Velika poezija se i dalje piše u Sarajevu

tačno.net
Autor 12.11.2014. u 17:40

Velika poezija se i dalje piše u Sarajevu

U bilješkama uz knjigu „Da je barem devedeset treća“ kazao sam da je u periodu od 1992. do 2009. u BiH napisano mnogo i dobrih pjesama i dobrih knjiga poezije, ali da je knjiga Miljenka Jergovića „Hauzmajtor Šulc“ bolja od svih, a zatim sam obrazložio svoj sud. Danas moram dodati: knjiga Asmira Kujovića „Vidikovac“ neću reći da je ravna Jergovićevoj, jer nemam terazije tako fine da im precizno odvagnem težinu, ali tu su negdje

Piše: Marko Vešović

Štamparske greške

Često mi dođe zlo kad u svojim tekstovima otkrijem štamparske greške, ali tek pošto ih objave e-novine: u pravu je Zogović kad kaže da pjesmu, objavljenu, „bolje vidiš“. Ipak mi je bilo drago što u zapisima „Iz dnevnika jednog penzića (1)“ grešaka ima koliko ti bog hoće: možda Milka Tadić u Beogradu ima advokata koji bi mogao tužiti Lukovića zbog moje tvrdnje da se velevlažna gospođa isprcala u zračnoj luci u Navijorku, što je očito tip-feler: nije se isprcala već se iskrcala, a „Zapisi jednog penzića“ puni su grešaka: “žvrljtinu bih račšerečio”; „anlizirao”; “ne može biti biti ništa”; “uzrupirao” umjesto “uzurpirao”; ”kesedžiji” umjesto “Kesedžiji”, ”otprecala” umjesto “otpercala”; “sliječilo” umjesto “spriječilo; “što je dokaz ste pali” umjesto “što je dokaz da ste pali”; ”i znam ima li” umjesto “i ne znam ima li”; “jer znam je li” umjesto „jer ne znam je li”: ove greške sam uočio, vjerovatno ima ih još, a njihov broj dokaz je da moje zdravlje, u tom času, nije bilo čemu.

No sa greškama zna biti veliki vrag. Često se desi da, prevodeći pjesmu, ukucam grešku koja stihu toliko promijeni smisao da ga potom, kao svoj, unesem u fajl sa bilješkama za pjesme, gdje će čekati, nekad  godinama, da bude upotrijebljen. Majakovski je ove bilješke zvao „rezervama“ i vjerovao da se bez njih ne mogu praviti valjane duže pjesme – u njegovom slučaju: poeme – što potvrđuje i moje iskustvo: ništa iz tih rezervi nije ušlo ni u jednu moju kraću pjesmu, ali često jeste u duže, pisane nekad u 7 ili 12, a jedna u 22 odjeljka (pa sam joj stavio podnaslov „Bilješke za poemu“).

Vrstan beogradski pjesnik Miroslav Maksimović jednom je, umjesto „prošlost“, ukucao „pršlost“, i o toj grešci napisao krasnu  pjesmu. Uzgred, kad sam ga čitao, često bi mi prošla kroz glavu primisao: nevjerovatno je da je Miroslav brat od strica balvanagi iz Cvilina Vojislavu Maksimoviću. Onom koji je, u ratu, muslimanskim glavama u Foči igrao viktorije.

Studentima sam govorio o Slučaju koji su nadrealisti uključili u svoju poetiku jer „otvara vrata beskraja“ i navodio Dušana Matića u čijoj pjesmi je, umjesto „tapkanje u mestu“, slovoslagač napisao „tapkanje u mesu“ i pjesnik je prihvatio tu grešku koja je izvrsna, jer to je i dalje tapkanje u mestu, ali se javlja nov smisao: šta je život ako ne tapkanje u mesu?

Jednom se i meni desilo nešto slično. Zaboravio sam i kad i gdje i šta sam pisao, bilo je to davno, prije nego što sam se dao kompjuterizirati, ali znam da sam govorio o hodži koji je borce Armije BiH ubjeđivao da ih na ahiretu čeka sto meraka. Prekucavajući moj tekst, neko je u redakciji, više se ne sjećam kojoj, napravio grešku i napisao  „sto maraka“, ali kad sam se žalio prijatelju, odvratio je da to nije čitao kao grešku nego kao zajebanciju: svak od nas zna šta je Sarajlijama u obruču značilo sto maraka, a hodža je obećao da svakog od njih, čim pogine, onamo čeka okrugla stoja! Našto sam rekao: onda ću tu grešku ostaviti.

Vidikovac“ Asmira Kujovića

U knjigu „Da je barem devedeset treća“ koja je panorama beha poezije od 1992. do 2009. stavio sam 12 pjesama Asmira Kujovića i 5 pjesama Abdulaha Sidrana. Naravno, ne može se isključivo na osnovu broja pjesama zaključivati šta mislim o pjesnicima iz te panorame, ali ovaj put brojke precizno kazuju moj sud: u vremenu od 1992. do 2009. Kujović je pisao dvaput bolje od Sidrana, „najvećeg živućeg pjesnika u Bošnjaka“.

Koji me, kad je panorma izlišla, zvao telefonom i kazao: “Ja mislim da sam bolji pjesnik od svih u tvojoj knjizi“. Rekao je još ponešto, ali pamtim ovoliko i ne sjećam se šta sam odgovorio, a sad se pitam: nije li malo mnogo kad Sidran, koji ima završenu gimnaziju, o poeziji drži predavanja univerzitetskom nastavniku koji je doktorirao na poeziji, cio vijek predavao poeziju, napisao 4 knjige eseja o poeziji, napisao 16 knjiga poezije, preveo 20 tomova poezije i napisao 2 knjige o prevođenju pjesama?

U bilješkama uz knjigu „Da je barem devedeset treća“ kazao sam da je u periodu od 1992. do 2009. u BiH napisano mnogo i dobrih pjesama i dobrih knjiga poezije, ali da je knjiga Miljenka Jergovića „Hauzmajtor Šulc“ bolja od svih, a zatim sam obrazložio svoj sud. Danas moram dodati: knjiga Asmira Kujovića „Vidikovac“ neću reći da je ravna Jergovićevoj, jer nemam terazije tako fine da im precizno odvagnem težinu, ali tu su negdje. I mada ni po čemu nisu slične, čak je teško naći pjesnike različitije od njih dvojice, u jednom te knjige su iste: pisali su ih vrhunski pjesnički majstori.

Tu knjigu sam imao u kompjuteru mnogo prije nego što je izašla, i meračio je natenane, i zavidio autoru na mnogo čemu: ona zavist koja te ne čini gorim nego boljim i pjesnikom i čovjekom. Dakle, tu knjigu vrhunske poezije Đorđe Krajišnik je ispljuvao u Oslobođenju, privatnom vlasništvu Muje Selimovića, jednog od najvećih sarajevskih lupeža, što znaju i kućni ljubimci Sarajlija. „Pa ne popij!“ – rekao bi moj prijatelj Afan Ramić. Doduše, da bi razumio Kujovićeve pjesme, moraš imati koji minut škole.

Kujović mi je „Vidikovac“ poslao da ga pomno pročitam, a drukčije i ne umijem, i kažem koje pjesme ne zaslužuju da ostanu u knjizi, čak i koji su stihovi ili strofe u ovoj ili onoj pjesmi slabi. Iščitao sam knjigu i bio blažen od saznanja da se, u dane kad je poezija postala devete pete zveketalo, velika poezija i dalje piše u Sarajevu.

Onda mi je riknuo mejl i više nisam imao Asmirovu adresu, a njega je teže ufatiti no Alisinog zeca: nema ga nigdje, i niko mi od ljudi koje znam nije umio reći gdje ću ga naći, pa ga nisam mogao, ni uživo ni mejlom, obavijestiti da sam očaran njegovom knjigom u kojoj ima dvadesetak bisera, da ne znam jesu li mu bolje rimovane pjesme ili one u slobodnom stihu, i da u njoj nema ni jedne loše pjesme, ni jedne loše strofe, čak ni lošeg stiha. I da ih je bilo, tu ima toliko uzbudljive poezije da bih se stidio podučavati bilo čemu pjesnika koji može ono što ja, kao pjesnik, ni u snu ne bih mogao.

Rado bih o „Vidikovcu“ sročio opširan esej, ali više ih ne pišem: ja koji, liježući izveče u postelju, nisam siguran hoću li se ujutru probuditi, nemam vremena da ga gubim na taj luksuz, a ti bi se, Petre Lukoviću, osevapio kad bi objavio pjesme koje ti šaljem: neka u Regionu, oni koje bi to moglo zanimati, vide kakav je pjesničina Asmir Kujović. Koji bi spadao u najbolje jugoslovenske pjesnike kad bi mila nam Pokojnica još postojala. Ovo nije izbor: uzeo sam sedam pjesama sa početka „Vidikovca“.

 

TZIMTZUM

Dok je pretrčavao raskrnicu na nišanu
uz oštre zvižduke metaka iznad glave,
u dovi koju je šapatom mrmljao
cjenkao se s Bogom
budućim i prošlim žrtvama i podvizima.

U arapskim riječima
što su ih osušena usta izdisala
Bog je bio smješten u budućnosti,
a ovaj svijet stvoren iz ničega
koje je Bog odbacio kada je sebe imenovao.
Znao je: ako je Bog oduvijek Bog,
tada je ovaj svijet oduvijek prije Boga,
izuzev ako je svako Njegovo ime anagram
ostalih 99 imena, pa i onog prije imenovanja…

Značenje ovih riječi se rasprskavalo
od jedne do druge strane ulice.

ZIKR

Pogledaj kako lelujamo na vjetru
Dok padamo oslobođeni sile teže,
Pogledaj kako prestižemo naše davne glasove
i plač, i šapat, i urlik, i kikotanje
Ustima hvatamo zvijezde starije od Svemira
Lebdimo sjevernije od Sjevernog pola
Ovaj svijet je mapa naših teritorija
Mi smo čahure neviđenih leptira
Pogledaj kako se gvožđe rastapa u magnetnom paklu
U ravnoteži sila sastavnih i rastavnih
Pogledaj kako hodamo po toj oštrici
I kako lako oživljujemo umrtvljujući
I umrtvljujemo oživljujući
U kolijevci što se talasa na vodi Jordana
Rađamo se davno

Na mjestu koje je otplovilo iza zalaska sunca
Ispisujemo matematičku jednačinu stvaranja
Koju niko od nas ne zna pročitati
No ona  je tačna jer smo je nasumice zapisali
Ulazimo kroz hiljadu neotvaranih kapija
Pogledaj ovaj cvijet se otvorio tako široko
Da se zatvorio na suprotnoj strani
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno
Pogledaj kako se isteže riječ
I sabira praznine među slovima
Iz tih praznina proviruju riječi novog jezika
Od tih praznina smo sazdani
Raspletimo tu noćnu nit
Koja dijeli ovaj dan na hiljade nevidljivih dana
Kroz ovu rupu se otvaramo u sebe
Kroz ovaj tunelski prolaz zvijezde plešu
U talasima odzvanjanja Božije riječi
U ravnoteži viškova koji su manjkovi
U ravnoteži manjkova koji su viškovi
Mi smo bačene kocke
Koje padaju na svih šest strana istodobno

NA BICIKLU

U gradu smorenom od julske vreline
samo na biciklu pirka vjetrić;
ti drvoredi što promiču pored mene,
taj asfalt što podatno klizi pod gumama –
sve je to moje od davnina

I taj zaljubljeni par na klupi,
šarov što dahće isplažena jezika,
taj glas sa tonske probe za “Baščaršijsku noć” –
sve sam to ja kad sam bio mlad

Jedna je stvar lebdjeti iznad grada,
a sasvim druga lebdjeti u njemu.

U granama što listaju sunčeve zrake,
u spletenim lozama uz ograde kuća
razaznajem nedokučivu formulu
neminovnosti mojih posrnuća

Točkovi premotavaju minule korake.
I, kad bih stigao do početka trake,
znao bih da je sve premontirano
da se složi s ovim ljetnim danom;
i plakatom, što mi u susret hita:
“Život kako ga piše Cedevita”

 

SARAJEVO NOĆU

(drugo izdanje)

Noću, dok se prevrćem u postelji
neki dijelovi Sarajeva nestaju
raskrsnice, zgrade, čitave ulice
zajedno sa uglovima spavaće sobe
u podrumima iskrsavaju nepoznati univerzumi
na svim TV kanalima je Kuća Velikog Brata
i u njoj ja kako se prevrćem u postelji.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
i svi su stanovi napušteni
prozori svijetle samo zbog lopova
posmatrač iz taksija može jasno zapaziti
da je Begova džamija nacrtana
jer je njena težina na drugom svijetu
i Zemlja je beskrajna ravna ploča
a  kugla što se vrti njena spakovana beskonačnost.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
progutane vriske ubijene djece
vjetar uznosi do ledenih tornjeva Himelaja,
zgrada Parlamenta u daljini opet gori
kad je niko ne gleda
i nebo je zlatom izvezen plašt Katarine Kosače
o tome se dovikuju ulični psi
izlazim na balkon da lajem zajedno s njima –
tramvaj raskopčava ulicu
kao rajsferšlus žensku haljinu.

 

MEMENTO MORI

Čak i da sam postao kao Tesla
pa da mi je lobanja starija od rebra,
opet bih prerušen došao ovdje
da ispijam duge kafe ispod suncobrana
i pogledom pratim djevojke u svilenim čarapama.
Osvite i sutone na staklu njihovih sunčanih naočara.
Kako raznose moje minule živote
ulicom dugom ko uzdah na japanskom motoru.
Dok saksofon prevrće stranicu novine
poput špila karata miješa uspomene

Dovoljan je tek treptaj oka
za bežični chat s onom
čije ime je šifra mojih poštanskih pretinaca.
Čije ime je šifra za sunčan dan

U cijelom gradu samo ova bašta
ima wirelles s mojim anđelom čuvarom:
oporo sjeme iz pustinjskog pijeska
čekalo je kišu stotinu ljeta
da upravo ovog trena procvjeta

Pustiti prolaznike da se ogledaju
u prolaznicima iz tvog sjećanja
kao u izlogu najskuplje radnje.
Ispiti kafu, praviti se da ti je stran
na pročelju zgrade lik poglavice Ludog Konja
tenkovskom granatom u betonu isklesan

 

GLADNE GODINE

Ugledam jutros vozeći se u tramvaju
posivjelu zgradu u mom starom kraju:
davne studentske groznice, u tuđim kaputima,
pod drugim imenima, tu još prebivaju

Sa iste terase na četvrtom spratu
u huci saobraćaja predveče čuo bih flautu.
Kroz rupičaste zavjese iz drugih soba
promatrao sam kočije iz austrijskog doba.
Mahnuo bih sad mom starom radiju
s izvješćem o napadu Gandvame na Lauraziju

Moji eleuzinski i orfičarski preci
kozaračkim kolom svezani u genskoj pletenici
tu prvi put odaše svoje svete tajne;
al inflacija razjede te kovanice sjajne
i grbovi njini pripadaju tuđoj istoriji

Da, plaćao sam i na mostu i na ćupriji.
Anđeli i Mikelanđeli prizvani za pisaćim stolom
kušali poređenje Trojanskog konja s Kipom
slobode i koka-kolom.
Vrijeme kad se sadi i kad se sabire ljetina,
al mene je greškom zapao kalendar Aboridžina.
Sličio sam pijanom grobaru koji za probu
hrče u tuđem otvorenom grobu.

Od Jedžudža me dijelio zid u kupaonici
okrenut prema zlogukoj Grbavici.
U zoru na prozoru slušao grličina jadanja
što uporedo još traje peti dan stvaranja –
kada od tona riba i planktona nastade nafta
(strvine su oduvijek gorivo Noinih jahta),
te triput obnovismo prvu godinu rata
zbog jednog ispita;
nakon što izumriješe dinosauri
od miševa skrivenih ispod blata
razmiliše se sisari

sve do današnjih primata.

Džibril na svemirskom kvantnom kompjuteru
pobjeđuje i kad gubi od vojske džina,
koji listom sliče na Milosku od Luvra Veneru
na koju je nasađena glava Kaligulina

Pa osmotri te namrštene Galilejce
što gegaju se trotoarom poput mučenika:
svak je pozvan namjesto Trinaestog Učenika,
ali večeras je prijenos “istorijske” utakmice,
pa koncert slavne srbijanske pjevačice,
a u istom terminu
rasplet najgledanije turske sapunice.

 

FELICITARNI RAČUN

Konačno mogu početi da živim
sada kad si sjela za moj stol.
Kroz tvoje oči gledaju druge oči
kao sa prozora rodne kuće
koja je davno srušena

Sva geometrija svijeta počinje
kad na mjestu jednog budu dvoje,
tako je zapisano u fraktalu snježne pahulje.

Odležao sam sva svoja službovanja
i konačno mogu početi da živim –
ovaj put sam navio budilnike.
Mada, ne znam da li sam spreman,
trebalo je da završim druge škole
da za tebe budem dovoljno stručan

Marširao sam s krdom bizona preko pustih prerija,
s pingvinima bdio noći duge po četiri mjeseca,
zubima rastrzao gazele u sibirskim stepama,
na pijesku pustinje Gobi jeo snijeg s kamilama,
uz Magelana za kormilom
motrio Magelanov oblak

Da najzad
da konačno

za tebe budem dovoljno stručan.

 

KOLOSEUM

Od kamene čipke tvojih lukova
ostaše krnjeci podignutih palčeva.
Je l’ samrtni krik il’ pobjednički urlik
to što tupo odzvanja među stupovima?
Dolje, na pješčanom oltaru –
ko će koga prinijeti na žrtvu?
Ko će čiju sad primiti žrtvu?
Ako je planinska stijena vajarski kalup
morskog talasa il’ nazubljenog plamena,
tvoj kamen je istesan ranije.

Prazna je carska loža. Iz nabora pukotina
galopiraju sjene oklopljenih ratnika,
muzičara, pehlivana, pantomimičara, političara,
ovdje je Hanibal nadjačao Scipiona
pogođen vlastitim promašenim udarcima;
stazu kojom su marširale ponosne legije,
gdje je Bahova sveštenica dojila mlado jare,
asfaltirane ceste oprezno zaobilaze.

Lavlje njuške umrljane krvlju
zijev na pustim tribinama.

Tu je Eneja s podignutim štitom
u blagom šuštanju povjetarca
udisao posljednje Didonine riječi.

Čiju glavu nasaditi na kamenu statuu cezara?
Ko da diriguje horskim poklicima?
Ko će od mreže meridijana nanovo načiniti
ukrštenicu znanih matematičkih formula?
U arenu se ulazi kroz dvije kapije istodobno

I prije nego se oglase trube
i zlatni orao s barjaka pokaže pravac vjetru,
na travi gdje se rob učio hrvačkim zahvatima
Galateja postavlja plameni obruč Pigmalionu.
Iz arene se izlazi kroz dvije kapije istodobno.

– Samo Suncem ćeš Sunce vidjeti
i Mitra će na zaklanom biku dojahati
Neron Redivivus u zlatnom oklopu –
kamatara Seneke neposlušni učenik;
motreći odozgo vene i nerve puteva
nepropisno razgranate –
s njime se trguje željama i strahovima
s njime se cjenka za grijehe i dobročinstva

Pa neka mu bude –
u ovoj šahovskoj igri njegova su pravila;
potomci onog kog zadoji vučica
u porotničke toge odjenuti
slijede strogu hijerarhiju čopora.

Kačketi, šeširi, sunčane naočari, fotoaparati
i plastične bočice s osvježavajućim pićem
krstare tuda da pokažu nadmoć
nad izumrlom vrlinom

Njihov je Rim od Rima rimskiji –
i što je veća granica carska,
veća je zemlja varvarska.

 

e-novine.com

tačno.net
Autor 12.11.2014. u 17:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija