U N I V E R Z I T E T I: Mjesta životne nužde

tačno.net
Autor 5.4.2016. u 08:00

Izdvajamo

  • zadnjih se dvadeset godina ovdje ne obrazuju budući stručnjaci, radnici i intelektualci, nego glasači. Time je rat nastavljen. I mi živimo rat – rat kao dio sistema. U konačnici, obezbijeđeno je sve da čak i kad se pređu fizičke granice nekadašnjih linija fronta mentalne ne mogu. To neće promijeniti samo sliku društva, nego će uništiti izglede za promjene u budućnosti.

Povezani članci

U N I V E R Z I T E T I: Mjesta životne nužde

(povodom uvođenja portira, prekokantonalne razmjene profesora, birokratizacije humanističkih disciplina putem obavezujućih svakodnevnih boravaka na fakultetima na kojima ne postoje ni elementarni uvjeti rada)

Piše: Alisa Mahmutović

Svi naši univerziteti od Bolonje do danas, od Brčkog do Mostara, od Foče do Bihaća postaju mjesta apsurdnih pojava, bilo da se radi o privatnim fakultetima, ili tzv. državnim. I svaki put se ponovo aktualiziraju  pitanja koja se tiču funkcioniranja sistema visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Prije svih: kako je moguće da se u zemlji koja je, nakon rata, imala hronični problem s kadrovskim deficitom, niču privatni fakulteti kao gljive poslije kiše? I drugo: kako je, moguće da javni univerziteti mogu trošiti javni novac, ponašati se neodgovorno, ne raditi ništa i pritom ne snositi ama baš nikakve posljedice za katastrofalne učinke svoga ne-rada. Svaki postupak, iako nam se čini nedopustivim, nelogičnim, erozirajućim, dobro je osmišljen i u savršenom skladu sa obrazovnim sistemom kako ga zamišljaju i žele etnointelektualne pseudoelite. Svaki ovaj postupak, računajaući i proces integracije koji se provodi selektivno i bez ikakve veze sa tražištem rada, koji mu je jedini cilj, ukazuje da je riječ o smišljenoj degradaciji, koja bi, u konačnici, vodila privatizaciji, što je samo eufemizam za prodaju javnog dobra. I to je zadnja faza u projektu uništavanja obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine. Da podsjetim: prva faza je bila stavljanje obrazovanja, a naročito visokog, u nadležnost kantona; već tada su napadnuti i potkopani njegovi temeljni principi, budući da ti kantoni nisu bili dijelovi neke heterogne federacije, nego rezultat regionalizacije po nacionalnom principu, gdje su (nacionalno većinske) regije, u mnogo čemu, dobile ingerencije sa kojima se nisu mogle iznijeti ni kadrovski, a ni finansijski. To se naročito odnosi na nauku, obrazovanje i kulturu. Onako kako su ratni profiteri, legalizirajući poslijeratnu pljačku poznatu kao privatizacija, postali biznismeni, tako su nacionalni ideolozi dobili univerzitete i „legalno“ ušli u obrazovanje. Dakle svi su akteri rata nagrađeni, pa čak i vjerske institutcije, koje su ušle u obrazovni program, i teško da će ih se skoro vratiti tamo gdje pripadaju. Stavljanje obrazovanja u nadležnost kantona značilo je prenošenje situacije sa terena u obrazovanje – održavanje i produbljivanje segregacije. To je bilo nepohodno da bi se trajnije obezbjeđivali glasači. Drugim riječima, zadnjih se dvadeset godina ovdje ne obrazuju budući stručnjaci, radnici i intelektualci, nego glasači. Time je rat nastavljen. I mi živimo rat – rat kao dio sistema. U konačnici, obezbijeđeno je sve da čak i kad se pređu fizičke granice nekadašnjih linija fronta mentalne ne mogu. To neće promijeniti samo sliku društva, nego će uništiti izglede za promjene u budućnosti. Do toga smo došli, između ostalog, postupkom redefiniranja temeljnih pojmova na kojima počiva obrazovanje, a što je dovelo do promjene same obrazovne matrice. Prije svih,  ovdje se misli na pojmove obrazovanje i studiranje, gdje pod prvim, uglavnom, podrazumijevamo upis u obrazovnu instituciju, dok pod drugim sve manje podrazumijevamo istraživanje određenih znanstvenih problema, a sve više trening. I što je najgore, ni trening se ne uzima u osnovnom značenju, u smislu takmičenja (u znanju), već se taj trening uglavnom sveo na treniranje brzine polaganja ispita: što više ispita u što kraćem vremenskom roku (to potvrđuje vrijedno sakupljanje ECTS bodova).

Lisabonska strategija i Bolonjska deklaracija: amerikanizacija obrazovanja

Kako studenti skupljaju bodove, njihovi profesori po Bolonji skupljaju bibliografske jedinice.

Druga faza u destruiranju visokog obrazovanja bila je prihvatanje Bolonjske deklaracije, koja je par exellance amerikanizacija evropskog obrazovnog sistema, u koji se, poput američkog, uveo tržišno-aplikativni tip znanja, gdje je univerzitet samo jedan od subjekata poslovanja. Evropski sistem je, kako potvrđuje Lisabonska strategija i Bolonjska deklaracija, bio vođen idejom revitalizacije ekonomije, u kojoj se neophodnim smatralo tržišno prilagođavanje obrazovanja. Što jasno govori da Bolonja nije reforma po unutarnjoj logici, što dalje znači da je uvedena s ciljem koji s obrazovenjem nema nikakve veze, jer dostizanje ekonomskih sila svijeta nije u vezi sa obrazovanjem. A posebno nije na polju humanističkih i društvenih akademskih disciplina.  Naši potpisnici Bolonje nisu uopće vodili računa o specifičnostima našeg obrazovnog sistema. U bosanskohercegovačkom slučaju, univerziteti su prvo prilagođeni dominantnim etnoideološkim konceptima, a zatim su raznoraznim bolonjskim aspektima pretvorili zananost u uslužnu djelatnost. Zato su naši univerziteti, ustvari mjesta produkcije kontroliranog broja tačno određenih kadrova, definisanog profila (o čemu svjedoče brojna upošljavanja i izbori provedeni za vrijeme i poslije rata), ali ne onih koji bi, eventualno, odgovorili potrebama tržišta, nego aktuelnim ideologijama. Da je tako pokazala bi jedna ozbiljna analiza upošljavanja i napredovanja uposlenih pri univerzitetima u Bosni i Hercegovini, kao i analiza tema diplomskih, magistarskih i doktorskih disertacija koje su na njima odbranjene, te uvođenje “prekokantonalne saradnje”. Ova posljednja bi naročito bila zanimljiva jer bi pokazala koji profesori drže monopol nad oblastima i predmetima, ali i to da su kantoni države u ne-državi. Kantonalna svijest trenutačno omogućava takve apsurde koje su na razini “vjerovali ili ne”. Mi, koji smo u toj priči, moramo vjerovati jer nas svakodnevnica na to stalno podsjeća.  Zato nipošto, koliko god tragikomično bilo, uvođenje šihtarica i portira umjesto novih asistenata i profesora ne odudara od duboko etabliranog sistema, čiji su elementi strukture postavljeni još u ratu. Stoga je ovako ponašanje uprava fakulteta, kao i onih koji im to omogućavaju, fingirajuće u održavanju sistema ovakvim.

Promjena matrice, u ovom smjeru, ključna je  i dugoročna. Cilj obrazovanja je kreiranje poželjnog društvenog ponašanja koje, freiresovski rečeno, podrazumijeva razvijanje nesposobnosti da se vidi ekonomski i politički pritisak, te da se poduzmu akcije protiv elemenata njegova proizvođača u društvu. Prema studiji Normana Livergooda, američki obrazovni sistem, koji svi nastojimo uvesti, ne postavlja pitanja tipa – koje znanje se isplati – nego – koja se vrsta ljudskih bića želi proizvesti. A da bismo proizveli određeno ponašanje, etabliran je sistem koji provodi sve potrebne predradnje, uključujući i ovu vrstu pasivne agresije i nasilja bez ikakve odgovornosti. Stoga je sve ovo što prolazimo dio sistema. I ovakva integracija svjedoči da je na red došla infrastruktura. Nismo reagovali onda, zašto bismo sada? Stvoreni su svi idealni (ekonomski, psihološki i ideološki) uvjeti za ono što su teoretičari neoliberalnog kapitalizma nazvali slabljene inteligencije. No, nije to ništa novo. Podsjetimo se na sličnosti kroz koje prolazi Hrvatska u zadnje dvije godine, gdje se pokazalo da je visoko obrazovanje samo još jedan nepotreban trošak koji će Vlada „učinkovitim mjerama“ dovesti u red, u stanje „dirigiranog financiranja“. Hrvatska akademska zajednica senzibilizirala  je javnost za sve što se dešava na planu legislative, kao i na katastrofalne i dugoročne posljedice ovakvog pristupa visokom obrazovanju. Naš je odgovor, međutim, šutnja. A nju je omogućila promjena osnovnog značenja ključnih pojmova: konotacija je prekrila denotaciju, pa se pod obrazovanjem ne podrazumijeva radikalna transformacija individue putem sticanja znanja i razumijevanja svijeta preko nastave, istraživanja i iskustva, već je obrazovanje, naročito visoko, postalo mjesto na kojem individua boravi do biroa za zapošljavanje, odnosno fakultet je mjesto nužde, a ne istraživanja i učenja.

Skromnost i štednja kao izgovor za privatizaciju

Još i prije ulaska Hrvatske u EU, i prije nego što je EU usvojila Lisabonsku strategiju, prof. Norman Livergood u svojoj je studiji (The Desrtuction of American Education – And What We Must Do About It) precizno opisao sličan proces u Americi, i jasno pokazao da je glavni cilj prilagođavanja obrazovanja zakonitostima kapitalizma bio ukidanje samosvijesti i kritičke svijesti i kritičkog razmišljanja. A prvi korak u tom procesu je uvođenje skromnosti i štednje u vidu redukcije kadrova i razvoja novih programa, dok je drugi korak značio podvrgavanje javnog obrazovanja nizu propalih eksperimenata. I treći je izvođenje univerziteta na polje slobodnog tržišta, gdje se uvodi privatizacija kao jedino legitimno rješenje. Američki obrazovni sistem proizveo je, i proizvodi, studente koji malo razumiju, ili gotovo ništa izuzev onoga što im treba za rad; usmjereni su na trening umjesto na učenje, a da ne govorimo o propagandi i mitologiji političko-finansijskih moćnika. Američki politički sistem svoj uspjeh duguje upravo destruiranom obrazovnom sistemu. Isto je i sa našim sistemima. Ne možemo promijeniti obrazovni sistem bez promjene političkog sistema, nema reforme obrazovnog bez reformiranog političkog sistema. Sve je sa svime povezano. Sve su naše institucije odraz nas samih, naših ideologija. Ostaje nam da vjerujemo u evoluciju: kriza, pa urušavanje (dno), pa renesansa. Bilo bi dobro kad bismo znali koliko nam valja ostati na dnu.

tačno.net
Autor 5.4.2016. u 08:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija