Ujak Nikola

Povezani članci

• Knjiga „Djetinjstvo u ratu“ prevedena na italijanski jezik
• Da li postoji potreba osnivanja još jednog pozorišta?
• Olga Lalić-Krowicka: Kratke priče
• Uručene nagrade “Srđan Aleksić” Tamari Skrozzi, Viktoru Ivančiću i portalu KRIK
• Mešić na Oslo bienalu
• SKLAD KAO IZRAZ LIKOVNOSTI

Piše: Petar Fehir

Moj ujak Nikola nikada nije bio član komunističke partije.

Nije se ni molio ni u crkvu išao. Na spomenploči njegovog groba u Grbavcu nema ni križa ni zvijezde.

Čuvam njegovu legendarnu fotografiju na kojoj, kao na naslovnici kakvog Felinijevog filma, oslonjen o bicikl marke “Rog” u jednoj ruci drži budilnik, u drugog pištolj, a lice mu zrači i pjesma mu na usnama…

koso moja, triput brenovana…

Bio je dječarac, nepunih šesnaest, kad je onaj rat počeo. Dalo mu puškomitraljez, da kao čuva selo dok se seljani ne povuku. On pucao dok je bilo municije i dok se nešto mrdalo.

Nikada nije čitao Marxa. Ni Lenjina. Nije do tada  ni za Tita čuo. Nije on to gradio bolju budućnost, socijalizam, samoupravljanje i nesvrstanost. Nije ni računao na žute zvjezdice na naramenicama. Pucalo dijete iz straha.

Poslije ga ranilo. Osamnaest kugli u nogama.

Htjeli nakon rata da i on sjedi s njima, gore, u komandi. Dobio i činove. Željezno ordenje na mladenačka prsa.

Ali nije ostao.Vratio se kući.

Novoj kući koju su dobili od vlasti u zamjenu za njihovu koja je bila izgorjela u ratu. Kažu da je pripadala nekom “amerikancu” koji se pred oslobodiocima  (ili osvajačima? ) iselio u neku daleku zemlju.

Ujak radio još par godina i otišao u invalidsku penziju. Dvoje mu djece umrlo.

Propio se. Znao se i dvadesetak godina nakon rata buditi u bunilu, mokar i preplašen.

Zvalo ga za “velike” datume da priča djeci o “našoj junačkoj borbi i žrtvama”. Nikada nije išao.

Nek idu oni – znao je reći – koji i sada sjede na položajima.

No, nije u tim riječima bilo ni zavisti, ni tuge ni gorčine.

Njega rat, u stvari, nikada i nije okupirao. Tako ga se nikada i nije oslobodio.

Kad bih ga, još kao dijete, pitao nešto o tim danima samo bi odmahnuo rukom.

Pio je uvijek dva vina.

Došao bi u birtiju i s noge naručio dva vina. Dvije dvodecke. Popio pa otišao dalje.

Kao da ga i sad vidim kako sjedi na klupici ispod loze, s vlažnom maramom omotonom oko čela, i gleda prema prašnjavom grbavačkom drumu. Uvijek nam se nadao.

Ili kako onako, iz šake, kukuruzom hrani perad koje nikada nije nedostajalo u tom dvorištu. Ponekad bi prošetao do njive, zagledao pšenicu ili kukuruz.

I kad bi se, poslije mašinanja žita, sakupili mašinači, da preplanulih lica i žuljevitih ruku kušaju ujninu pureću juhu s žutim rezancima i štruce s makom, rogačima i orasima, ujak bi sjedio po strani, u svom svijetu, sa svojom flašom.

Ili kad bi se, zimi kad selo obasjano bijelom mjesečinom usni, večerima čijalo, kao snijeg bijelo guščje perje. Tada bi se u njihovoj kući sakupilo mnoštvo žena iz susjedstva.. Čijara bi trajala par dana dana i uvijek se završavala dodernom. Na nju bi došli i muški i djeca, a uvijek se našla i neka harmonika.

Tada bi ujak spravljao razne likere i nudio ih gostima. Mirisna sladunjava pića od marelice, vanilije, kruške ili maline zarumenila bi ionako jedre obraze seoskih snaša.

Kao dijete sam svaki slobodni časak provodio kod njih. Sloboda je tada bila bezgranična kao i njihova ljubav.

Umro je u pedeset petoj godini. Jednog ljeta. Našli ga u grču pored kreveta.

Njegov ratni drug, Čaruga, došao među prvima. Oslonio leđa na stari bunar pored kuće, otvorio bocu Staročeškog i zagledan u “praznilo” pustio suzu.