VANZEMALJAC NA ZADATKU

Autor 7.4.2011. u 05:50

VANZEMALJAC NA ZADATKU

Teško je u to povjerovati – ali ja sam Vanzemaljac: i to onaj s dna Mliječne Staze. Naselio sam tijelo malog Hamzagića još dok je ovaj bio beba, za tijelo je to bio šok što se potom odrazilo kroz mucanje. Nikad nisam uspio u potpunosti zagospodariti organima govora. Pitao sam se šta je bilo sa duhom pravog Hamzagića – e on je otišao u red za upad u drugo tijelo. Kasnije sam od Predodređenih saznao da se pravi Hamzagić koji se rodio u Mostaru, te davne 73. godine, nanovo rodio negdje u Australiji – pri porodici emancipovanih Aboridžana. Pored toga što se bavi zemljoradnjom, usavršio se u pravljenju bumeranga i prakticiranju primitivnih galaktičkih meditacija.

         Rođen sam sa misijom i poslanjem. Teško će vam biti povjerovati ako kažem da se niko nije rodio bez tačno određene svrhe svoga postojanja. Vremenom, lako se zaboravi na te razloge, pa se ljudi počnu odavati sumornim i dosadnim porocima. Piju, puše, mrze, ostaju bez posla, bez krova nad glavom, ostaju sami.

         Iako Vanzemaljac, moj život nije tekao lako. Teško se odhrvati sa ovozemaljskim zakonima i iskušenjima. Prvo, kao što rekoh, mučio sam se s mucanjem. Sjećam se dobro, kući bi savršeno naučio neki predmet, geografiju naprimjer, ali kad bih stao pred tablu i učitelja da odgovaram, moj govorni aparat bi jednostavno zablokirao i ja ne bih mogao tečno izgovoriti niti jedne suvisle rečenice. Učitelj bi se unezgodio a djeca kikotala od smijeha. Kao djeca imali su pravo na to, kao što sam ja imao pravo na par pljuski kojima bih sprječavao eskalaciju ruganja. Pred tablom jesam bio glup, ali bio sam i dovoljno jak da bih stao iza svoje gluposti i nemoći. Imati gomilu znanja u glavi a ne moći ga izreći prilično je deprimirajuće. Ni sam ne znam kako sam progurao osnovnu, a poslije i srednju školu. Što sam više rastao i rastao to sam imao manje problema sa govorom i može se reći da sam u međuvremenu, manje-više,  riješio taj problem – ali, formalno, ostao sam neškolovan. Kao mladić bez diplome, negdje u svojoj devetnaestoj godini, dobio sam ratnu jedinicu. Stvar se dogodila čudno i neočekivano, otprilike ovako: dvije ili tri godine kupovao sam i na sve moguće načine skupljao longplejke različitih rock muzičara i sastava: Pink Floyd, The Police, David Bowie, Azra, Haustor, Idoli, Mizar… Odgledao sam sve filmove Stanley Kubricka, Peter Weira i Slobodana Šijana. Pročitao sam sve što sam mogao naći od Andrića, Sartrea, Bukowskog, Moravie i Arthur C. Clarkea. Kolekcionirao sam stripove Jerry Drakea i Ken Parkera. Slikao sam, kopirajući hiperrealnog Mihanovića. Pokušavao sam shvatiti Hegela i Kanta. U psihologiji i psihoanalizi Jung mi je bio prihvatljiviji i bliži nego Freud. Sastavljao sam makete aviona i upisao aero klub. Skoro sam savladao govornu manu i htio sam letjeti. A onda je, ne znam kako ni zbog čega, pala prva granata na moju kuću, pa još jedna, pa još jedna, a onda ih više niko nije mogao izbrojati i za neko vrijeme moja je ulica postala poprište razaranja i smrti. Pitao sam moje zemaljske roditelje šta se događa, oni su samo slijegali ramenima i prestrašeno se vrtili između kuhinje, dnevnog boravka i podruma gdje se, u nevjerici i strahu, vrlo brzo natisnulo građanstvo cijelog našeg sokaka. Dok sam ja svoje formalno neobrazovanje nadomještao neformalnim obrazovanjem i tako hvatao niti življenja na ovom planetu, neki mnogo obrazovaniji ljudi od mene, doktori i magistri, sjedili su i skovali otprilike sljedeći plan: mi, pripadnici te i te nacije i te i te vjere, polažemo apsolutno i neotuđivo pravo da, po tačno usvojenom planu i projektu, ostatak stanovništva koji nam ne pripada, a živi sa i među nama, pobijemo ili protjeramo nebitno gdje i kako.

         Oh, kako sam imao žarku želju da im objasnim da takvi postupci nisu dobri, da su potpuno nepotrebni i da su u koliziji sa svim galaktičkim i svemirskim zakonima kojih očito nisu bili nimalo svjesni. Tek vremenom, nakon svih tih teških iskustava, sve sam više postajao svjestan stvarne misije i svrhe naseljavanja tijela mostarskog Hamzagića.

         Nisam imao prilike ni vremena da bilo kome bilo šta objašnjavam ali sam ubrzo regrutovan u vojnu jedinicu koja se formirala unutar opkoljenog grada. Rat je trajao. Oni su napadali, mi smo se branili, i tad sam doznao da su takozvani pripadnici moga naroda sjeverno od opkoljenog grada, nepotrebno i gnusno, pobili trideset troje zarobljenih civila i vojnika. Meni, kao Vanzemaljcu, osveta je bila podjednako gnusan čin kao i zločin koji je izazvao. Svete knjige koje su čitali Zemljani među kojima sam živio podržavale su jednu izrazito demonsku aktivnost: „Oko za oko, zub za zub!“ Tako sam se uvjerio da religijske knjige koje čitaju i institucije koje ih tumače nemaju mnogo veze za Svemirom i svemirskim zakonima. Moja misija bila je sve jasnija.

         Kad sam upao u neprijateljski rov i tamo na spavanju zarobio troje vojnika, oni su pobijelili od straha pomislivši  kako im je došao kraj. Uredno sam ih razoružao i, očito izgladnjeo i iscrpljen do koncentraciono-logorske mjere,  ponudio keksom kojeg sam imao uz sebe. Gledali su u mene kao u vanzemaljca. Nisam im htio objašnjavati da ja i jesam Vanzemaljac i da se jednostavno pridržavam svemirskih zakona koji se tiču ratovanja i ophođenja prema ratnim zarobljenicima. Ti zakoni nisu bili nešto što mi je nametnuto, čega sam se pridržavao iz osjećaja morala ili dužnosti, kako sam rastao i stario oni su se jednostavno javljali i oslikavali unutar duha i uma, tako, na neki način, postavši dio mene.

         Rat je bio i prestao na terenu, ali u glavama ljudi od položaja i moći nikad nije ni završio. Još se uvijek ne zna hoće li ljudi ove zemlje uspjeti zadržati pravo na život, mjesto življenja i životni prosperitet. Tek sad dolazimo do pitanja karakterizacije životnog prosperiteta i napretka. Kad u svojim razgovorima i pisanjima, kao Vanzemaljac, počnem da ukazujem na to kako se životni prosperitet ne sastoji od toga da nekog prevarimo, povrijedimo, nadigramo, zakopamo ili zaustavimo, već baš suprotno, kako nekog da pomognemo, kako da ga uzdignemo, povučemo ili pokrenemo, bezuslovno i bespogovorno, što je moguće tiše i bez dizanja pompe, onda ljudi u mene gledaju kao u nekog ko je pao s Marsa. Ništa im ne mogu objasniti, niti oko čega se ne slažemo, imam nekolicinu istomišljenika i sa njima provodim dane i noći kad ne želim biti sam. Nedovoljna kritična masa. Sve su prilike kako neću uspjeti ispuniti svoju misiju zbog koje sam se reinkarnirao na Zemlji, u Hercegovini. Za to vrijeme, prvotni duh koji je naselio tijelo Hamzagića, kao Aboridžanin, u Australiji, tako lijepo uređenoj državi, itekako uspijeva doći do srca ljudi kada im govori o jedinstvu i bratstvu, međusobnoj toplini i ljubavi, beskonačnom letu kojem smo predodređeni u fazi oslobađanja od ovozemaljskih stega. Sa koalama i kengurima svi lijepo plešu po australijskim stepama, realizovano imuni na poplave i nesnošljive vrućine, na takozvane ovozemaljske gubitke. Bave se plesom, umjetnošću, poljoprivredom, gradnjom i letenjem, svako na svoj način. Njihova polja su zasijana i plodna, naša su uglavnom spržena tranzicijskom privatizacijom i certificiranom pljačkom lišene bilo kakve odgovornosti. Australija je bila mnogo sretnije mjesto za ispunjenje nebeskih nakana od gorštačke Bosne i Hercegovine. Predodređeni su bili u pravu kada su odlučili primarni duh proslijediti za Australiju, ja sam očito iznevjerio njihova očekivanja, istreniran kao SuperDuh za specijalne zadatke, usljed posebno negativnog uticaja okoline i nemogućnosti da značajnije djelujem na nju, postajao sam sve više malodušan. Naravno, nisam se tek tako predavao, ali još nisam uspijevao uspostaviti uspješan modus kosmičkog djelovanja.

         Možda je trebalo da nađem ženu, saputnicu koja će stati uz mene onda kad mi je najteže i ohrabriti me da krenem dalje.

         Ja sam od onih Vanzemaljaca koji ne zna sa zemaljskim ženama. Moj pokušaj da dođem do jedne od njih ukazat će vam upravo na to. Dugo sam razmišljao kojoj ženi i kako da priđem. Mnoge su mi padale na pamet: Slađanka, Nada, Sara ili Alicia. Međutim svaka od njih izgledala mi je predaleko i nezainteresovano da u potpunosti stane uz mene. To su žene koje mi nisu vjerovale, koje jesu uživale u društvu sa mnom, ali nikad ni na jedan način nisu dale do znanja da bi bile spremne pod svaku cijenu letjeti pored, ispod i iznad mene. One, naravno, nisu znale da sam ja u stvari Vanzemaljac, ali neki osjećaj, neko šesto čulo, kao da ih je upozoravalo na to, i nisu se htjele odreći ovozemaljskih pogodnosti zarad pokušaja dosezanja na prvi pogled nevidljivih i iracionalnih životnih vrijednosti, a, u stvari, suštinskih transcendentalnih zadovoljstava. Sve što sam govorio i radio izgledalo im je isuviše sektaški, mada ja nisam imao u cilju formiranje bilo kakve sekte. Bio sam Vanzemaljac na zadatku – i to je sve.

         Ipak, palo mi je na pamet da pokušam sa frizerkom Belkisom. Bila je nešto starija od mene i vanredno umiljata i razgovorljiva kad bi me šišala na ćelavo. Bila je zgodna. Dok bi me šišala imao sam osjećaj kao da namjerno trlja svoj but o moj lakat, čak bi nekad i toplo međunožje osjetio nad svojom miškom. Ja nisam sklanjao ruku, ona nije sklanjala tijelo. Možda je trebalo nešto da uradim po tom pitanju. Nisam znao da čitam žensku mimiku, ali ovaj put kao da je bilo više nego jasno da Belkisa možda želi nešto kompleksniji odnos sa mnom. I upravo kad mi je mašinom zbrijala lijevu i desnu stranu, sve iznad ušiju, a duž vrha glave ostala samo tanka krijesta, ja sam nešto jače i s očiglednom namjerom rukom prešao preko njenog dupeta. U salonu nije bilo nikoga pa sam pretpostavio da je to pravi trenutak da se zbližimo.

         „Šta!“ – dreknula je Belkisa – „Kako se usuđuješ?!“ – bila je njena najmanje očekivana reakcija.

         „Ali, ali…“ – pokušavao sam se pravdati.

         „Pa ti si perverznjak, grozan perverznjak, budalo! Marš napolje!“ – dreknula je još jače i zdimila me upaljenom mašinom po glavi. Jednom, pa drugi put, pošla je da plasira i treći udarac, ali sam ja, brzo i spretno, uspio eskivirati i izvući se iz fotelje. Krenuo sa ka vratima, preplašen i poluošišan. Belkisa je krenula za mnom, još uvijek bijesna i narogušena. Užasno sam pogriješio u procjeni situacije. Bježao sam iz brijačnice a ona je jurila za mnom. Nije me mogla stići. Sa krijestom na glavi, kao Irokez Indijanac, sa bijelom krpom oko vrata, kao unezvijeren duh, trčao sam od Belkise preskačući ograde i živice, nevjerovatno brz, nevjerovatno spreman. Pristajao bi i naziv: Irokeški duh koji trči. Dok sam se udaljavao još neko vrijeme čuo sam Belkisin glas koji se gubio u žamoru gomile. Ljudi su gledali za mnom kao za uspaničenim klovnom ili prvoklasnom budalom. Neka mi je Manitu na pomoći.

         Kao Vanzemaljac na zadatku, još neko vrijeme ću morati nastaviti djelovati posve sam i meditirati na svoj daleki dom, hiljade svjetlosnih godina udaljen od Zemlje, od Sunčevog sistema, od centra galaksije, meditirati uz Sweet Lullaby od Deep Forest:

 Upravo u samoći vidam svoje rane i nepokolebljivo smišljam efektniji način djelovanja.

Autor 7.4.2011. u 05:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija