ENG
VAMPIRI, PATULJCI I LJUDI
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Teroristički napad na redakciju magazina Charlie Hebdo je i u Bosni i Hercegovini postao centralna tema medijskih izvještaja, komentara i analiza. Kako u cijelom svijetu, tako i kod nas političari, novinari, akademske i vjerske zajednice osuđuju pokolj pariških karikaturista i izražavaju saučešće njihovim porodicama.
Piše: Goran Behmen
Tužna je činjenica da, izgleda, jedino tragedije poput ove uspijevaju ujediniti reakcije bosanskohercegovačkog javnog mnijenja i izazvati empatiju građana u oba bosanskohercegovačka entiteta i sva tri realiteta. Sudeći po raspoloženju u ostatku Evrope, napad je izazvao ono što svaki terorista i priželjkuje-strah i osjećaj nesigurnosti, i to nesigurnosti na ulici, na radnom mjestu i u vlastitom domu. Još jedan od efekata koji terorizam redovno namjerava stvoriti jeste razorni talas predrasuda. I dok strah prije ili kasnije slabi i blijedi, predrasude nastavljaju živjeti svojim životom, množe se, jačaju i izazivaju nepovjerenje i mržnju, hraneći tako same sebe neophodnom energijom za preživljavanje. Predrasude mutiraju, nalaze uvijek i iznova nove ciljne grupe i usađuju se u kolektivnu svijest, služeći uvijek zlu i mitomanskim mahnitostima, pretvarajući ljude u, krležijanski rečeno „dvopapkarsko stado“. Bosanskohercegovačko društvo je primjer kako teror uspijeva nametnuti strah, predrasude i mržnju kao etablirane „vrijednosti“ zaštičene institucionaliziranom nepravdom, a sve u službi gospodara naše nedavne prošlosti i sadašnjosti. Nije nikakva tajna da je bh sistem, bez obzira na formalno višestranačje, u svojoj suštini polisultanistički, što znači da na čelu sva tri bh etno-realiteta stoje etno-oligarhije sa piramidalno uvezanim poslušnicima po principu klijentelizma, tj. ličnih koristi. Oligarhijama na vrhu sve tri „piramide“ odgovara što veća podijeljenost i nedostatak kontakta između ekonomski najslabijih slojeva u svakoj od etno-grupa, kako bi svaka „ sultanistička oligarhija“ mogla iskorištavati i pljačkati vlastito „nacionalno stado“. I upravo tu ključnu ulogu imaju strah i predrasude; sultanističke oligarhije ih podgrijavaju putem svojih medija, organizacija, a ako to ne uspije i preko svojih terorista-batinaša. Jer, osim broja žrtava i vrste upotrebljenog oružja, koja je suštinska razlika između krvavog napada, (tj. pokušaja ubistva) na akademika Slavu Kukića prije nekoliko mjeseci i masakra francuskih karikaturista? I jedan i drugi napad su se desili u sred dana, u sred grada, žrtve su napadnute na svojim radnim mjestima a napadači su u oba slučaja uspjeli bez smetnje doći, obaviti „posao“ i napustiti mjesto zločina. U oba slučaja su napadnuti ljudi samo zato što su se usudili da, mada na različite načine, iznesu svoje mišljenje. Da sve bude još brutalnije, akademik Kukić je napadnut nakon što je, vođen moralnim načelima javno osudio doček ratnog zločinca. I kakve su reakcije bh javnosti javnosti na oba teroristička čina? Dok zločin u Parizu gotovo svi akteri bh javne scene osuđuju, zločin nad akademikom Kukićem je od strane velikog broja njih ignorisan, a neki su se čak usudili i da ga opravdaju ili barem „ smekšaju“. Kada su u prvim danima ove godine u sred Mostara napadnuti urednici portala Tacno.net Štefica Galić i Amer Bahtijar, reakcije bh javnosti su bile daleko od normalne – najveći broj onih koji danas govore o terorizmu u Francuskoj su šutili, a neki su čak podrugljivo optužili i same žrtve. Podsjećanja radi, gđa Galić je već nekoliko puta fizički napadana a njena glavna „krivica“ je što je supruga pokojnog Neđe Galića, čovjeka, koji je u ljeto 1993. godine, spašavao Bošnjake iz Ljubuškog od odvođenja u pakao logora Heliodrom i što je, poput svoga supruga čvrsto na pozicijama čovjekoljublja. Od samog čina napada je, možda, još gora činjenica da su teroristi-napadači, kako oni na akademika Kukića, tako i oni na gđu Galić i gdina Bahtijara osokoljeni sistemskom zaštitom zločina, uspostavljenom još u ratnom periodu u zemlji i gradu u kojoj se i ulice nazivaju po imenima zločinaca. Nije teško zamisliti kakva bi bila reakcija, primjera radi Nijemaca ili Austrijanaca da se neka ulica u Berlinu ili Beču zove po Hitleru ili Himmleru, ili Osami bin Ladenu, dok po bh gradovima Budaci, Mihajlovići, Đoze i slični fašistički vampiri krase imena ulica i škola.
I nekako u vrijeme napada na Šteficu Galić i njenog kolegu Bahtijara, u medijima je „vaskrsnulo“ pismo jednog umjetnika,(doduše sačinjeno prije više godina, što ne mijenja na stvari) u kojem u maniru sveznajućeg propovjednika „ bošnjačkom insanu“ drži zapaljivo predavanje o svemu i svačemu; a najviše ubjeđujući ga kako je i dan danas ponižavan i pljuvan a u svemu tome naivan. Za njega je ubica Mušan Topalović Caco u stvari heroj,koji je „u neuračunljivom stanju uradio stvari koje nije smio“ a prof. Pejanović ispade nezahvalnik, koji, umjesto da šuti sav sretan što su ga Bošnjaci „pazili kao vlastitu mater“, eto djeluje kao „Srbin po zadatku“ itd, dok su tekstovi u kojima se govori o zločinu na Kazanima „naručeni“.
U suštini, svaki od bh naroda, pa i Bošnjački i jeste ponižavan, ali, ne od strane nekih drugih, kako to umjetnik želi dokazati,već prvenstveno,od strane vlastitih nacionalnih elita ito :političkih (zli primitivci koji institucionaliziraju i legaliziraju ratna „ dostignuća“), ekonomskih ( tajkuni i ratni profiteri koji su sumnjivim načinima stvorili svoje poslovne imperije), kulturnih i vjerskih ( koji narode ubjeđuju da nije problem što ih vlastite elite pljačkaju, već je problem ako im kćerka, ne daj bože, za zeta dovede nekog „inovjerca“).
Teza o Mušanu Topaloviću Caci, inače brutalnom ubici, kao o heroju, koji je, jadan, eto malo u stanju neuraučunljivosti radio „ stvari koje nije smio“, svakako predstavlja poseban problem. Odkud to da je Caco u trenutku vršenja zločina (ubijanja svojih sugrađana, samo zato što su imali „pogrešno“ ime, kao i policajaca-istinskih heroja i branioca koji, doduše nisu imali problematična imena ali su se „drznuli“ da ga pokušaju uhapsiti) bio neuračunljiv? Da li je naš umjetnik, možda psihijatar, koji je vršio vještačenje zločinca, i to za svaki zločin pojedinačno, pa utvrdio da je u svakom slučaju bio neuračunljiv? Po toj logici, kada neko iz naroda kojem pripadamo vrši zločine,onda to radi zato štoje neuračunljivi heroj, a kada ubija neko iz drugog naroda, onda je riječ o uračunljivom zločincu.. Uostalom, Topalović nije zločine činio sam, već je imao saučesnike, pa da li su i oni, možda, istovremeno patili od nedostatka uračunljivosti? Mentalni sklop, koji opravdava zločin (naravno, isključivo onaj počinjen od strane „svojih“), jeste onaj isti koji blagosilja terorističke napade, bilo daje riječ o onima u Mostaru (na Kukića,Galićku, Bahtijara), Cazinu ( na imama Beganovića) ili bilo gdje drugo. To je mentalni sklop moralnih vampira i duhovnih patuljaka, po kojem u BiH žive „Balije, Vlasi i Šokci“, po kojem je normalno zloupotrebljavati žrtve iz vlastitog naroda zarad ličnog interesa, bagatelizirati žrtve „onih drugih“, i time se rugati i jednim i drugim, po kojem je vrhunac patriotizma siromašni narod zavađati,dok se nacional-elite vežu hobotničkim krakovima i dijele profit skupljen pljačkom onih čije interese navodno štite. Sve ove napade nacionalne intelektualne elite prećutno odobravaju,svjesne da samo u uslovima paranoidne zaslijepljenosti mogu izigravati tate-babe-ćaće svojih nacija. Branko Ćopić, čiju stogodišnjicu rođenja obilježavamo ove godine, je nekoliko ljeta prije dobrovoljnog odlaska u zvijezde napisao: „Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri…“
Na sreću, postoje i oni oni drugi, kojima su ljudskost i čovjekoljublje zvijezde vodilje, i koji iako premlaćivani, zastrašivani, sa posla otpuštani ne odustaju od svojemisije-izgradnje humanog društva. Zato vrijedi slušati i čitati Kukića, Galićku, Bahtijara,Markovinu, Beganovića, Pejanovića,Bajtala,Dežulovića i brojne druge i ne šutjeti..jer moralni vampirizam se širi prećutnim pristajanjem na zlo.
Autor/ica 👤tačno.net
