U Mostaru predstavljena knjiga “Između crvenog i crnog” Dragana Markovine

Autor/ica 👤Nikola Vučić 19.5.2014. u 16:35

Povezani članci

U nedjelju 18. svibnja u ispunjenoj dvorani hotela Bristol u Mostaru predstavljena je knjiga doc. dr. sc. Dragana Markvoine – “Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja”, historiografska studija koja je iz tiska izašla ove godine u izdanju zagrebačke “Plejade” i sarajevskog “University Pressa”.

Predstavljanje ove značajne knjige Dragana Markovine u Mostaru organizirao je Centar za kritičko mišljenje – portal Tačno.net i IKD University Press, a na samom početku promocije prof. Amer Bahtijar kazao je kako je čitanje ove knjige obaveza svakoga tko ima namjeru baviti se našom prošlošću:

»Dragan Markovina u knjizi “Između crvenog i crnog” ozbiljno je se pozabavio fenomenima ovoga društva i smatram da je čitanje ove knjige obaveza svakoga tko se želi baviti našom bližom, ali i daljom prošlošću. U njoj Mostar i Split nisu samo izdvojeni primjeri, već su oni i metafora čitave bivše SFR Jugoslavije. Drago mi je da su izdavači spoznali suštinsku vrijednost ove knjige i da su spoznali koliko je zapravo bitan govor o bitnom«, kazao je prof. Amer Bahtijar.

Amer Bahtijar, Dragan Marković, Dragan Markovina i Jasmin Branković

Diretkor Izdavačke kuće “University Press” Dragan Marković kazao je kako mu je iznimna čast i zadovoljstvo biti sudionikom ovoga projekta te da vjeruje kako će knjiga Dragana Markovine naići na izuzetan odjek u javnosti zbog teme koju autor u njoj obrađuje.

O knjizi je na mostarskoj promociji govorio i mag. Jasmin Branković koji je rekao da je doza emotivnog naboja koja je prisutna u knjizi dodatak njezinoj kvaliteti te kako je riječ o vrlo uspješnom projektu:

»Riječ je o naučno-utemeljenoj knjizi za koju je karakteristično da ima jednu dozu emotivnog naboja, a to je potrebno i razumljivo ako znamo da je autor direktno ili indirektno bio promatrač brojnih pojava i događaja koje obrađuje, analizira i o kojima piše u knjizi. Ta doza emotivnog naboja daje joj dodatno na njezinoj kvaliteti«, kazao je Branković te dodao da je kada se piše o događajima iz naše neposredne prošlosti, kao što je to uradio Dragan Markovina, potrebna daleko veća doza odgovornosti i objektivizma.

»Kada je riječ o događajima zatiranja kulture i kulturnog pamćenja, zatiranja tradicije na ovim južnoslavenskim prostorima, onda nije nimalo čudno što je Dragan izabrao upravo ova dva grada – Mostar i Split – iz najmanje dva razloga: kada je riječ o ovim pojavama, Mostar i Split su upravo dva najeklatantnija primjera tog zatiranja; drugi je razlog što autor vrlo dobro poznaje sadašnjost i prošlost ovih gradova i može kompetentno o njima pisati. Činjenica je, dakako, da je na svim područjima bivše Jugoslavije bilo ovakvih primjera u određenoj mjeri.«

Jasmin Branković je rekao kako je vrlo opasno to što imamo i što ćemo imati čitav niz, poglavito mlađih generacija, koje izlaze iz škole, a koje pritom nemaju kritički otklon prema određenim događajima, već prihvataju puno toga zdravo za gotovo:

»Rijetki izađu iz toga oklopa pa ćemo zasigurno imati veliki broj generacija koje su vaspitavane na udžbenicima historije ili povijesti koji na jedan sasvim drugačiji način govore o našoj prošlosti ili pak prešućuju neke vrlo bitne detalje koji bi trebali karakterizirati određeno vrijeme.«

Autor knjige, doc. dr. sc. Dragan Markovina, vidno zadovoljan odazivom mostarske publike na promociji knjige, kazao je kako mu je zadovoljstvo i čast, premda nimalo jednostavno, govoriti pred tolikim brojem ljudi među kojima su neki koje nije vidio čak dvadeset godina. Zahvalivši se prethodnim govornicima na poticajnim riječima, sa prisutnima je podijelio motivacije i razloge pisanja ove knjige:

»U tijeku je 2014. godina, a mi niti u jednom trenutku nismo otvorili suštinsku raspravu i suočavanje sa svim onim što nas je zadesilo prije 20-ak godina. Kao netko tko je dočekao pubertet kada je počela apokalipsa, potpuno mi je nevjerojatno da nismo došli do rasprave kakav mi ustvari želimo grad, što smo sami sebi napravili, za što smo odgovorni – prije svega mi, a tek onda oni drugi. Ovdje vlada jedan sveopći zakon šutnje i nedostatak dijaloga. Mislim da je to poražavajuće za bilo kakav odnos i normalan život za ubuduće. To je bio jedan od ključnih razloga koji me ponukao da napišem knjigu. Drugi razlog bio je u činjenici da živimo u stvarnosti u kojoj čovjek, premda živi u tzv. demokratskom društvu, ne smije slobodno misliti i slobodno govoriti jer onda bude proglašen za nacionalnog izdajnika i bude optužen na Sudu, baš poput mene u ovome gradu od strane ljudi koji su u vrhovima politike ovoga grada. Razlog za to je što nitko ne želi čuti istinu i suočiti se sa onim što je napravio.

Uzeo sam dva grada koja su geografski, ali i mentalitetom dosta bliski. Uzeo sam dva grada koja su jugoslavenskom imaginariju bili percipirani kao lijevi – crveni gradovi. Ta dva grada danas su simbol posve suprotnog predznaka. Zanimalo me je kako je do toga došlo, da lije tome bilo otpora, kakvo je stanje danas i kakvo bi stanje eventualno moglo biti u budućnosti.

Ono što je zapravo jako tragično jest da se sve to što se ovdje događalo uzima zdravo za gotovo. Maloprije, hodajući od Bristola do Avenije, preko Centra II, pa sam prošao Ulicom Mile Budaka, Ante Starčevića, Vokića i Lorkovića pa sam došao ovdje do Bristola. Užasno me smetaju imena tih ulica, ali sam zbog tolikog broja puta svoga prolaska tim ulicama zapravo i navikao na to. Na žalost, to je ono s čime se svi suočavamo i protiv čega bismo se svi trebali boriti.«

Dragan Markovina ovoreći o neophodnoj potrebi građana Mostara za dijalogom i suživotom, spomenuo je i Partizansko spomen groblje u Mostaru kao jedinu simboličku točku od koje su svi digli ruke i koja ipak ne nosi tako negativnu stigmu i traumu kakvu nosi primjerice Stari most:

»Zamisli koje me još uvijek nisu napustile i za koje se nadam da će netko od vas možda i napraviti nešto po tom pitanju jesu upravo oko Partizanskog spomen groblja. Ako u ovom nesretnom gradu nitko ne vodi računa o tome, prije svega iz ideoloških razloga, ne bi štetilo da neka grupa građana kojima je do toga stalo osnuje neku kulturnu instituciju i traži koncesiju na npr. 100 godina. Uvjeren sam da bi to mogla biti sjajna ljetna pozornica na koju bi mogli dolaziti ozbiljni i značajni umjetnici iz cijeloga svijeta. Mislim da je to jedini put da se ovaj grad napokon pomiri i da postane normalan, slobodarski i antifašistički grad.«