Važnije i manje važne riječi

tačno.net
Autor 26.3.2016. u 20:44

Izdvajamo

  • U ovdašnjem prostoru civara su izraz za važnu stvar kulturnog naslijeđa, a solidarnost je izraz svuda bitan za međuljudski odnos. Solidarnost je riječ koja daje, a ne uzima. Solidarnost je ruka koja drugu ruku stisne, ne odgurne je. Naime, drugi postane ja tek onda kad solidarnost uknjižimo na strani zajedničkog nadanja.

Povezani članci

Važnije i manje važne riječi

DELO, 12.09.2015.

Pomisleki

Sunčane zrake zadnje nedjelje jula još nisu rastjerale jutarnju svježinu, mada se maglica nad riječnom površinom već raspršila. 

Koračao sam pored parkinga uz Trnovski pristan u pravcu Šuštarskog mosta, gledao sam velike fotografije na uličnoj izložbi, pod krošnjama kestenova polako sam se približavao Aškerčevoj cesti.

Na semaforu je bilo crveno. Preko automobilskog pleha pogledam preko štandova buvlje pijace. Prometni znak stoji tik pored ulaza. Zaprepastilo me je – nemam pojma zašto tek sada – da vjerojatno gledam u jedini prometni znak te vrste. Slikovnim znacima zabranjuje prometovanje svima, osim pješacima i civarama.

Šta su civare? To su kolica sa ručkama, na dva točka, koja mogu podnijeti priličit teret. Civare se ili guraju ili vuku, ali se razdaljina uvijek sporo prevazilazi. Ne spadam – tako ja predpostavljam, među brojne – lažne svjetske ljude, koji  prezrivo prasnu u smijeh u pomenu seljačke prošlosti slovenačke prijestolnice, mada ona skoro samo simbolično istrajava još samo u folklornom ukrasu.  Znam da je uvođenje civara u drugoj polovici XIX stoljeća donijelo promjenu u život seljaka – ako ne u Sloveniji, onda u ljubljanskoj kotlini.

Do tada su seljaci iz okoline proizvode kupcima dostavljali u rukama, na glavama i ramenima svojih žena i kćerki. Dvokolica sa ručkama je osjetno olakšala dostavu voća i povrća, mlijeka i jaja na glavni pijačni trg. Dodatna prednost civara se skrivala u njenom višenamjenskom karakteru. Nekoliko dasaka, postavljenih preko dugih ručki – i već je od prijevoznog sredstva postala prodajni štand. Ništa čudno što su kolica za mlijeko pred Drugi svjetski rat predstavljala sastavni dio opreme za mladenke sa seljačkih imanja u Posavlju.

U četvrtima u zaleđu grada civare su se pojavile krajem austro-ugarskog carstva, a zaista popularne su postale već nakon Prvog svjetskog rata. Tako su se nekada prije, ovim putem kojim koračam, Krakovčanke i Trnovčanke,  još pred zoru spremale na tržnicu, gurajući pred sobom do vrha napunjene civare, na kojima su gradskim izbirljivim dušama dostavljale domaće proizvode sa polja, posebno znamenitu salatu ‘ljubljansku ledaricu’ ili ‘ajsaricu’;

 Zelena salata, zeleno svjetlo na semaforu. Prelazim cestu i već zastajkujem pored svakog pojedinačnog štanda, nikuda mi se ne žuri, raskoš u glavi se zabavno umnožava, dok oči kamere neumorno snimaju izložene stvari: naočale sa srebrnim okvirima, fišeci za olovke sa porculanskim rubom, posudice i čajnici od fajansa, ptičji kavezi od žice i otirači od slame,  enciklopedije i priručnici, male slikovnice iz zbirke Pčelica i skladište knjiga iz zbirke Naša riječ, mutno crvena koža, vrećice sa staklenim klikerima, pastirski i lovački noževi, dugmad odlepršalih mantila i metalna odlikovanja raspalih vojski, razglednice i planinarske značke, mastionice i naliv pera, kutijice sa malenim ogledalima, brijače četke od svinjske dlake, naljepnice sa pivskih boca, plehane pločice ukinutih željezničkih stanica i preimenovanih ulica, poštanske marke, metalni i papirni novac zemalja udaljenih u vremenu i prostoru.

Ah, šta to vide moje oči? Uzmem u ruku kartonsku traku sa zbirkom šuštavih novčanica. U mene se zagleda Nikola Tesla. Novčanicu svijetlo-ružičaste boje nominalne vrijednosti 10 000 000 000 dinara Srbija je u državnoj zajednici sa Crnom Gorom izdala 1993. u vrijeme ratova za jugoslavensko naslijeđe. Katastrofalna inflacija joj je već kod štampanja snizila vrijednost, uskoro je postala manje vrijedna od papira, na kojem i danas vidimo obris Teslinog transformatora. Sa druge strane nas gleda ozbiljni lik fizičara, matematičara, čudnovatog elektroinženjera i izumiteljskog genija čiji obiteljski korjeni potiču od Srba iz Like, školovao se u vrijeme habsburško,  a u Americi stekao svjetsku slavu.

Lagao bih ako bih rekao da su mi zadrhtala koljena, a priznajem da sam novčanicu odmah utaknuo nazad u traku i sve skupa vratio na štand. Morao sam odstupiti i napraviti nekoliko koraka do ograde, da bih se lakše prepustio valu uspomena, koji je iznenada pljusnuo pred moje unutarnje oči.

Vjetrovito jesenje popodne, druga polovica devedesetih, američko-kanadska granica, Nijagarini vodopadi, ogromni kip Nikole Tesle, kojeg je 1976. pred ulaz u staru hidroelektranu postavio ‘jugoslavenski narod’ , neizmjerna količina vode, slapovi u obliku konjske potkovice, žute kišne kabanice, povišeni glasovi, buka bruji, Semezdin Mehmedinović i i ja udobno sjedimo u naručju hladnog bronzanog kipa, došli smo sa pječničkog čitanja i okruglog stola na sveučilištu u obližnjem Buffalu, pusta zemlja države New York, poziramo za fotku, koju je napravio Amiel Alkalay, američki pjesnik, profesor bliskoistočnih studija i ljevičarski aktivist, štandovi sa brzom hranom i kič suvenirima, stub od tri kartonske kutije, što služi kao improvozorani prodajni pult, tačno se sjećam, prodavača je izdao sličan slavenski naglasak, Beograđanin koji je nedavno emigrirao u Ameriku iz zemlje, u kojoj vladaju razorne posljedice ratova, šta radiš, sami pogledajte, teatralno pokaže istu takvu novčanicu, koju sam maloprije vidio na obali Ljubljanice, ima puno nula, ali nikakvu vrijednost, osim činjenice, pedagoški podigne prst, da lik Nikole Tesle ovdje dobiješ na svim mogućim i nemogućim predmetima, ali ne na novcu, izvolite, kod mene ovo možete dobiti, komad dajem za dolar ili za dolar i dvadeset, ako plaćaš ‘kanađanima’, oduševljeni turisti stoje u redu za originalni suvenir, tačno se sjećam, kako naš smijeh zbog pretvaranja nule u kapital nije i nije upalio i koliko dugo je trajalo da se stišao u podsmijeh gorkoj igri povjesne ironije.

Nema nikakve ironije u biografiji Semezdina Mehmedinovića, kojeg prijatelji zovu Sem, moje generacije i suputnika iz davnih jugoslavenskih dana, kada smo iskreno vjerovali u značajnu ulogu riječi, kojima se ostvaruju i uništavaju svjetovi. Ako pjesnike na pojednostavljen način razdijelimo na barbarogenije i lirike, dakle na estradne ispade emocija i nekontrolirani tok svijesti na jednoj, i prigušene kroničare duše na drugoj strani, Sem nesumnjivo spada među kroničare d uše,nekada zvane i mudraci.

Rodio se 1960. u selu Kiseljak kod Tuzle, kao student se preselio u Sarajevo i živio među golubarnicima u četvrti Alifakovac, diplomirao je komparativnu književnost i knjižničarstvo, a u godinama 1986-1989. je bio urednik časopisa o kulturu Lica, uređivao je omladinski list Valter i 1991.  ustanovio alternativni književni časopis Fantom slobode, kojeg su vlasti dva puta zabranile. Prvu knjigu pjesama, pod naslovom Mudrac, objavio je 1983. i dobio nagradu za najbolju bosansku knjigu. Nakon knjige elokventnog naziva punog slutnje, Emigrant (1990), objavio je knjigu kratkih zapisa, Sarajevo blues (1992), jedno od literarnih svjedočenja o paklu života bez električne struje, tekuće vode i lijekova, sa minimumom hrane a po vrtoglavim cijenama, i pod topovskim salvama. U vrijeme opsade skupa sa prijateljima prkosno je ustanovio tjednik BH Dani, u kojem su zagovarali demokraciju i pluralizam  usred vladavine malih diktatora i velikog etničkog čišćenja, usred sustavnog srpskog genocida nad bosanskim muslimanima.

Iz Bosne, prepune mržnje i ruševina, 1996. se iselio u SAD. Prao je automobile u Teksasu, onda se zaposlio u bosanskoj sekciji hrvatskog programa na radiju Voice of America u Washingtonu D.C. gdje i dan danas živi. U Zagrebu je 2002. objavio knjigu pjesama Devet Aleksandrija, koja je godinu dana kasnije, u džepnom izdanju u prijevodu Amiela Alkalaya, objavljena u uglednoj izdavačkoj kući City Lights u San Franciscu.

Knjiga donosi izvješće osjetljivog došljaka, koji  nakon 11. septembra kreće na put vozom kroz novu domovinu, putuje od istočne od zapadne obale i otkriva strahove i paranoje američkog kontinenta. Nepričljivi, ali bolno precizni posmatrač, ne dozvoljava si ni emotivnost ni moraliziranje, dok iz zabilježenih pojedinosti  sastavlja lirski mozaik šokirane zemlje i nesnađenih stanovnika. Tu knjigu je Publishers Weekly, vodeći tjednik za izdavaštvo, proglasio najboljom pjesničkom knjigom 2003. godine. Skupa sa sarajevskim prijateljem i omiljenim književnikom Miljenkom Jergovićem objavio je izvanrednu knjigu osobne prepiske TransAtlantik mail (2009). Iz neočekivane bolesti se izvukao uz liječničku pomoć i pisanjem knjige Ruski računar (2011), a posebno pisanjem knjige Autoportret sa torbom (2013), zbirke vlastitih crteža u bojama i dirljivih ispovjednih pjesama u prozi, te Knjige prozora (2014), niza poetičnih razmišljanja o pogledim kroz prozore različitih iznajmljenih stanova.

Korice na Mehmedinovićem Autoportretu ne mogu biti znakovitije za sadašnju migranstku krizu. Prikazuju muškarca sa pohabanom torbom na ramenu i zgužvanom kapicom na glavi. Gledamo ga u leđa, kako odlazi izvan okvira, znači tačno tamo kuda suvremeno europsko licemjerstvo gura došljake: nekuda tamo!

U ovdašnjem prostoru civara su izraz za važnu stvar kulturnog naslijeđa, a solidarnost je izraz svuda bitan za međuljudski odnos. Solidarnost je riječ koja daje, a ne uzima. Solidarnost je ruka koja drugu ruku stisne, ne odgurne je. Naime, drugi postane ja tek onda kad solidarnost uknjižimo na strani zajedničkog nadanja.

Ako zaboravimo na civare, uskratimo si komadić posebne slovenačke povijesti. Ako zaboravimo na solidarnost i okrenemo pogled od migranata, izbjeglica i tražitelja azila, šteta je gora, jer druge prikratimo za univerzalne ljudske vrijednosti, a sebe lišimo za sposobnost uživljavanja, suosjećanja i suživota: to mogu samo škrti blagajnici, uskogrudni političari i kratkovide diplomate.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

U Bruxellesu 2016. na prvi dan prvog proljeća bez Aleša Debeljaka sa nama

tačno.net
Autor 26.3.2016. u 20:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija