U parku

Haris Jašarević
Autor 27.7.2020. u 10:31

U parku

Ni sam ne znam zašto sam sjeo tada u taj park. Mogao sam otići kući, mogao sam otići u kockarnicu, mogao sam otići u bordel, mogao sam otići bilo gdje. Kakve su me čudne sile dovukle baš na to mjesto, gdje je trava uređena, gdje ptice pjevaju a Sunce sija, ni danas vam ne bi mogao reći. Ušao sam u park kada je Sunce bilo najveće i najjače, stupio nogom na šljunak, razgledao okolo, pogledao znakove, i sjeo na drugu klupu u redu klupa posloženih u parku. Sjeo sam i gledao pravo stavivši ruke na butine, očiju uprtih u rascvjetale lipe i neka drveća čije ime ne znam. Bio sam sretan. Da, bio sam sretan samo tako, sjedeći i gledajući u drveća, slušajući ptice i posmatrajući uređenu okolinu. Pomislio sam, ostati ću ovdje sve dok Sunce ne pođe bježati iza brda, tako sam sretan i umiljat bio, kao mače u crtanim filmovima. Ima nešto tako utješno u Sunčevim zrakama. Ne znam tačno šta. Možda je to osjećaj topline u kostima, možda neka čudna tvar u njima koju nauka još nije otkrila, možda Božja providnost. Da, sigurno je Božja providnost. Uvijek mora biti to. Volio bih biti sklupčan u sunčevoj zraci rekao sam naglas. To sam rekao a niko me nije čuo. Okretao sam se jer sam bio pomalo i stidan mislivši kako će neke zgodne dame pomisliti da sam lakrdijaš ili da mi je ne daj Bože mjesto u nekoj ustanovi a ne u ovom krasnom parku na Suncu. Počeo sam paranoisati iako sam u dobranoj mjeri još uvijek bio sretan škiljeći na suncu i udišući polen sa drveća kojeg se ja nimalo ne bojim ma šta rekli svi naučnici svijeta. Ja se vašeg polena ne bojim! Jesam li i to rekao naglas?! Ne! Ne! To je ostalo u meni, skriveno ali istinito. Počeo sam sebe uvjeravati da je čak određena doza paranoje nužna čovjeku da bude sretan. Usaglasivši svoju dušu sa tom rečenicom umirio sam se shvativši da je meni ovdje zaista mjesto a ne u tamo nekoj straćari okrečenoj u bijelo gdje te kljukaju svakakvim travama. Bio sam siguran u sebe i sada sam svjesno, smisleno i jasno naglas rekao: Volio bi biti sklupčan u sunčevoj zraci. Nasmijao sam se i onda sam razmišljao o tom smijehu. Ah kako je samo spontan bio. Spontan i jasan. To je bio smijeh čovjeka koji je blago duševno bolestan, paranoičan ali i sretan, nesumnjivo sretan. Sada sam bio posve miran i disao sam malkice otežano. Osvrnuo sam se opet. Park je bio prazan. Ni blizu čovjeka a dan krasan. Gdje su svi ljudi upitao sam se naglas i opet se nasmijao ovaj put gromkije i jače. Nije bilo ljudi, samo boja, životinja i drveća. Bio sam, posve sam. Pomislio sam da sam sam na svijetu ali sam ubrzo napustio tu misao sjetivši se mladih dama koje sam zamislio iza sebe i koje su me htjele strpati u ludnicu. Ma dajte više. Nisam bio sam na svijetu, ali park je bio samo moj. Mora da sam nakon nekog vremena utonuo u san ili neku vrstu hipnoze, sanjarenja, jer nisam čuo ni vidio nikoga da prilazi klupi a opet kad sam pogledao lijevo od sebe, pored mene je sjedio čovjek. Trznuo sam se i opet počeo teško disati, s tim da je ovo otežano disanje došlo zbog straha i zbunjenosti a nikako od sreće. Mislite kakav strah? Pa ljudi moji, to je čovjek koji se faktički iz ničega stvorio kraj mene, na klupi u parku bez ljudi. Ništa nisam čuo, ni škripu šljunka ni zvižduk ni glasa ali evo on je opet tu kraj mene, sjedi, ne progovara ništa, samo gladi svoje brkove i pljucka lijevo od sebe, a dobar dio te pljuvačke pada na njegovo boso lijevo stopalo. Bijaše to čovjek od pedeset godina mada je po crtama lica mogao imati i sedamdeset. Lice mu je bilo glatko, prošarano kojom sivom tačkom. Brkovi koje je stalno gladio bili su dugački makar koliko je od lakta do kažiprsta. Kosu je imao kratku, prosijedu, vojničku. Nosio je smeđe pantale, koje su počele blijedjeti, kariranu košulju koja je svuda po sebi imala dugačke dlake za koje sam vjerovao da su od mačke ili psa. Na desnoj nozi je imao vojničku čizmu bez šnjura a kako sam već pripovijedao lijeva je bila potpuno bosa ispljuckana rijetkom pljuvačkom. Zvuk pljuckanja je bio hipnotizirajući, zato sam vjerovatno i šutio, razjapljenih usta i iskolačenih očiju, gledao u mlaz pljuvačke koji je kako sam rekao bio sve rjeđi.

Prenuo sam se, štrecnuo, Bog zna radi čega i glasno sam povikao upitavši stranca: A ko ste vi odgovorite mi i gdje vam je druga čizma čovječe Božji? Na moje riječi, stranac je prestao pljuckati, gladiti brkove, zapravo prestao je sve. Čitavo njegovo biće utihnulo je, umirilo se kao kamen. Pomislio sam da je mrtav. Tako je i ostao gotovo čitave dvije minute. Bio sam užasnut, disao sam sve teže i spremao se umrijeti. Eto kako prestrašen sam bio. Nastavio sam ga gledati ipak, iako sam u glavi pobjegao nebrojeno puta sa te prokletinjske klupe. Tad sam čuo ptice, njihov pjev a čuo sam i okretanje strančeve glave iako je to uradio vraški sporo, čuo sam svako krckanje i šum. Naherio je glavu, pogledao me sa svoja dva zelena oka i rekao: Vjerujete li vi gospodine da postoji Pakao?

Nisam odgovorio ništa, i dalje sam buljio u zelenilo u njegovim očima koje je bilo daleko gore i užasnije od bilo čega drugog u njegovoj pojavi. Mora da sam šutio jako dugo jer je Sunce dobrano pobjeglo ka brdu. To sam sve vidio, to sam sve znao iako nisam skretao pogleda sa zelenih očiju i dugačkih brkova. Isto kao da je vrijeme prolazilo ali to nije ostavljalo nikakva traga u prostoru koji smo dijelili stranac i ja. Mogli smo tako sjediti stoljećima a da vrijeme za nas ne igra nikakvu ulogu. Mogli smo baciti sve satove svijeta i poslati dovraga kroj vremena i smrt.

Počeo sam lakše disati, vrtiti jezikom i bilo je jasno da konačno mogu progovoriti. Znao sam da ne želim odgovoriti na njegovo pitanje ali morao sam odgovoriti. Ni sada to ne znam objasniti. Jednostavno sam morao odgovoriti.

Ja vjerujem! Odgovorio sam strancu. On je opet skrenuo pogled a ja sam počeo teže disati i znojiti se poput svinje. Opet sam glasno upitao, paranoično i bijesno: Ko ste vi čovječe?

Čuvši moje pitanje, nasmiješio se lukavo, gladeći svoje brkove i nastavio gledati pravo prema lipama i drugom nepoznatom drveću.

Ti ćeš šutiti reče mi, a ja ću ti pričati. I pričao je, a ja sam šutio, ne što nisam imao šta reći nego jer je moj jezik bio kao svezan pa nisam mogao progovoriti ni riječi. Pričao je jako dugo stranac, Sunce je izlazilo i zalazilo dvadeset pet dana a ja sam ga slušao. Pričao je o ljubavi, bolesti, Suncu, hrani, ženama, knjigama, točkovima, kamenjima, pticama, slonovima, tigrovima, gromovima, kiši, seksu, ubistvu, moći, mržnji, osveti, strahu i djeci. Pričao je a ja sam slušao i od svega toga što je pričao ja se sjećam samo jednog događaja i to što ga je pričao o ptici, zapravo sjećam se dijela priče i to je zvučalo ovako. Stranac reče: “I ptice, ja ti sada velim, mrtva ptica će pasti sa neba. Da, mrtav golub će pasti a ti ćeš ustuknuti.” I mrtav golub pade a ja zaista ustuknu. Eto toga se samo sjećam. To sjećanje je umetnuto u mene, umetnuto kao što se ključ umeće u bravu. Ta brava se onda istopi zajedno sa ključem a opet sjećanje ostane. Eto tako sam se osjećao. Naravno, više nije moglo biti govora o sreći, Suncu, paranoji ili strahu. Nije moglo biti govora o ničemu jer ja sam zapravo bio ništavan. Nije to bila ništavnost koja čovjeka tjera u depresiju nego ništavnost odijeljena od bića koje je postojalo a svoje postojanje zahvaljuje stapanju svih ljudi koji su ikada postojali. Sve sam to osjećao a zelenilo je iz strančevih očiju i dalje držalo usredsređene moje oči na njemu, toliko sam bio opsjednut sa tim zelenilom da sam čak i ne skrenuvši pogled vidio da moja gola ruka postaje zelena. Pomislio sam da će me, ako ikada više izađem među ljude prozvati zeleni. Toga me je bilo strah, nadimaka i izrugivanja, strah od smrti sam zaboravio, tako sam izbezumljen bio.

Sjeverno od parka, prema lipama, na tornju crkvenom, stoji ogroman sat koji kuca već sto godina bez prestanka. Taj sat je podešen tako, Bog zna radi čega, da svaki put kada otkuca sedamnaest sati počne skičati poput zarobljene životinje. Zvuk je naprosto užasavajući ali kako su ljudi to skičanje uzeli za neki znak bojali su se bilo šta mijenjati pa su naložili da se nipošto ne popravlja ta takoreći bolesna anomalija. U ovom stanju u kojem sam bio, bezvremenskom, bezizlaznom i suludom, posmatrajući čudnog stranca, ja sam zaboravio na sve, na porodicu, na sebe, na lišće na boje, na jelo, na piće, pa i na skičanje onoga prokletoga sata. Pomislio sam, bivajući u ovoj klopci, da sigurno je to bila klopka, kako bi dobro bilo zatvoriti oči, i ja sam ih zatvorio. Nakon toga, prvo sam osjetio trzaj, kao kada se sudarite sa nekim na ulici, podrhtavao sam sklopljenih očiju, osjetio sam peckanje na koži, ubrzano sam disao a onda sam čuo i zvuk. Taj zvuk je bilo skičanje, kojeg sam se prvo prepao, izbezumljen u Bog zna kojoj dimenziji, zatvorenih očiju, misleći kako će me sada proždrijeti nekakva ranjena zvjerka. I dalje sam podrhtavao, ostalo je sve prestalo, osim skičanja, tada sam, ni sam ne znam kako otvorio oči i pogledao prema satu na tornju, utvrdivši da skika dolazi od njega. Prestao sam i podrhtavati, bio sam na Zemlji, u parku, sav mokar, i budan gledao u sat koji već sto godina vrišti. I bilo mi je drago, sve to skičanje, i sav taj znoj. Pogledao sam, oko sebe, po parku, nikoga nije bilo. Lijevo od mene, gdje je donedavno sjedio onaj čudni stranac, bila je praznina. Duboko sam udahnuo i ponovo se počeo grozničavo okretati. Ne. Zaista u parku nikoga nije bilo. Pogledao sam ispred sebe, a na šljunku je, prljavo sive boje, ukrućen i slomljenog vrata ležao golub. Bio je mrtav. Ustuknuo sam i sjetio se strančeve priče. Pogledao sam prema Suncu koje je odlazilo iza brda, postajalo je sve hladnije. Ustao sam, dok su kapi znoja padali sa mene, podigao sam goluba, uhvativši ga za slomljeni vrat i ponio sa sobom. Tupog, bijednog i laganog koraka dok je Sunce bježalo od mene, nosio sam goluba i mrmljao sebi u bradu, zaista je pao, golub je zaista mrtav pao. Stupivši na šljunak na izlazu iz parka, sreo sam dvije dame, obe su imale pera umetnuta u kosu na glavi. Mora da sam izgledao kao kakvo strašilo, sav mokar, sa mrtvim golubom u ruci. Zastale su i gledale me nekako i sažaljivo i bijedno u isto vrijeme. Nisam bio učtiv i strpljiv i podignuvši lijevi kažiprst rekao sam im: Golub je mrtav pao, baš kao što je i rekao zelenooki stranac!

Nasmijale su se glasno, dame sa perima u glavi. Odlazeći od mene, jedna reče: “Kakav lakrdijaš. Ovome je mjesto u ludari.”

Nastavio sam ne obazirući se, noseći mrtvog goluba. Sunce je skoro potpuno pa zašlo. Bilo je sve hladnije i mračnije.

Haris Jašarević
Autor 27.7.2020. u 10:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija