Velež i šarm sedamdesetih

Milan Draško
Autor 4.11.2021. u 12:25

Izdvajamo

  • "Nema sumnje, Velež je obojio jedno vrijeme osobenim šarmom i fudbalskom romantikom. "Rane sedamdesete, to što igraju "rođeni" više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost" (Ozren Kebo, "Rođeni za vječnost").

Povezani članci

Velež i šarm sedamdesetih

Fotografije: M.D.

“Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani”?
(Hamza Humo – “Oproštaj s Mostarom”).

Mostar naših dana je najljepši ljeti. Rasuta po svijetu stižu djeca grada iz zlatnih vremena ispunjena čežnjom i sjetom.

Iako su materijalno situirani, nedostaje im sunce i svjetlost rodnog grada i najviše stari duh Mostara, koji još živi u njihovim sjećanjima. U mnoštvu turista na Starom mostu, možete ih, ipak, prepoznati. Eno ga stoji naslonjen na ogradu mosta, pogled mu polako pada na Kujundžiluk, zatim dugo stoji zagledan u Neretvu. Dolje, sasvim blizu, naučili su ga da pliva. Spuštao se sa drugovima na crnom, gumenom šlaufu, koji je bio u modi nekih davnih ljeta. U uskim sokacima oko mosta desila su se prva stidljiva ašikovanja. Gdje li je sada ona plavooka djevojčica, koja je bila “njegov prvi nemir i žudni san dječaka”? I ko zna koliko bi još tako stajao, da ne osjeti ruku svog sina na ramenu. Sin je bio sasvim mali kad su morali poći, ili se rodio u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj. Sin misli da su tu već dovoljno ostali, napravili fotografije koje su željeli, ali u posljednjem trenutku, tati naviru sjećanja na davna nedjeljna popodneva, kao da dolaze iz nekog drugog života. Još je dječak, na Veležove utakmice odlazi s ocem…

Gužva u Mostaru, gostuje Partizan, finalista Kupa šampiona 1966. godine. Došli su na stadion sat prije utakmice, najbolja mjesta na tribinama već su zauzeta, penju se sve više prema brdu iznad glavnih tribina. Petnaestak minuta prije početka, stadion se prolama od snažnog aplauza. Iz svlačionice na sjevernoj strani stadiona pod Bijelim brijegom pojavljuju se idoli svih generacija: Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, iza njih Sula Rebac. Počinje još jedna fudbalska simfonija. “Bilo je to davno, na samom početku života” (Ivan Bunjin).

Fudbal je sedamdesetih dostigao nevjerovatnu popularnost, hvatala nas je nervoza nekoliko dana prije utakmice. Liga Jugoslavije bila je izuzetno jaka, igrači su mogli otići u inostranstvo tek kad napune 28. godina. Novembar 1969., u Mostar stiže sjajna ekipa Želje, predvođena Osimom, Katalinskim, Bukalom i velikom nadom Fikretom (Piketom) Mujkićem. Prva utakmica koju sam gledao na stadionu bila je fudbalski praznik, s puno lucidnih poteza i golova (2:2). Velež u sezoni 1969/70. osvaja 3. mjesto. Marić na golu, bekovi Šefko Alajbegović i Ivo-Juka Prskalo. Juka je nastavio karijeru u Australiji, zatim se vratio u Čapljinu i otvorio kafić, blizu katoličke crkve. Kod njega sam popio prvu kenijadu, sok s ukusom tropskog voća manga, koji je bio hit osamdesetih. Centarhalf Kema Šestić izvanredno je izvodio slobodne udarce. Vahin stariji brat Salem dao je 4 gola Dinamu (6:2), jedan iz ležećeg položaja, poput Gerda Milera. Sjećam se neprelaznog Mehe Karamehmedovića, suptilnog tehničara Muhameda Glavovića-Roma, Micana Kordića…

Malo je falilo da vidim na zelenom tepihu istinskog velikana, Muhameda Mujića, popularnog po nadimku Hamić. Debituje u dresu Veleža 1950. Reprezentativac Jugoslavije na Olimpijskom turniru u Melburnu 1956. (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. (4. mjesto). Odigrao je 32 utakmice u dresu reprezentacije i  postigao 17 golova. Najbolji strijelac lige 1955/56. sa dvadeset jednim golom (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom). U toj sezoni dao je pet golova na utakmici protiv Dinama. Igrao je za Velež do 1962. Odlazi u Bordo, a zatim u Dinamo. Vraća se u Velež, ali uskoro ponovo odlazi u inostranstvo, nastupajući za belgijski Beringen. Karijeru završava u Veležu 1968. Mnogi smatraju da je najbolji igrač u istoriji Veleža.

Sula Rebac preuzima kormilo Veleža 1967. godine. U igračkim godinama uživao je reputaciju sjajnog napadača. Igrao je desno krilo u Veležu (1947-1954), Hajduku (1954-1957) i jednu sezonu za FK Sarajevo. Kakav je trag ostavio u Hajduku oslikava davno svjedočenje. Splitski novinar, književnik i dramaturg, Predrag Lucić, svojevremeno glavni urednik “Feral Tribjuna”, prenosi utiske svoga oca o Suli. “Veliki su bili i Bajdo i Frane, i Beara i Kokeza, i Luštica i Broketa, i poslije njih Andrija Anković, ali Rebac… Rebac je, sine, bio više od igrača. Rebac je bio pjesma”.

Forsirajući mlade igrače počinje stvarati veliki tim. U sezoni 1967/68. ubacuje Duška Bajevića i Envera Marića, u narednoj sezoni Franju Vladića, Marka Čolića i Jadranka Topića, a Vlado Pecelj stiže iz trebinjskog Leotara. U sezoni 1970/71. u tim ulazi Boro Primorac, iz Sarajeva dolazi desni bek Aleksandar Ristić. Zatim je angaržovan mladi Momčilo Vukoje iz Leotara, a tim se kompletira ulaskom Vahe Halilhodžića i Džemala Hadžiabdića, 1972/73. Većina Veležovih igrača iz čuvene generacije bila je poznata po nadimcima. Enver Marić-Mara, Aleksandar Ristić, Džemal Hadžiabdić-Čorba, Marko Čolić-Kana, Boro Primorac-Manda, Vlado Pecelj, Jadranko Topić- Ćela, Vaha Halilhodžić, Dušan Bajević-Princ sa Neretve, Franjo Vladić-Kulje, Momčilo Vukoje, Ahmet Glavović-Braca. Legendaran je trio BMV (Bajević, Marić, Vladić).

Nedjelja ujutro, priča se samo o utakmici. U Mostar dolazi čuvena ekipa splitskog Hajduka, predvođena “malim Napoleonom”, Tomislavom Ivićem. Navalna petorka Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak, u halfliniji dominiraju Luka Peruzović i Iko Buljan. Hajduk i Velež su konkurenti za šampionsku titulu, očekuje se težak, neizvjestan meč. Očev bijeli fiat 1300, kao i obično, pun, osim mene idu njegovi stari prijatelji. Posljednjih desetak kilometara, od Bune do Mostara, posebno su upečatljivi. Neobično lijep drvored borova s obje strane magistrale. U Mostar se nekad ulazilo kao u čarobnu baštu! Parkiramo kola u Ulici Stjepana Radića, kod zgrade gdje živi moja tetka i stapamo se sa navijačima koji grozničavo žure prema stadionu.

Zauzeli smo mjesta u centralnom dijelu tribina. Strastveni navijač Veleža, korpulentni i grlati Pavo Cvitanović već je počeo pjevati. Nisu postojale okolnosti zbog kojih bi izostao sa bilo koje Veležove utakmice. Pavo je stalno u pokretu i pjeva: “Golova, golova”, a kad je posebno oduševljen: “Ako mi se rodi muško, nadiću mu ime Duško, ako mi se rodi mala, nadiću joj ime Mara”! Najbolja igra Veleža koju sam gledao, deklasiran je fantastični Hajduk 5:0! Da ne dolaze svi sa istim pobudama na utakmicu, pokazala je situacija nakon četvrtog gola. Otac je u posljednjem trenutku primijetio da džeparoš otvara dugme njegovog zadnjeg džepa.

“Budimo pošteni, pa priznajmo! Bez obzira na šampionske titule, na veličanstvene generacije Želje i Sarajeva i na rezultate koji ostaju u srcima upisani i onda kad srca prestanu kucati, najbolji tim koji je Bosna i Hercegovina vidjela, najbolja generacija fudbalera, malo je takvih bilo i u klubovima velike četvorke, bila je ona Veležova ekipa iz sezone 1972/73. i 1973/74”. (Miljenko Jergović – “Historijska čitanka II”).

Mart 1974. godine, veliki derbi Velež-Zvezda. Zvezdu još vodi harizmatični Miljan Miljanić, a na terenu predvodi sam Dragan Džajić. Velež je pobijedio 4:2; pamtim gol Kane Čolića nakon tipične akcije – Topić prodire po desnom krilu, povratna lopta na ivicu šesnaesterca, pritrčava Kana i jakim, prizemnim udarcem matira Olju Petrovića. Kanin brat Niko godinama je igrao za čapljinski Borac. Na jednoj prijateljskoj utakmici savladao je slavnog Ivana Ćurkovića i dugo se ponosio zbog toga. Najljepše je u čapljinskom kraju izvodio popularnu pjesmu “Bokeljska noć”.

Detalj iz meča Brazil-Jugoslavija. Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. Marić u svom elementu.

Enver Marić je prvi golman koji je proglašen najboljim fudbalerom Jugosavije (1973. godine). Devetog maja 1973., na Olimpijskom stadionu u Minhenu, odbranio je penal Gerdu Mileru! Uhvatio je klizavu loptu, a najbolji evropski strijelac prišao da mu čestita. Bajević postiže gol iz penala, pobjeđujemo 1:0. Njemačka reprezentacija će, samo godinu kasnije, u velikom stilu osvojiti Prvenstvo svijeta pobijedivši u finalu Holandiju, predvođenu Johanom Krojfom. Mara je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Evrope.

Utakmica Velež-Zagreb, lopta je u posjedu Vladića, u krugu na centru igrališta. Duga lopta na lijevo krilo prema Vukoju, skače desni bek Zagreba Damir Valec ubijeđen da će je odbiti glavom. Lopta ga miluje po kosi i stiže do Vukoja. Kulje je sjajno izvodio slobodne udarce. Debitovao je u jugoslovenskoj reprezentaciji 1972. protiv Engleza (1:1). Sjećamo se glavometa Bajevića i Vladića u srcu kaznenog prostora i Kuljinog gola. Odigrao je 24 utakmice za Jugoslaviju.

Princ sa Neretve! Elegantan hod, vitak stas, izuzetna korektnost. Jednom je poništio svoj, već priznati gol! Lopta je ušla u mrežu sa spoljne strane, jer je bila pokidana. Bajević prilazi sudiji i otkriva mu istinu. Odigrao je 37 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije i postigao 29 golova. Veležeove legende Mujić, Bajević, Marić i Vladić su nakon inostrane karijere ponovo zaigrali u voljenom klubu. Nisu mogli bez mostarske raje, Neretve i Veleža. “Rođeni Rođeni/, kraj Neretve rođeni/. Neretva je hladna voda/ i kolijevka i sloboda” (iz Veležove himne).

Bajević je rijetko ispoljavao oduševljenje nakon svojih golova. Slavio bi dostojanstveno, poput Franca Bekenbauera. Pamtim da se silno radovao golu protiv Španije u Las Palmasu 1972. (2:2), postignutom glavom sa desetak metara. Duško je strijelac oba gola za našu reprezentaciju. Burno je slavio i kad je savladao golmana Čelika Stijovića sjajnim udarcem glavom sa 16 metara!

Par godina kasnije, opet sam gledao Velež-Čelik. Trojica Zeničana, metar ispred mene, vatreno navijaju za svoju ekipu, uz povremene sočne psovke. Bili su u modi tranzistori i kombinovani prenosi utakmica. Odjednom tajac, najava izuzetno tužne vijesti. Sva trojica su krajnje zabrinuto primakli glave tranzistoru. “Čuveni sovjetski atletičar Vladimir Kuc iznenada je preminuo u 48. godini”. Budući da kao izraziti poklonici fudbala vjerovatno nisu ni čuli za njega, a strepeći od vijesti da je, ne daj bože, umro Tito, s velikim olakšanjem su uzviknuli: “Uh, boli me kurac za njega”! Sama po sebi, scena nije smiješna, ali su tipovi bili komični pojavom i gestovima.

Nisu sva iskustva idilična, sjetih se dramatičnog događaja posredno povezanog s fudbalom i Veležom. Pod Bijelim brijegom je gostovao Proleter. Zašto smo nakon meča krenuli prema Carinskom mostu, a ne prema Lučkom, Titovoj i Čapljini? Prolazimo pored današnjeg hotela “Ero” (nekad je tu bio Starački dom) i ulazimo bočno u Šantićevu. Otac i ja u autu, začudo, nema njegovih prijatelja. I vidim, u magnovenju, da nam se iz pravca zatvora “Ćelovina” strahovitom brzinom približava “citroen”. Gotovo je! Okrećem glavu na drugu stranu u očekivanju praska. Ali, vozač citroena munjevito koči i zaustavlja se 30 centimetara od mojih vrata! Kakva sreća!

U dva uzastopna prvenstva Jugoslavije Velež je bio vicešampion. Zvezda postaje šampion 1972/73., a Hajduk 1973/74., zahvaljujući boljoj gol razlici. Hajduk i Velež osvojili su po 45 bodova, Splićani su imali gol razliku +32, a Velež +30. Velež je u oba prvenstva igrao najbolji i najatraktivniji fudbal. Kada se slavna ekipa razišla, na sceni se pojavio novi dragulj, Blaž Slišković-Baka. Jugoslavija-Argentina 1979., trijumf protiv svetskog prvaka 4:2. Baka dobija poluvisoku loptu, čudesnom vještinom daje joj neobičnu putanju i pada iza leđa Argentinca, koji stoji kao omađijan. Potom postiže gol! Pamte se Bakini golovi iz kornera. Vaha je dao dva gola i najzaslužniji je za treći u finalu Kupa Jugoslavije 1981., kada je savladan sarajevski Željezničar 3:2. Jedan Željin navijač duhovito je izjavio: “Buraz, mi njima nikako nismo mogli dati golova, koliko bi nama dao sam Vaha”! Spektakularan oproštaj, pun emocija, uoči odlaska u Nant. Vaha je dostigao mitsku popularnost. Čuven je tandem Baka-Vaha! Pet godina kasnije, trijumf protiv Dinama (3:1), u finalu Kupa. Nenad Bijedić-Ćeća, postigao je dva gola. Generacija Semira Tuce, Seada Kajtaza, Gorana i Predraga Jurića i Mehe Kodre, predvođena trenerom Bajevićem, bila je vicešampion Jugoslavije 1986/87. Tuce je blistao na lijevom krilu, Kodro stigao do Barcelone.

Pamti se odličan nastup u Kupu Uefa u sezoni 1974/75. Velež je poražen u prvoj utakmici protiv Spartaka u Moskvi 3:1, ali pobjeđuje u Mostaru 2:0. Odlučio je gol u gostima. Zatim je savladan bečki Rapid (1:1, 1:0). Uslijedio je nezaboravni dvomeč protiv Derbi Kauntija (Derby County). Englezi dobijaju prvi meč 3:1. Borave u čapljinskom hotelu “Mogorjelo”, uoči revanša. Golovima Primorca, Pecelja i Vladića (51. minut) Velež ostvaruje rezultat za prolaz. Englezi se žestoko bore i smanjuju na 3:1. Penal za “Rođene” u 86. minutu. Bajević je miran i precizan; 4:1 za plasman u četvrtfinale. Antologijska utakmica! Sljedeći protivnik je Tvente iz Enšedea. Marijan Matun Kvesić postiže jedini gol u prvom duelu, Holanđani u revanšu pobjeđuju 2:0. U sezoni 1980/81. Velež je osvojio Balkanski kup savladavši AEK, Flamurtari i bugarsku Trakiju u finalu.

Koliko je samo ljepote i radosti iznjedrio Velež! Kažu da je Sula ponekad, uoči utakmice, znao povesti igrače na terasu iznad svlačionice da ih dodatno motiviše. “Pogledajte naše navijače, oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo”! Sedamdesete godine bile su vrijeme radosti. Daleka, egzotična obala, na kojoj caruju smijeh, sreća i ljubav.

Velemajstorski turnir u Tbilisiju 1985., boravimo u hotelu “Iveria”, na jednom brežuljku. Tokom turnira igrana je utakmica Spartak-Nant. Ne znam zašto je Spartak igrao daleko od Moskve. Otišao sam na stadion. Publika navija za Francuze koji pobjeđuju 1:0, golom Turea. Večera u hotelu, uočih Vahu u jednom maloj sali. Osjetih nalet istinske radosti! Pomislih da priđem i zahvalim mu za sva divna nedjeljna popodneva pod Bijelim brijegom. Ali, oni su ekipa, prijaju im izolacija i mir. Stajao sam nekoliko trenutaka neodlučan i pridružio se šahistima na večeri.

“Nema sumnje, Velež je obojio jedno vrijeme osobenim šarmom i fudbalskom romantikom. “Rane sedamdesete, to što igraju “rođeni” više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost” (Ozren Kebo, “Rođeni za vječnost”).

Milan Draško
Autor 4.11.2021. u 12:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija