U Mostaru predstavljena zbirka poezije „Dunjaluk u fildžanu“ Ognjenke Kalajdžić

tačno.net
Autor 13.8.2018. u 11:14

U Mostaru predstavljena zbirka poezije „Dunjaluk u fildžanu“ Ognjenke Kalajdžić

U stalnoj borbi za „imanjem“ čovjek „nije svjestan / da ima dovoljno / kad sva imanja / i neimanja budu nevažna / i kad ‘dunjaluk’ / dođe u fildžan, / treba samo jedno… // Da dunjaluk nije u fildžanu.“ 

ok23

Sinoć je u Mostaru predstavljena zbirka poezije Dunjaluk u fildžanu“ Ognjenke Kalajdžić, u izdanju Udruženja Slobodnih umetnika Australije, 2018. O knjizi su uz autoricu govorili Nikola Vučić i Nedžad Maksumić.

ok15

Donosimo dijelove osvrta književnika i glumca Nedžada Maksumića 

“Pitamo se, ponekad, koji su to razlozi za poeziju danas?

Nakon svega što se dogodilo pred našim očima, što se dogodilo nama samima ili ljudima koje smo voljeli i volimo, nakon neslavnog kraja mnogih ideala, nakon smrti mnogih iluzija… kako i zašto pisati poeziju? Da li je poetska riječ dovoljno snažna da nešto promijeni, da li ima smisla pisati, kome pisati i zašto? Da li te riječi poredane u stihove mogu obuhvatiti sve naše sreće i razočarenja, sve naše sumnje i naše istine, sve naše male i velike pobjede… ili poraze? Mogu li te pjesme opjevati sav jad naših malih ljudskih života u ovom vremenu koje se odriče ljudskosti i spremno je sve kupiti i sve prodati? Uče nas da sve ima svoju cijenu, da je dovoljno tu cijenu samo izvjesiti na naše živote i čekati kupca, da ništa nije dovoljno sveto ni dovoljno dobro da ne bi bilo zamijenjeno nečim svetijim i boljim. Nečim novijim, nečim skupljim, nečim sjajnijim od prigušenih svjetala naših duša koje pokušavaju obasjati tamu koja nas okružuje…

Postoje knjige pjesama koje su bezgrešne, pisane silnim znanjem, oprane i očišćene od suvišnih emocija, kao da su ih baš takve naručili namrgođeni književni kritičari da u njima ne pronađu nijednu grešku. Ali, u njima, često, ne možete pronaći ni trag duše onoga koji je pisao te riječi, te stihove, te bolove i nedoumice, te pjesme duše svoje… Te pjesme pisane su za idealne čitaoce, za književnike i teoretičare književnosti, pa stoje kao kamene gromade, idealno oblikovane, izbrušene, solidne, čvrste, nepomične, ali u njima nema ni krvi ni suze, ni kolebanja ni sumnje, ni radosti ni boli, ni razočaranosti u čovjeka ni vjere u čovjekovu ljudskost…

ok10

Prva zbirka poezije Ognjenke Kalajdžić pod naslovom „Dunjaluk u fildžanu“ opire se takvom shvatanju poezije.

Ona je pisana za sve nas, za drage ljude, za prijatelje, za komšije i za susjede, kojima još uvijek nešto znače riječi duša, istina, poštenje, ljubav, nada… Koji se ne boje ići „maleni ispod zvijezda“ jer su u sebi veliki, prema sebi iskreni i jači od svih velikih riječi i velikih laži koje ih okružuju.

Možda u Ognjenkinim pjesmama povremeno ima naivnosti, opštih mjesta ili predvidljivih rima, ali sve to je manje važno u usporedbi sa količinom duše koju ona ugrađuje u svoje stihove. Sve to joj treba da ne bi iznevjerila samu sebe. Sve te nesavršenosti dio su njene pjesničke iskrenosti i služe joj da njen poetski brod zadrže u poznatom moru, u kome zna kuda plovi i gdje još može svojim pronicljivim pjesničkim okom vidjeti prepoznatljive pejzaže svog djetinjstva i drage ljude koji joj mašu s obale. Ona ne želi da je zavodljivi vjetrovi pjesničkog oponašanja odnesu u neznane i prijeteće vode, daleko od luke koju voli, tamo gdje bi bila sasvim sama, gdje ne bi bila potpuno svoja i gdje bi se golemi valovi poigravali sa krhkom barkom njenog pisanja.

Da bi pisala njoj su dovoljna njena sjećanja, mirisi starog kraja, žamor ljudi koje poznaje i nebo pod kojim je odrastala… I, da, ono sunce da ogrije njene pjesme…

ok7

Ognjenka Kalajdžić odrastala je i živjela u gradu Aleksinom, u gradu Osmana Đikića, u gradu Hamze Hume, u gradu Mehe Sefića, u gradu pjesnika i slikara, u gradu sevdalinke i liskaluka, u gradu ljubavi, u gradu oštre bure i teške jugovine, u gradu cvrčaka i čelopeka, u gradu ledene rijeke i vrelog kamena, u gradu komšiluka i zajedništva, u gradu više vjera koje su se poštovale i jedna pored druge udobno živjele. Taj grad i danas živi u pjesmama Ognjenke Kalajdžić. Ako ga takvog ne srećemo više u sokacima, na ulicama i bulevarima, uz Neretvu i Radobolju, na stadionima, ako ga ne nalazimo više u gromkom smijehu i glasnim šalama njegovih stanovnika, ako ga ne vidimo u njemu samom, možemo ga pronaći u ovim pjesmama. Njegov duh, njegovu neuništivu ličnost, njegovu vedrinu i sve ono što ga je činilo posebnim gradom. Pjesnikinja ga u svojoj poeziji čuva za sve nas, sve dok se on, moramo vjerovati u to, ne oporavi i ne počne opet ličiti na samog sebe. U svojoj pjesmi „Sjećanja“ Ognjenka Kalajdžić pjeva upravo o takvom čuvanju uspomena:

„U naručju držim sjećanja moja,
nježno ih grlim i nad njima bdijem,
pažljivo ih smjestim u njedra svoja,
opet ih vadim i njima se grijem. 

I kad nebo stavi srebrni broš,
na svoj divni ogrtač teget boje,
ja sjećanja u zagrljaju držim još,
sa njima utonem u snove svoje. 

Dok broš ne skine zora rana,
za svakim snom se niže novi san,
mirno spavam blagošću okupana
i žao mi bude kad svane dan.“ 

Mada je zbirka „Dunjaluk u fildžanu“ podijeljena u pet ciklusa, može se slobodno reći da je sve što je napisano u njoj jedna neprekinuta, upečatljiva poema ustreptale, nepobjedive duše koja, u inat svim teškoćama i nevoljama, u inat i uprkos zlom vremenu koje je protiv „običnog čovjeka“ i protiv bilo kakvog iskazivanja njegove osjećajnosti, glasno pjeva.

U izuzetno dobro odabranom uvodnom citatu Paracelzusa, između ostalog, stoji: „… ko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.“ Upravo tako. Ne postoje dvije iste stvari, makar bile i najsličnije, sve na svijetu ima nešto samo svoje, prepoznatljivo, neudvojivo, neponovljivo… I to pjesnikinja stihova iz ove zbirke dobro zna. Zna da sve i svako zaslužuje svoju istinu, svoju pjesmu, i da je ona sama kao pjesnikinja sazrela kasnije, tek nakon dobrog dijela odživljenog života, kada su se smirile životne oluje i njen put skrenuo u mirnu luku zrele dobi, tamo gdje ostaju samo ona i njene pjesme, u tišini i spokojstvu daleke, mirne zemlje u kojoj sada živi. Ona, sa svojim razmišljanjima i sjećanjima, s pogledom i naprijed i unatrag, svoj pjesnički svijet sabira u niski nanizanoj od šarenih, svjetlucavih momenata, od svog djetinjstva, preko razigrane mladosti i zaljubljenosti, do zrelosti, pa sve do zagledanosti u svoje unuke, koji su čista ljubav viših sfera, ono zbog čega je sve prošlo vrijedilo i zbog čega sve što je bilo i što će biti dobija smisao.

ok21

Ima tu starog Mostara, starice u dimijama koja, u pjesmi „Na basamaku“, sjedi na basamaku kuće i gleda niz sokak, i govori „Uspomene svoje tražim, / čeljade moje mlado, / kad je sokak malen bio, / za sve što ih znadoh.“ Pjesnikinja postaje svjesna da se i sama bliži tim godinama i da tek sada počinje razumijevati staričine riječi koje je u svojoj mladosti čula. Na taj način ona pravi efektni poetski most između svoje mladosti i životne dobi u kojoj je sada, poigravajući se slutnjom o neumitnoj prolaznosti.

Možda su ove vrijednosti danas odavno preživljene i neshvatljive novim generacijama, možda je svijet danas jedno globalno selo u kojem se živi bez korijena, i svi mi trajemo i živimo kao oni grmovi što ih vjetar nosi u starim westernima, koje smo gledali u kinu „Zvijezda“ kojeg ni samog više nema. Ali, neko ko je odgojen na Šantićevim stihovima i kome oči i danas zasuze kad čuje ono: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije…“, jednostavno ne može drugačije promišljati o životu. I ne može drugačije pisati pjesme. Jer ove su pjesme tuga izgnanika za vrelim jugom, žal za mladošću u kojoj je sve bilo drugačije, pjesme su ovo o vremenima kada su ljudi još držali do vrijednosti koje su se danas skoro izgubile. Ali svi ljudi nisu zaboravili te vrijednosti. Pa pjesnici koji ih se sjećaju i koji do njih još drže – o njima pišu. I traže ih i u ovom neshvatljivom i surovom vremenu, koje nas sve guta svojim vječito gladnim raljama i pokušava nas sve učiniti bezobličnom masom jednakih prohtjeva i želja, zadovoljnom samo kad ima gdje zaraditi i gdje potrošiti. Ove su pjesme protiv toga, jasno i glasno, ove se pjesme ne predaju rezignaciji, već pokušavaju oživjeti i ljubav, i osmijeh, i poštenje, i iskrenu radost, i vjeru u ljude.

Jer, „Život je rijeka“:

„I šta na kraju reći
kad ne znaš ništa,
jer život je rijeka
što nikad ne zna
kakva je prepreka čeka. 

Prihvatiti se mora,
ma koliko
u njemu bilo
gorke patnje i bola.

Mnogo je toga
prepriječilo rijeku,
al’ ona nađe
odušku neku,
pa opet poteče
ka ušću svom,
svojom snagom
preostalom. 

I neka je,
neka života,
u kojem ima
i mnogo ljepote,
posebno kada
u njemu ima ljubavi,
poštovanja i dobrote. 

Nošena čežnjom,
nadom i željom
poteče rijeka
svom svojom silinom,
ubrzana ljubavnim žarom,
ruši prepreke
vremenom i daljinom.
Ponekad se zamuti
od zlobe i krvi,
pa teče kao da se valja,
a ponekad u njoj
živa ljepota vrvi, pa tada blješti
od ljepote i sjaja.
Nekada misli
da je došla do kraja
i da nema snage
više da teče,
al’ odjednom,
kao sa neba,
pojavi se iskra
ljepote i sreće. 

Al’ rijeka mora
doći do ušća
i sva njena snaga
u more ode,
rasprši se u nepoznato
jer naša znanja su
nedovoljna,
da bismo mogli shvatiti to.
Al’ nema kraja,
to je početak
i niko na svijetu
nije izuzetak.
Ona kapljica mala
u vodi je ista ona iz koje
čovjek se ponovo rodi.
I znaj,
da to svakoga čeka,
i da nema
nijednoga trenutka
između kraja i početka.“

Pjesnikinja Ognjenka Kalajdžić dopušta osjećajima da je preplave, da usmjere njene pjesme ka novim saznanjima. Ona traga kroz svoju poeziju za istinama i razlozima, otkrivajući u sebi dotad neslućene i prekrasne predjele pretrpane emocijama. Stoji vječno začuđena nad fenomenima života i smrti, nad nestvarnim moćima sna i jave. Uronjena je u prošlost, pronicljivim i iskusnim okom zagledana u sadašnjost i zapitana i zabrinuta nad tajnama budućnosti.

ok27

Ona ne traži lijek za, često, bolnu istinu, ne želi okretati pogled na drugu stranu, ona istinu želi prepoznati, stati ispred nje i zagledati joj se u lice. To nije ni lako ni jednostavno, ali je iskreno i pjesnički hrabro. Upravo zbog toga u njenim pjesmama nalazimo i otpor i prkos, i bol i želju da se ta bol prevlada. Njena je poezija životna, jednostavna, upućena upravo onima koji će je prepoznati i razumijeti. Onima sa sličnim iskustvima, sličnim djetinjstvima i mladostima, sličnom prošlošću i sadašnjošću, koji bi, kad bi sami svoje živote pretakali u pjesme, činili to na isti ovakav način. U stalnoj borbi za „imanjem“ čovjek „nije svjestan / da ima dovoljno / kad sva imanja / i neimanja budu nevažna / i kad ‘dunjaluk’ / dođe u fildžan, / treba samo jedno… // Da dunjaluk nije u fildžanu.“ (Naslovna pjesma „Dunjaluk u fildžanu“).

Ove pjesme govore o autoričinim propitivanjima i sumnjama, ali i o neprekidnoj borbi u slavu života i ljubavi. Upravo ta zapitanost nad životnim kušnjama i vjera da se sve može prevazići iskrenošću, otvorenošću duše, nepokolebljivom vjerom u ljudskost i odricanjem zlu svakog prava da vlada nad ljudima i njihovim životima osnovna je vrijednost ove zbirke pjesama. Ove pjesme slave život u svoj njegovoj snazi i šarolikosti, u njegovoj punoći, ne savršen život, ni najmanje idealan život, nego život koji živimo, sa svim njegovim izazovima i zamkama, na koje svakog dana iznova moramo odgovoriti. Ognjenka Kalajdžić vjeruje u čovjeka, u njegovu moć, u snagu njegove duše.

Sve se može pobijediti snagom duha i voljom koja se nosi u sebi kroz život, bez obzira kuda nas sudbina odvede, u koje neznane i prijeteće predjele bili bačeni, tamo gdje um ne vjeruje viđenom, čak i tamo gdje stvarnost nadrasta svako znanje. Život, kakav god bio, ne smije pobijediti čovjeka ni čovječnost. Ne postoji opravdanje za odricanje od istinskih ljudskih vrlina. O tome pjevaju ove pjesme.

ok2

U pjesmi „Tuđina“ pjesnikinja je svjesna da je iz svog zavičaja iščupana, u daleku tuđinu nezasađena i da pravog doma za nju, ustvari, nigdje nema. Da živi i tamo i ovamo, ali, istovremeno, ni tamo ni ovamo, pa kaže:

„U tuđoj zemlji
mi svi smo sjene,
svi smo klasje pokošeno. 

Svi smo riječ nedorečena,
stalno strepimo,
kao da se oluja sprema. 

Svi žurimo
da obavimo sve potrebne stvari,
da bi na ljeto otišli
kod nas, u život pravi. 

A onda, razočarenja do neba,
obično nikom više
jedan stranac ne treba.“

Ali, ni to ne može pokolebati autoricu u ljubavi prema svome rodnom kraju, kojeg nosi sobom gdje god da je, čak i ljepšeg nego što je on u stvarnosti. Skender Kulenović je u svom romanu „Ponornica“ napisao: „Daljina svemu dade ljepotu.“ Upravo to se može reći i za pjesme Ognjenke Kalajdžić koju nijedno iskušenje ne može natjerati da svoj zavičaj pogleda kroz tamne filtere svoje duše, jer ona tih, tamnih, filtera i nema. Baš ta daljina briše svaku manu ovakvog Mostara i, mada pjesnikinja odlično vidi pravu stvarnost koju zatiče u svom gradu, ona ne pristaje na nju. Bori se protiv nje i vedrim pjesničkim bojama oslikava konture predjela svoga srca, slika njegove ljude koje bezrezervno voli i želi ih vidjeti i boljim nego što jesu. Čuva nebo svog Mostara koje je, za nju barem, ono zbog čega vrijedi živjeti, zbog čega se vrijedi uvijek iznova ovdje vraćati i nositi u srcu tu divnu i od sunca blještavu fotografiju dragocjenih uspomena, milih predjela i dragih ljudi.

ok5

U pjesmi „Parče neba“ autorica kaže:

„Nekako,
sve što je teži
i što sam ga više shvatila,
život mi je miliji i draži,
samo nek’ sam se probudila. 

Ne želim više ni za čim hrliti,
baš malo mi treba.
Potrebno mi je samo ‘biti’
slobodno parče plavog neba.“ 

U pjesmama Ognjenke Kalajdžić pojavljuju se draga lica ljudi koji zaslužuju njenu ljubav, tu su i brat, i sestra, i majka, i otac, i suprug, prijateljica, prijatelji, jedan pjesnik, zatim najdraži slikar Mostara, pa njen sin, njena kći, njeni unuci… Za svakoga dobrog u ovim stihovima ima mjesta, da ih ugriju, da ih podrže ili da ih i u smrti ožive… Toliko toplih riječi i toplih osjećaja koji progovaraju iz ovih pjesama griju duše onih koji čitaju ovu intimističku i sentimentalnu poeziju. Oni koji se sentimenata stide ili ih ne žele u svojoj blizini, bolje i da ne čitaju ovu knjigu. Za njih postoje neke druge, disciplinovanije, uređenije, strožije i hladnije.

Knjiga poezije „Dunjaluk u fildžanu“ Ognjenke Kalajdžić je zanimljiv i neobičan, vankonvencionalan pokušaj da pjesme korespondiraju sa svojim čitaocima na direktan, izrazito emotivan način. Nema u ovim pjesmama puno skrivenog i pritajenog, nema neizrečenog i samo naslućenog. Ovdje je sve jasno rečeno, šta su za autoricu vrijednosti, a šta je to što se sukobljava sa njenim shvatanjem života i ljudskosti. Ova knjiga će imati svoje čitaoce, one koji dijele iste vrijednosti i iste nazore, one koji su zaljubljeni u svoj grad i u njegove pejzaže, one koji ga bezrezervno vole i kada on sam na sebe sve manje liči. One koji se prepoznaju kao Mostarci i kao oni koji ga poznaju u dušu i tu njegovu dušu nose sobom kuda god da krenu i kuda god ih bure njihovih života odnesu. Ova će im poezija biti draga i bliska. Ove pjesme grijaće ih u hladnim noćima u kojima će zatrebati tople i razumljive riječi, drage pjesnikinje i njihove sugrađanke koja je njihova iskustva, njihove boli, uspomene i vrijednosti pretočila u stihove.

ok11

Za kraj pročitao bih Ognjenkinu pjesmu „Nedostaje mi“ koja potvrđuje sve ovo što sam do sada rekao:

„Nedostaje mi,
tupi zvuk donje polovice mlina,
kad ujutro majka o svoju džezvu klepi,
miris kafe, iz stare crvene džezve,
što je svako jutro sa svojom konom popi. 

Nedostaje mi,
džanarika sa raskošnom krošnjom
i drvena sećija, odmah pored debla,
nedostaje mi, javljanje ćuka noću
i uvijek, baš kad bih ja legla. 

Nedostaje mi,
sve to iz djetinjstva, posebno noću,
i desi se, kad mnogo razmišljam,
da je baš to, što ja u životu hoću.“

Hvala Ognjenki Kalajdžić na ovoj zbirci poezije. Nadam se da ćete u njoj uživati, jer u njoj ima puno čiste duše, puno ljubavi i iskrene vjere u budućnost.”

                                                                                    

tačno.net
Autor 13.8.2018. u 11:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija