.
Nadam se da mi Mostarci, a i autor, neće zamjeriti na ovom prevođenju, i to onoga što je njima jasno „k’o dan“!

I na kraju knjige nalazi se mala autobiografska priča pod naslovom OSMJEH OD POLARNOG SVJETLA.  
Na mojim papirićima, negdje već dugo zapisano, stoji: „Nikome se osim samome sebi ne treba ništa objašnjavati“
To je zapisano tako davno da sam izgubila informaciju (a i sjećanje) čije su to riječi! U ovom kontekstu to je svejedno, jer nekako mi baš taj zapis dobro korespondira sa mojim odgovorom Buhaču na njegovu priču – ispovijest.
Kako je to ipak ispovjedna priča autora, neka ostane tajna (za sve koji ne pročitaju knjigu) što nam je  to Miljenko, o sebi,  želio ispričati.
Ipak ovaj tekst završiti ću rečenicama kako ova priča, a time i cijela knjiga, završava. Iako su to (100%) riječi Miljenka Buhača, nekako osjećam da bi mogle biti i moje! A možda i vaše?   

„…  Oko mene je ponovno bio moj grad. Mislima sam se vratio u vrijeme kada i je bilo 14. Tada sam ušao u borbu s ovom okamenjenom vilom koja se zove Mostar.
Toliko smo se voljeli da sam ga, kao što već velikim ljubavima dolikuje, mnogo puta napuštao.
Svi gradovi u kojima sam živio imali su nešto što ova oronula vila nema: pivnice, vinske podrume, McDonaldse, kineske restorane, grčku kuhinju … ali nigdje nisam mogao dobiti pizzu s majonezom.
I zato sam ponovno tu. Pokušavam ovoj vili u koju sam sa kao pubertetlija zaljubio, odjenuti novu haljinu, ali vidim da ona ide k drugim krojačima. No, svejedno je volim, jer znam kako ta vila izgleda kada se odjene haljinama koje vidim sklopljenih očiju.
I kažem joj uvijek iznova, kada me hladno pogleda, kada me razočara svojom zapuštenom frizurom, svojim ne-elegantnim korakom… kažem joj: Nadam se da ovo nije kraj jednog velikog prijateljstva!“

 

 (*) Miljenko Buhać rođen je 1961. godine  u Širokom  Brijegu. Diplomirao je ekonomiju  u Mostaru

Svoju profesionalnu karijeru započinje kao novinar na Radio Mostaru. (1985-1991)
Radio je i u ”Večernjim Novinama”, “Valteru”, “LOM – u”, “Našim Danima”, Radio – Sarajevu.
Do sada objavio dvije zbirke priča: „Glasovi iz Propunte“ (2004.) i „’Čistač zračne luke” (2007)
Objavljivao u „Diwanu“, „Mogućnostima“, „Motrištima“, „Životu“.

Autor 17.3.2011. u 07:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija