U STALNOM DOSLUHU SA PUBLIKOM

Povezani članci

• 10 obljetnica smrti glumca Tonija Pehara
• Balkan Dance Project Vol. 2 nastavlja turneju po Srbiji
• Festival ulične umjetnosti FUU 2016. Sarajevo, Radićeva ulica, od 22. do 24. jula.
• POŠTENI INTELEKTUALAC U SMUTNIM VREMENIMA
• U subotu u Narodnom pozorištu Mostar ujutro “Maša”, navečer “Hotel Plaza”
• Odlazak velikana: Preminuo Gunter Grass

Redateljski rad Sulejmana Kupusovića

 Piše: Gradimir Gojer

Iako je režirao i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Turskoj ipak se redateljski angažman bh. redatelja Sulejmana Kupusovića ponajviše pečati za njegovu prirodnu postojbinu – Sarajevo i BiH.

Režirao je ovaj kazališni stvaralac žanrovski razuđen repertoar na bh. pozornicama. Njegovi startni koraci bili su posvećeni tadanjoj teatarskoj avangardi u dramatskom pogledu (Eduard Bond Lir u Narodnom pozorištu Sarajevo i Kraj igre Samjuela Beketa u Kamernom teatru 55), ali i jednom gotovo heretičnom redateljskom pismu u odnosu na srpsku klasiku (Sumnjivo lice Branislava Nušića u sarajevskom Pozorištu mladih).

Uslijedio je potom i jedan period iznimno uspješnih Kupusovićevih predstava u Narodnom pozorištu Mostar, a zatim u teatarskim kućama Zenice i Tuzle.

Tekst Miroslava Jančića Grešni Herceg dao je Kupusoviću mogućnost da jednim razvihorenim mizanscenom i primjenom logike suvremenog scenskog umjetničkoga sinkretizma veze priču o današnjoj Bosni i Hercegovini, putem iznimno ubjedljivih scenskih asocijacija. Tu predstavu pamtim kao svojevrsni redateljski, ali i glumački bogat i raznoslojan stvaralački biljur, Kupusovićev…

Rapsodična u scenskom pogledu bila je svojevrsna pozornička priča na sceni zeničkog teatra, a prema poznatom poetičnom romanu Ćamila Sijarića Raška, zemlja Rascija, a uz ostale bilježim na tuzlanskoj sceni preciznu i glumački slojevitu, za režiju uvjek izazovnu viziju Krležine legende Kraljevo.

Kupusović, koji je inače bio neobično posvećen traganju po južnoslavenskoj dramatici te otkrivanju (kao jedan od rijetkih teatralaca u BiH!?!) neotkrivenih vrijednosti posebno bh. literature, i ne samo u dramskom vidu gotovo da je sad sam sebe stizao i nadmašivao radeći kao na traci!

Djela bh. literature iz tih godina bila su gotovo njegovom opsesijom. Bilježim jedan njegov gotovo pionirski pothvat reanimiranja neke vrste bh. dramske naive, kroz do tada potpuno nepoznati i neotkriveni komedijski tekst Vaska Hamovića Vukodlaci (Narodno pozorište Sarajevo).

Najznačajniji i u kvalitetnom ali i kvantitativnom pogledu dio stvaralačkog opusa Sulejmana Kupusovića vezan je za njeogvo matično teatarsko stanište – Narodno pozorište Sarajevo. Kupusovićeve vizualizacije djela Crnjanskog (Roman o Londonu), Sušića (Veliki vezir), Šnajdera (Gamllet), Samokovlije (Hanka), Čolakovića (Legenda o Ali Paši) datumi su ozbiljne povjesne i vrijednosne verifikacije repertoara Kuće na Obali.

U ovim redateljskim radnjama Kupusović je demonstrirao sve kvalitete svoga redateljskoga vjeruju,  a prije svega rijetko prilježan rad sa glumcima, koji ga nisu samo cijenili, već i neobično voljeli.

Pokazujući prvi na bh. scenama dramski lucidno, ali i u političkom smislu angažirano djelo Slobodana Šnajdera, Kupusović je uspio ne samo na formalno-likovnom, već suštinski glumačkom planu dotaknuti jednu usitinu dramatsku tankoćutnost i ostvariti otvoreni antifašistički dramski pledoaje Slobodana Šnajdera na jednoj bh. pozornici.

Nekoliko veličanstvenih glumačkih studija (Zubčević, Jokanović…), a posebice likovnost velikog slikara i grafičara Mersada Berbera kroz sjajno oslikane scenografske tabloe napravili su, tada, događaj sezone.

Kupusović je i inače bio sklon raditi sa scenografima – slikarima. Tako bilježim i njegovu suradnju sa Affanom Ramićem (Grešni Herceg) i Safetom Zecom (Selimovićeva Tvrđava).

Dakle, i na fonu čiste scenske likovnosti Kupusović je bio otvoren za suštinski rez u materiju, za angažman tragalaštva, postižući na taj način dvostruki rezultat: afirmaciju suvremene bh. likovne umjetnosti i krajnje kompatibilan odnos bh. književnosti i bh. likovne umjetnosti, a sve u službi bh. recentnoga teatra.

Kupusovićeve režije posebno iz njegove najzrelije faze imale su dozu nevjerojatnoga poštovanja publike!!! Mnogi su to smatrali jeftinom (???) koketerijom sa gledalištem. Ja pak, oduvjek sam osjećao i prosuđivao da je funkcija teatra u vremenu i iz vremena, ono što ovog osebujnog kazališnog stvaraoca nuka da ponekad napravi i poneki (ali nikada jeftini!?!) teatarski kompromis sa gledateljstvom.

Imao je Kupusović svoje glumce, protagoniste kojima je posebno i gotovo neizmjerno vjerovao. Takvi su, nesumnjivo bili Zoran Bečić, Vladimir Jokanović, Nada Đurevska, Mediha Musliović, Izudin Bajrović… Gotovo histrionskom žudnjom, pokretom, mimikom, pa čak i nekom vrstom (opet ne jeftinog!!!) foršpila, ovaj je redatelj usađivao temeljne zamisli u vezi sa gradnjom plastike scenske osobnosti svakog od njih.

Podjednako je Kupusović bio sklon predstavama sa većim brojem lica, takozvanim masovkama, kao i malim komornim formama od kojih bi u njegovom stvartalaštvu posebno izdvojio Krik Gabrijela Arua, ali i čudesnog Beketa na sceni sarajevskog Pozorišta mladih, sa odličnim Admirom Glamočakom. I u toj minucioznoj režiji došla je do izražaja Kupusovićeva temeljna ljubav prema biću glumca i njegov pregnantni rad na stvaranju dramskog lika.

Jedna od posljednjih režija ovog zanimljivog tvorca cjeline bila je posvećena proslavljenom antologijskom tekstu Ive Brešana Predstava Hemleta u selu Mrduša Donja. U tom tekstu, za koji mnogi kritičari i teoretičari tvrde da je najbolje napisan dramski tekst poslije Drugog svjetskog rata kod nas, Kupusović je iznašao mogućnosti realnog osuvremenjivanja i svojevrsne aktualizacije. Uostalom, on je kao i u nekim drugim svojim projektima aktualizaciju provodio od samog naslova komada, koji je autorski adaptirao (Hamlet zna što narod ne zna).

Kupusović se uspješnim pokazao i u nekolikim opernim režijama. Tako je njegovo djelo i režija praizvedbe prve bošnjačke opere Hasanaginica, autora libretiste Nijaza Alispahića i skladatelja Asima Horozića. Aktualizaciju, koja je po mom ukusu bila na samoj granici dozvoljivog (!?!) proveo je postavljajući poznatu Verdijevu operu Nabuko, gdje je svoje intencije aktualizacije (?!?) pokazao već  u promjeni naslova – Nabuko u Sarajevu. Slično će se ludički Kupusović poigrati dajući poznatoj komediskoj fakturi Dušana Kovačevića naslov Balkanski špijun u Sarajevu.

Sve ove aktualizacije izvodio je redatelj Kupusović u jednom usitinu interaktivnom odnosu sa svojom publikom!

Kupusovićeve predstave pripadale su i pripadaju onom dijelu bh. teatarskog korpusa gdje je glumačkoj magiji davano maksimalno prostora, a svi ostali elementi teatarskog akta bili su u službi tog magijskog redateljskog zahvata.

Kupusovićevo služenje bh. piscu i bh. dramaturgiji, ipak smatram najznačajnijim doprinosom suvremenoj scenskoj umjetnosti naših prostora!

U stalnom dosluhu sa publikom ovaj sarajevski redatelj je svojim ostvarenjima povremeno obogaćivao i scenske prostore Zrenjanina, Dubrovnika, Istambula…

Zato i jeste neizbrisiv njegov trag, njegova duboka brazda  u sarajevskom i bh. teatru.