U TRI ČINA

tačno.net
Autor 12.6.2014. u 10:03

U TRI ČINA

Piše: Petar Fehir

1. čin

Marko Stanić je radio svašta u životu. Bio stolar, pa moler, pa autoprijevoznik. Svirao jednako dobro i violinu i harmoniku.

S tri žene se ženio, tri puta razvodio. Svoje djece nije imao ali se s očinskom brigom starao o kćeri svoje prve žene.

Prvi je u selu imao auto, još ranih šezdesetih. Bijelu Olimpiju. Nema gdje ga nije bilo. Crnu bi gustu kosu, kao kakav vranac, zabacivao s čela i svaki bi razgovor započinjao s “bem ti sunce”.

Nemirni ga duh ranih sedamdesetih odveo u Austriju pa poslije Njemačku. Minhen. Radio je svašta. Nikad nije bio kokuz. Novca je uvijek imao. I za sebe i za druge. Znao je, kad se malo raspištolji, častiti cijelu birtiju.

Krajem osamdesetih se vratio da se, kako je planirao, primiri i uživa u jeseni života.

Kupio je veliki kamion s prikolicom i povezan s nekoliko ciglara počeo prevoziti građevinski materijal. Opet se dobro zarađivalo, a bilo je vremena i za harmoniku i društvo.

Kad se devedesetih počelo kuhati obuze ga neki strah.

Izgovarao se na razne načine kako ne bi morao voziti. A njegove su usluge tada bile dragocjene. Jedni se sklanjali kod dalje rodbine, drugi pripremali rekvizite za završnu scenu s pucanjem i pjevanjem.

Odvezao bi baš ono što je morao. I harmoniku i violinu spremio na sigurno. I zlato koje je za mnoge usluge dobio i nešto ušteđevine.

Jedno ga jutro probudilo zorom.

Crvena lada s naslikanom zastavom. U njoj dvojica u maskirnim  jaknama, patikama i Rambo trakom oko glave. Na stražnjem sjedištu susjed, treća mu kuća.

S uperenim cijevima pozvaše ga da izađe.

–         Došli smo po kamion koji se izuzima za potrebe odbrane. Ovdje ti je

Glavom mu prođe scena iz Kapelskih kresova kad partizani popu izuzimaju svinju za potrebe odbrane.

Razlika je samo što ova scena nije bila ni malo smiješna.

–         Čekajte, ljudi… čuo je zadnje od svog glasa.

U slijedećoj će sceni, s zamotanom glavom, pokisao, slomljenih rebara i jedva škiljeći na jedno oko, Marko Stanić stajati u redu za doručak pod strehom oružarnice na nogometnom igralištu susjednog sela.

–         Koliko sam ovdje? – upita jednog ispred sebe.

–         Doveli te jučer. Tebe i još jednoga. Odakle si?

–         Iz pičke materine….

Ostaće tu oko četerdeset dana. Kopati sa ostalima rake u plodnoj slavonskoj zemlji. Gdje će zakopavati neke druge, ostale.

Od jednog čuvara, kojemu je nekad, ne jednom, za stolom znao razvući hochnerovu dugmetaru i koji se bio valjda malo sažalio, dobio bi neki put cigaretu. I saznao da su mu kod kuće sve počistili. I zlato i pare i traktor.

Morao im je i svirati. Donijeli mu note borbenih pjesama.

A mogao sam, ne jednom je pomislio, sad lijepo u Minhenu nekom veselom društvu razvlačiti Himzu…. Ko me zajeba da se vratim….

Ostalo ih još nekolicina. Bilo je oko sedam uvečer. Smrkavalo se. Odveli ih do šumarka, na novu lokaciju.

–         Kopajte!

Iskopaše pet jama. A njih petorica. Pa neće valjda… pomisli.

Postrojilo ih kraj tih jama. Svatko okrenut leđima prema jednoj.

I tada, kao porukom božjom donesen, začuje se prodorni glas koji zaustavi radnju, vrati glumce u prethodni položaj, raspusti jedinicu i vrati ih prema oružarnici.

–         Koji vam je kurac! Sutra dolaze oni iz Crvenog križa!

2.čin

E, baš je taj Marko Stanić sedam godina nakon toga vozio Vladimira S za Bosnu i sve mu ovo iz prvog čina usput pričao.

Sluša Vladimir i smješka se.

     –    U oružarnici, veliš. I baš u tom selu…

E, vidiš, ja sam ti bio na spisku za tu tvoju jedinicu. Jedan od mnogih.

Ali uspio sam se nekako, u zadnji čas, dokopati Njemačke. Prvo Freiburga onda Minhena.

Nisam bio ovdje svih ovih godina. Dosta se promijenilo. Nikom nije do puno priče. Ja poželio da vidim rodbinu. Čuo da ti voziš tamo.

     – Bem ti sunce, pa mogli smo i zamijeniti uloge. Mogao si ti sve ovo proći pa sad mene voziti. –  našali se Marko.

Auto stane sam kod neke birtije. Nije mu bilo prvi put da vozi ovim putem. Punačka crnka, konobarica, ih odmjeri.

     –    Za šta ste?

–         A, ni za što, al daj nam dva mala konjaka.

     –    Bem ti sunce, jes vidio… još glavom odmahuje Marko.

–         Gospođa, rekli smo mali konjak – pogleda Vladimir prema čaši.

–         Kurčeva sam ti ja gospođa. Kud ćeš manji!?

Još jedan. Pa još jedan.

–         Mogao bi ti, Marko, doći do nas u Njemačku, pa da ti i ja fino sjednemo i ispričamo sve kako je bilo. Znam da nisi ovdje mogao svjedočiti, ali mogli bi tamo naći nekog advokata. Mogli bismo i knjigu o tom napisati.

–         Pa mogli bi.

3. čin

Nisu.

Te zime javili Vladimiru u Njemačku da je Marko nađen u šumi blizu svog sela. Ubilo ga, kažu, drvo.

tačno.net
Autor 12.6.2014. u 10:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija