U Mostaru predstavljena knjiga „Deseta vrata pakla“ autora Rezaka Hukanovića

Povezani članci

• Reakcije građana: U šta je otišlo 5.5 miliona KM u Počitelju
• UG Mostarski Rođeni: U Mostaru niko značajan ne želi pomoći Veležu
• Muzički centar Pavarotti organizovao drugi Masterclass Jazz Workshop
• Jasmila Žbanić: „Ono što se dešava u Bosni će se desiti i vama!“
• Modul Memorije večeras predstavlja izložbu fotografija Strašnog “Karim Zaimović“
• Bajtal: Oni će se za plate snaći a što smo mi bez plaća i penzija po 30 godina, njih to ne zanima

Foto: šg

Hvala bogu u mojoj porodici svi su preživjeli logor, samo su mene ubili….

Promocija knjige “Deseta vrata pakla”, autora Rezaka Hukanovića, održana je sinoć, 7.7.2022., u Centru za kulturu u Mostaru, u okviru kulturne manifestacije “Mostarsko ljeto 2022”. Prvo izdanje knjige ”Deseta vrata pakla” objavljeno je 1993. godine u Norveškoj na norveškom jeziku. Ovo je osmo izdanje i već je rasprodato. Prevedena je na više jezika: engleski, turski, njemački, uskoro i na talijanskom jeziku.

O knjizi su uz autora govorili dipl.oec. Edin Batlak, bivši logoraš i dipl. politolog-publicista Esad Lukač uz zvuke harmonike Elmedina Balalića – Titija.

Rezak Hukanović je u ljeto 1992. pola godine proveo kao zarobljenik u logorima smrti Omarska i Manjača. Knjiga “Deseta vrata pakla” dokumentarno je svjedočenje učesnika događaja koji danas tonu u zaborav. Ovakva knjiga piše se iz potrebe da od zaborava spasimo jedno od najtraumatičnijih mogućih ljudskih iskustava, a čita se iz dužnosti da upoznamo krajnje granice čovjeka, i u dobru a posebno u zlu. Knjiga “Deseta vrata pakla” nam drastično umanjuje sigurnost i povjerenje u ljudski rod, ali nas lišava naivnosti i izgovora da, eto, nismo znali. Procjenjivati njenu formu bilo bi sitničavo, njen značaj je prvenstveno dokumentarni, saopštili su organizatori.

Istina je jedina imenica koja nema množinu

Hukanović je prije rata bio novinar, pisao je i pjesme. Objavio je šest zbirki pjesama i nikad nije slutio da bi mogao objaviti nešto osim novinarstva.

Pišem iz perspektive logora, ja sam svoju priču uokvirio u onaj dan kada sam ušao u logor i roman završavam onog trenutka kada sam bio na slobodi, kad prelazimo iz srpskih autobusa u hrvatske negdje na autoputu Split-Zagreb. Naprosto kao čovjek, imao sam obavezu moralnu, ljudsku i svaku drugu prema mrtvima da to zabilježim, da se zna. Sa ponosom ističem, obišao sam sve kontinente, promovirao knjigu, nikada se nije desilo da je bilo kada, bilo ko, negirao neki podatak iz moje knjige. Dapače, doživio sam desetak možda i više puta da su mi ljudi prilazili na ulici i govorili ‘sve je onako kako ste pisali samo bilo je još i gore‘. Istina je jedina imenica koja nema množinu, istakao je Hukanović.

U Prijedoru su bila masovna hapšenja i tog 30. maja 1992. odveden sam u logor zajedno sa sinom koji je tada imao 16 godina, pa se onda pitam ako sam ja i nešto kriv, šta dijete od 16 godina zna o politici. Na moju sreću, moj sin je preživio i sada ima sina koji ima 18 godina…. Hvala bogu u mojoj porodici svi su preživjeli logor, samo su mene ubili... zna često reći.

Pišući knjigu često puta sam znao zastajati, preživljavati ponovo sve to o čemu pišem i ja sam to nekako iz sebe ‘istovario’ na papir i bilo je mnogo lakše. Ja i na promocijama najčešće pričam kao o nekom odgledanom lošem filmu. Međutim, nažalost, to nije film, to je bila stvarnost, istakao je Hukanović.

Omarska je bila tvornica smrti

Omarska je bila klasična tvornica smrti, mržnje, brutalnosti, poniženja i svega onoga što ne može zamisliti zdrav um, kazao je između ostalog, Edin Batlak. Na prostorima Hercegovine logor koji se najviše može približiti onome što se dešavalo u Omarskoj je sasvim sigurno Dretelj, poznat po svojim brutalnostima. Šta institucionalno BiH mora uraditi da bismo se zaštitili od, ne daj Bože, ponavljanja prošlosti, pita se Batlak. Političari se bave mnogim trivijalnim stvarima, a ne bave se životom ljudi, a da se bave životom ljudi, bavili bi se zaštitom države BiH.

Da li ovakve knjige mogu doprinijeti pomirenju pitali su novinari Batlaka. Knjiga kao knjiga i presuda bilo kojeg suda, uključujući i Haški sud, da li mogu doprinijeti pomirenju, to je stvar sa velikim upitnikom. Ovo su knjige koje su namijenjene, prije svega, razumnim ljudima, koji vole čuti, čitati, promišljati i ne žele živjeti samo u jednom zatvorenom svijetu. Za takve ljude su ove knjige i ti ljudi mogu prenositi istine i širiti ideju pomirenja. To su ljudi u kojima, ako ništa u ovom trenutku, postoji zrno kozmopolitizma. Bez tog kozmopolitizma nema budućnosti. Ako ste kozmopolita, vi ste onda na strani civilizacije, ako promišljate drugačije vi ste zarobljenik svog uma i svog srca, istakao je Batlak.

Esad Lukač je govorio o značaju Hukanovićeve knjige. Jako je bitno stalno podsjećati ljude na ona dešavanja koja su bila u BiH u zadnjem desetljeću dvadesetog vijeka. Malo je nepravedno, ali ničijom krivicom, što su neka mjesta u BiH koja su jako puno stradala, u sjeni Srebrenice i presude da je u Srebrenici izvršen genocid. Zapravo mapa o genocidu bi trebala početi od Prijedora, jer ako je u Srebrenici to bilo u julu 95. godine, ovdje je počelo od maja 92. godine, dakle odmah na početku rata. Prijedor je izgubio oko 3.165 civila koji su poginuli, a ukupni gubici su ovdje prema podacima Istraživačko – dokumentacijskog centra oko 4.200 ljudi. I u Višegradu se svake godine u junu baca 3.000 ruža u Drinu kao sjećanje na 3.000 ubijenih nevinih ljudi. Ova istina ne smije jednostavno da se zaboravi. Stalno treba podsjećati na nju i zbog nas i zbog mlađih generacija koje dolaze, istakao je Lukač.

Rezak Hukanović, Esad Lukač i Fahro Konjhodžić