Usamljeni dječak s juga

Ivo Anić
Autor 23.3.2018. u 09:40

Izdvajamo

  • Njegov Hidalgo kojeg ste navikli susretati na tom mjestu otišao je zauvijek, kao što je simbolički otišla i antifašistička, nasmijana Dalmacija. Džonijevim uvodom „Nemam više skim, niti protiv koga“ vode vas zadnji borci NOB-a koji rastežu šahovske partije u sumrak i kamena uzbrdica sa koje je Đermano Ćićo Senjanović odlazio na beskrajne šetnje plićakom Bačvica.

Povezani članci

Usamljeni dječak s juga

Usamljena djeca juga sastavljena su od priča beskućnika koji luta između Korčule, Splita i Mostara, a zapravo beskućnika koji luta između zemlje koja je zauvijek nestala i ove danas. Beskućnika koji luta između ceste na kojoj radnici lopatama ubacuju cement za novi velebni hotel Hrvatske i kioska iza kojeg vas zapuhne more, južina i sol Jugoslavije. 

Kada je u „Povijesti poraženih“ analitično raskrinkao sam koncept nacionalističke mitologije, koja počiva uglavnom na poluistinama i krajnje upitnoj mitomaniji, Dragan Markovina nesvjesno je ucrtao put za roman koji mu je stajao negdje u predjelu osjeta mirisa i gorčine okusa. Taj suptilni moment iznad nepca osjetite kada vam južina donese mirise Splita, i skorog proljeća u njemu koji iznova budi iste one nejasne nade i požutjele uspomene, a gorčinu osjetite kada se osjetite na tom istom mjestu tuđe. Na mjestu koje to najbolje oslikava zateknem se i sam dok se pokušavam kroz grozdove građevne žice i pneumatike probiti do svojih uspomena.

Upravo na tom mjestu koje je iniciralo u ljude generacije mojih sugrađana osjetiš taj slani vjetar nostalgije, i istovremeno te sa prašinom koja se diže iz mješalice za beton zapuhne dio svijeta kojem danas više ne pripadaš. Način na koji privatni kapital grize zadnje ostatke javne plaže Bačvice zastrašujuć je i meni je najtraumatičnija metafora. Upravo na tom mjestu gdje trebaš prijeći ulicu na kojoj traju bjesomučni radovi očekuješ onaj topli zapuh nostalgije pomiješan sa slanim zrakom i vriskom galebova. Na tom mjestu kada se iza gustih tamarisa pojavi more nekoć se nalazio i tvoj život. Danas, van tog vremena i prostora iz kojeg su te grubo i bez pitanja izbacili, osjetiš se beskućnikom, iščašenim iz vremena i prostora, svjestan sve tragedije činjenice da te tvoje djetinjstvo i tvoja zemlja izdala, ali da si na neki način i sam izdao i jedno i drugo. I da u toj izdaju nisi bio usamljen. Svoju zemlju i svoja djetinjstva u njoj svi smo na svoj način izdali, i to shvatiš na tih pet metara između građevne zone novog hotela i stare ograde koja te dijeli od tvog djetinjstva i okuke na kojoj još uvijek stoji stari kiosk, ali bez Politikinog zabavnika, bez Tempa i Zlatne serije.

Malo je danas onih koji pišu o prirodnim pomacima koji su nastali iz života. Malo je onih koji se nastoje uzdići, promatrajući svoj život kroz njegove određene epizode, da bi otkrili te prirodne pomake. Pisanje nažalost pojačava osjećaje do te mjere da smo u nemilosti današnjice, a naši heroji postaju mit, dajući nam punoću tekstu. Pričom najčešće potrošite inspiraciju, pisanje je i prokletstvo i najteža zadaća, romantičan koncept pisanja destruktivan je, kao duboki zaron u svoju nutrinu. Povratak je dekompresija, treba ga obaviti izuzetno polako i oprezno, kroz različite komore svojih predrasuda.

U našem vremenu nestalo je junaka, stoga moramo duboko zaroniti u sebe i od sebe napraviti junaka, naratora, onog koji će pronaći smisao u besmislu postojanja ljudi oko sebe. Njihovim sudbinama Dragan Markovina pokušava dati smisao promatrajući ih kroz vrijeme, njihove greške, njihove strahove, njihove predrasude. Dekompresiju koju Dragan radi osjetite dok se dižete sa njihova dna i povlačite u toplu sigurnost površine osobne egzistencije. Da bi upravo na njoj, shvatili da oni na dnu o kojima Dragan piše i nisu puno više različiti od vas. I vama je strah u određenom trenutku zapriječio sudbonosnu odluku da promijenite sredinu, život ili posao, i vaš je strah identičan jer je tipično mediteranski, za vaša četiri zida u kojima se bojite da će doći trenutak kada više svojim ukućanima nećete imati što za reći, i vas strah nagoni da besciljno lutate gradom u potrazi za smislom, a zapravo samo imate potrebu da niste kod kuće.

Dragan Markovina u svom novom romanu „Usamljena djeca juga“ pokušava pronaći svoj davno izgubljeni život, izvući se iz njega i gledati ga sa strane, kao promatrač, kao čovjek koji namjerava o njemu napraviti reportažu. Pisac danas mora biti fleksibilan, otvoren za promjene, no ne smije se pisati iz hira, kako je to tvrdio Bukowski, već se pisati treba iz duboke potrebe, ili očajanja. Potreba i očajanje, tjeskoba koju osjetite već kod „Drvenog poda“ tipična je za život koji se odvija između Tinela i arhitekture koja vas čeka van matrijarhata koji je tako dominantan u dalmatinskoj kulturi života da se morate poistovjetiti sa tom delikatno opisanom atmosferom, koju Dragan kao narator i kao promatrač ogoljuje do kosti, jer kada se tone ide se u čoporu, i ide se do kraja.

Upravo na to mjesto na koje ste zakoračili iz modernizma Hrvatske u socijalistički pijesak Bačvica ključno je mjesto Markovinine usamljene djece juga. Upravo niz skaline od tog kioska vi ga možete pronaći ako vam treba, zajedno sa svim njegovim i vašim duhovima, nasmijanim licima punim one dječje radosti igre, igre koju su osmislili davno upravo oni kojima je ovo doba bilo najdraže doba godine. Doba u kojem počinje piciginaška sezona. Njegov Hidalgo kojeg ste navikli susretati na tom mjestu otišao je zauvijek, kao što je simbolički otišla i antifašistička, nasmijana Dalmacija. Džonijevim uvodom „Nemam više skim, niti protiv koga“ vode vas zadnji borci NOB-a koji rastežu šahovske partije u sumrak i kamena uzbrdica sa koje je Đermano Ćićo Senjanović odlazio na beskrajne šetnje plićakom Bačvica.

Bolje je poludit, nego infišat, bila je njegova uzrećica i Dragan se nje čvrsto drži, duboko svjestan da mu je dužnost da bude narator, da ispriča njihovu priču, priču ljudi koji su zauvijek nestali u vremenu, bili oni njegovi likovi i junaci sa ulica mletačke Korčule, bili oni djeca Mostara ili Splita svjejedno. Sve njih veže ona suptilna nit izdaje, kako sebe i svog života, tako i zemlje koju su izdali izdajući i zaboravljajući svoja djetinjstva. Oni koji se grčevito bore da poprave učinke te izdaje „infišajući“ u Morešku ili Picigin, likovi su u kojima narator vidi naviše sebe, pisca koji pazeći da ne „infiša“ preuzima njihovu ulogu pokušavajući nam svima objasniti kako su okolnosti nadilazile naše osobne izdaje, pa su time s vremenom postale i nebitne za okolnosti koje nam je namijenila sudbina.

Pisci se gotovo u pravilu iza svojih najvećih ostvarenja vraćaju djetinjstvu i zemlji u kojoj su odrasli. U tim vremenima traže odgovore i smisao, kada su ostvarili svoje najbolje radove po kojima će ih povijest pamtiti. Goran Tribuson u svojoj „Travi i korovu“ tako se vratio izvorištu i od Dragana Markovine očekivali smo slično, iako upravo on nije očekivao takvu vrstu proznog rukopisa koji će objaviti za skoro vrijeme. Usamljena djeca juga velik su roman ako vam se čini da za vaš čin izdaje trebate utjehu. Usamljena djeca juga sastavljena su od priča beskućnika koji luta između Korčule, Splita i Mostara, a zapravo beskućnika koji luta između zemlje koja je zauvijek nestala i ove danas. Beskućnika koji luta između ceste na kojoj radnici lopatama ubacuju cement za novi velebni hotel Hrvatske i kioska iza kojeg vas zapuhne more, južina i sol Jugoslavije. Usamljena djeca juga priča su o Đinu, hrvatskom branitelju i zvezdašu koji je ostavio položaj kako bi pratio utakmicu C. Zvezde i Colo – Cola. Usamljena djeca juga priča su o svim našim izdajama, kako osobnim, tako i kolektivnim, izdajama svojih djetinjstva, svog načina života i na koncu zemlje u kojoj smo odrasli. U istoj mjeri u kojoj nas je ta i takva zemlja izdala i sama.

Usamljena djeca juga veliki su „mali“ roman, džepni spomenar od svega stotinu i dvadest tri stranice, ali roman koji ćete zauvijek poželjeti imati uz sebe. I dozirate svaku večer polako i oprezno kao lijek. Da ga ne potrošite.

Lijek za sve svoje izdaje.

Ivo Anić
Autor 23.3.2018. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija