Ubija lav…ali ubija i tradicija

Haris Jašarević
Autor 17.1.2018. u 11:38

Ubija lav…ali ubija i tradicija

Veliki je put pred nama, velika su iskušenja na tome putu. Mi nismo u tranziciji, mi smo u tragediji ali ne u onoj grčkoj u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju, ne, mi smo u bosanskohercegovačkoj tragediji. U toj tragediji glavni junaci pate ali nikada ne umiru. U sumraku se osmjehuju i svoju patnju romantiziraju do granica idealnog. Sve čegevare svijeta klanjaju se bosanskohercegovačkom junaku koji je svoju patnju pretvorio u nadu. Iz te nade isklijati će sjeme ljubavi prije ili kasnije. Onda će iz te ljubavi poteći suze i isprati svaku ulicu u ovome gradu donoseći dugo očekivanu katarzu.

Ispijam već drugu kafu danas i skrećem pogled ka kutiji cigara na stolu. Pažnju mi privlači natpis na njoj. Crnim slovima na bijeloj podlozi piše: Smoking kills. Pušenje ubija. Zadržah oči par sekundi na natpisu i promrljah sebi pitanje u bradu: Šta još ubija?

Prijatelj, u čije cigare sam i gledao upita me šta pričam. Ništa rekoh, nešto ja svoje. Skrenuo sam pogled sa natpisa ali misli sa sebi postavljenog pitanja nisam. Opet ponovim pitanje, ovaj put u sebi, da izbjegnem nepotrebna pitanja. Šta još ubija? Počeo sam nabrajati u sebi poput školarca koji govori prijatelju koje sličice igrača ima.

Ubija pušenje, ubija lav, ubija promaha, ubija fašizam, ubija zmija, ubija čovjek, ubija tradicija. Tu stadoh, na tradiciji. Mogao sam nabrajati tako do zore ali volim misliti da sam prerastao nivo školarca a i misli su mi zaintrigirane tradicijom ostale na njoj. Kako tradicija ubija?

Korijene ovoga pitanja trebalo bi potražiti u događaju na kojem sam nedavno prisustvovao, koji je bio na mjestu koje je nevažno, gdje su mladi ljudi pričali o temi koja je nevažna (barem za ovaj članak) i u sklopu pričanja o toj nevažnoj temi, jedan od tih mladih ljudi Kanton 10 nazva hercegbosanskim kantonom. Misli mi podivljaše, rezon se izgubi, te stražar u meni koji čuva kapije jedinstvene Bosne i Hercegovine pođe ga upitati: Koji je to kanton? Ubrzo sam odustao od te ideje, naslonio sam se par sekundi na stolicu, potom ustao, uzeo tašnu i izašao vani. Hodajući kroz lokve na betonu prema autobuskom stajalištu upitah sam sebe: Što ga bolan ne upita koji je Hercegbosanski kanton? Neki glas se javi i odgovori mi: Zato što to pitanje ne bi ništa promjenilo. Razmisli malo o tome, glas dodade i izgubi se. Osvrtao sam se dugo oko sebe pokušavajući pronaći izvor toga glasa. Nisam ga našao, možda se izgubio u nekoj ruševini mostarskoj kraj koje sam prolazio a možda je i glas jednostavno bio u meni, samo sam ga ja (ne)svjesno zatomljavao prizivajući nadrealno i mistično u ovom gradu čudnom i čarobnom u isto vrijeme. Razmišljao sam i razmišljao baš kao što mi je tajanstveni glas naredio i zaključio da je glas bio upravu. Ništa to pitanje ne bi promjenilo. Dolilo bi ulje na vatru. Mladić bi se osjetio napadnutim. Počeo bi mahati fiktivnom historijom, možda pokojim konkretnim, lažiranim dokumentom a ja bi se samo cinički nasmiješio i vjerovatno dobio epitet nacionaliste ili zagriženog balije koji hoće podgrijati atmosferu nacionalizma i devedesetih. Nek’ sam odusto’.

E sad, vjerovatno pri kraju sa strpljenjem i pažnjom pitate se, kakve veze tradicija ima sa tim i ako ima kako poBogu ubija. Da bismo odgovorili na to pitanje potrebno je da definišemo tradiciju i citiramo Karla Marxa. Početi ćemo sa tradicijom.

Tradicija se obično definiše kao umjeće sjećanja i sačuvanja priče ili historije od generacije do generacije, bez pomoći pisanog jezika. Primjećujete li patern?! Sa generacije na generaciju ide predaja. Sa generacije na generaciju ide predaja da se Kanton 10 zapravo zove hercegbosanski. S generacije na generaciju prenose se uzvišene istine koje se ne smiju preispitivati. Generacije ljudi se mire sa onim na čemu su zatekli svoje očeve. Vrijeme prolazi a ljudi ostaju u kalupu onoga što su naslijedili. Predaje svojih očeva uokvire i zakače na zid naspram kreveta gdje spavaju, tako da u svako doba dana i noći mogu pohitati u svoju tvrđavu naslijeđene istine. Kasnije ta predaja, ta tradicija evoluira u zagriženo stajalište da nije niko ispravan ako izlazi izvan okvira te tradicije. Onda se to zagriženo stajalište pretvara u apsolutno otuđenje, alijenaciju od drugačijeg a kada čovjek od sebe u potpunosti odbaci želju i volju da prihvati i razumije drugačije onda je on spreman na sve, pa čak i da stane iza metalnih cijevi iz kojih izlaze zrna koja gađaju one ljude koje vole drugačije, one ljude koje razmišljaju svojom glavom. One ljude koje ljube bližnjega a i daljneg svoga. Tradicija ubija.

Karl Marks kaže: “Tradicija svih mrtvih kao mora pritska mozgove živih”.

Haris Jašarević kaže: Karl Marks je bio upravu. Pluralitet historija i „sveznajuća“ prošlost kao mora pritiskaju mozak živih i onemogućavaju korak naprijed. U blatu naslijeđenih istina tražimo bisere multikulturalnosti. Ne ide to tako lahko.

Šta nam ostaje na kraju? Besmislene riječi utjehe kao iz nekog jeftinog ljubavnog krimića kako vrijeme liječi sve. Vrijeme ne liječi, ljudi to rade a vrijeme prolazi i to sve brže. To je njegova uloga. Šta nam ostaje? Zgrožavanje čim neko počne pljuvati na ideju zajedništva. S tim se zadovoljavamo, sa zgrožavanjem. Spremni smo dati sve od sebe, ali ne i sebe a to je ono što pravi razliku, to je ono što je bitno, dati sebe. Čudimo se, vrijeme ide, sve ostaje isto a ne vidimo da ograđeni u svojim torovima ne puštamo u srca ili um nešto drugačije. Nešto što će obogatiti naš vizir i dati nam nadu da će u budućnosti ipak biti bolje. Veliki je put pred nama, velika su iskušenja na tome putu. Mi nismo u tranziciji, mi smo u tragediji ali ne u onoj grčkoj u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju, ne, mi smo u bosanskohercegovačkoj tragediji. U toj tragediji glavni junaci pate ali nikada ne umiru. U sumraku se osmjehuju i svoju patnju romantiziraju do granica idealnog. Sve čegevare svijeta klanjaju se bosanskohercegovačkom junaku koji je svoju patnju pretvorio u nadu. Iz te nade isklijati će sjeme ljubavi prije ili kasnije. Onda će iz te ljubavi poteći suze i isprati svaku ulicu u ovome gradu donoseći dugo očekivanu katarzu.

Nije naivno na mržnju uzvratiti sa ljubavlju. Naivno je vjerovati da pored ljubavi imamo alternativu.

—————————————————————————-

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Haris Jašarević
Autor 17.1.2018. u 11:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija