Pravo na Andrića

tačno.net
Autor 5.3.2013. u 14:50

Pravo na Andrića

Kakvog smisla više ima polemizirati s Miljenkom Jergovićem?!

Ove godine me bar desetak puta u raznim izdanjima EPH javno prozvao kao ustašu jer, eto, u Hrvatskoj književnoj enciklopediji objavljujem članke o Mili Budaku i Anti Paveliću, pa ih time, valjda, slavim kao znamenite hrvatske pisce. Čini to najčešće „kao usput“, u člancima o nekim drugim temama, ali mora on reći neki pravorijek o Viskoviću i njegovoj HKE, što on upravo „razornom duhovitošću“ izvrće u HKOHrvatski književni ološ. To se odnosi na Viskovića i njegovih tri stotine suradnika.

Piše: Velimir Visković

Ooo, kako je samo suptilan Jergovićev humor?! Ne da mi se stalno navlačiti s urednicima Jutarnjeg i Slobodne da mi objave odgovore na te napade (jer njihov bi se „kućni genije“ mogao potresti: kakav je to način da se objavljuju odgovori u „njegovim novinama“?!) pa kadikad prikeljim neki od njegovih tekstova protiv mene na svoj zid na facebooku i kratko ga ironično otkomentiram; više pozornosti ni ne treba posvetiti infantilnim budalaštinama.

Moram iskreno priznati, nije mi svejedno što Jutarnji list već godinama u svojoj kulturnoj rubrici nije objavio ništa ne afirmativno nego neutralno izvještajno, o nečemu što je povezano s Viskovićem; Jutarnji je ipak list koji, možda iz neke mazohističke navike, redovno čitam, a za njega pišu i neki novinari koje cijenim. No, dobro, već su mi glasovi iz kuće rekli da bi se „EPH-ov genije“ silno rasrdio kad bi u „svojim novinama“ vidio nešto pozitivno o družini iz Viskovićeva Hrvatskog društva pisaca (jer svi, zaboga, znaju da on ne podnosi Viskovića).

Pa tako, recimo, Jutarnji ništa nije objavio ni o velikom skupu posvećenom Ivi Andriću u povodu stodvadesete obljetnice njegova rođenja. Okupilo se sredinom prosinca 2012. u Basaričekovoj više od dvadeset poznavatelja Andrićeva opusa, uglednih znanstvenika i književnika iz Zagreba i Beograda. Ali Jutarnjem je to bilo nezanimljivo. Dobro, razumio sam, poruku: skupovi koje ja osobno organiziram, pogotovo skupovi pod krovom HDP-a, nezanimljivi su Jutarnjem. Nemamo mi pisci fizičke performanse Nives Celzijus, nezanimljivi smo publici; trebaju novinama prave obline, a ne ćelava glava Velimira Viskovića!

I dobro, sve bi prošlo mirno da se desetak dana nakon skupa nije u Jutarnjem pojavio golemi intervju s Ivanom Lovrenovićem u kojem se on obračunava s družinom iz Basaričekove, a ponajviše sa svojim nekadašnjim prisnim prijateljem Ivom Bancem! Gotovo sam se pa obradovao: znači, nismo mi svi skupa Jutarnjem toliko nebitni kad nam posvećuju pune tri stranice!

Bilo mi je odmah jasno da je posrednik u naručivanju tog intervjua bio Jergović; otprilike sam shvatio i motiv: on se uspjenio što se netko usudio dirnuti njegova Andrića, samo njegova i Ivanova, jer Hrvati-ustaše iz Basaričekove nemaju nikakva prava na tog nobelovca!

Otkud ja ne bih imao prava na Andrića?! Pa Andrićem s bavim cijeli život: bio sam još početkom osamdesetih kao tridesetogodišnjak član Savjeta Andrićeve zadužbine, napisao sam gomilu tekstova o njemu, devedesetih priredio hrvatsko izdanje njegovih Izabranih djela u zagrebačkom Konzoru, priredio o njemu tematski broj časopisa Most… Valjda nakon svega toga i ja imam neka prava govoriti o Andriću, bez da pitam Jergovića za dopuštenje!

I ostalih dvadesetak sudionika (da spomenem samo, osim Banca i Petkovića, još i Maroevića, Matvejevića, Nemeca, Grčića, Kovača, Ćirilova, Gašićku, Ferića, Šimpragu, Brleka…) govorilo je o Andriću odreda afirmativno, a neki su poput Banca usput problematizirali dijelove njegove političke biografije; prilično historiografski upućeno i ništa osobito skandalozno. Da je izvjestitelj Jutarnjeg slučajno došao na skup, jedva da bi i našao nešto novinski provokativno, vrijedno – recimo – članka na tri stupca.

Ali Jergović evidentno ima dovoljno utjecaja u Jutarnjem da proizvede skandal i ondje gdje ga nema. Nije mu bilo teško da istraži je li netko snimao tok skupa. Odnekud je doznao da je sve snimao Hrvatski radio te je od njih tražio snimak, koji je potom poslao u Sarajevo. I tako su u Sarajevu preslušavali što su ustaše iz Basaričekove govorile o Andriću. Potom je organizirao da Jutarnji otvorio svoje stranice Lovrenoviću da nas napadne. Na tom skupu je nastupilo bar deset ljudi koji o Andriću znaju jednako koliko Ivan Lovrenović, ali nisu svi zajedno mogli dobiti deset redaka novinskog prostora, a Ivan sam tri stranice!I tako Ivan napadne skup koji – bar se dotad po Jutarnjem činilo – nije ni održan!

No, ustaše iz Basaričekove se nisu nešto posebno uzbudile, ostavile su Lovrenovića i Jergovića da laprdaju. Zamislite, sav Jergovićev trud pao je u vodu, nitko se nije posebno uzbudio…

Opet je, jadan, napregnuo svu svoju morbidnu imaginaciju ne bi li uvrijedio ustaše; u jedan naizgled bezazlen nostalgični članak o zaboravljenom likovnom umjetniku Marijanu Kockoviću uvalio je doista grozomornu rečenicu (netko od urednika u redakciji morao mu je ipak reći da se smiri, da nije pri zdravoj pameti), dakle da su:“svi ti ferići, viskovići i banci u ime hrvatske književnosti i kulture u Vili Arko čupali Nobelovu nagradu kao zlatan zub iz židovske čeljusti…“ Zašto se sada i jadan Ferić našao zajedno s prononsiranim ustašom Viskovićem nije mi posve jasno; valjda, tko nije s Jergovićem, protiv njega je!

Predsjednik HDP-a Petković javio mi je da će na te skandalozne riječi ipak reagirati i da je uspio u Jutarnjem izboriti se za pravo na dvije kartice, koje su mu nakon stanovitoga redaktorskog „umivanja“ (da nam se naš genije ne potrese) ipak i objavljene. Ja sam, pak, na fejsu objavio kratki komentar koji je izazvao pravu buru reakcija, što samo pokazuje koliko je Jergović već svima dozlogrdio.
No, eto u utorak 26. veljače u Jutarnjem golem, silno ostrašćen tekst-duplerica našega mahnitog genija: – Tko se to usudio? Pa još u njegovim novinama; zašto ga njegovi urednici ne štite od tih zakrvavljenih ustaša s kliještima za čupanje zuba? Vapaji kako je proganjen, pa zbog Viskovića on ni na benzinsku pumpu ne smije otići!

Pa što taj mali narcis sebi umišlja, da smo nas dvojica zvijezde kao Nives Celzijus pa nas šljakeri na benzinskim pumpama prepoznaju?! Jako ih zanima što mi pišemo o Andriću. I sve nas ganjaju francuskim ključevima, onim najvećim, u želji da ubiju boga u nama! Četničkog? Ustaškog?

U svojem odgovoru predsjedniku HDP-a Petkoviću Jergović se opet uglavnom bavi Viskovićem. Ustašom! Da, da, Viskovićeva je enciklopedija ustaška! Jer, eto, ima u njoj članak o Paveliću. I donosi cijeli enciklopedijski članak o Paveliću, tiskan fettom; masna zlokobna, crna ustaška boja!

Mogao bih ja sada sitničariti i postaviti pitanje Jergoviću i Jutarnjem: – Odakle vam pravo da preuzimate integralni članak bez odobrenja autora, glavnog urednika i Leksikografskog zavoda kao institucije? Da podignem tužbu zbog povrijeđenih autorskih prava, glatko bi je dobio. Ali neću se baviti time, idemo na meritum:

– Po čemu je to Visković ustaša, a njegova enciklopedija ustaška?

Da je Jergović uopće imao Hrvatsku književnu enciklopediju u rukama, a nije, jer se očito služi samo rukopisima koje mu je njegov šogor Bogišić dostavljao prije tiskanja enciklopedije (dok je nastojao onemogućiti njezino izlaženje), primijetio bi da HKE nije nikakvo troknjižje, kako on samouvjereno tvrdi, već je tiskana u četiri sveska pa može biti samo četveroknjižje. To i nije baš nezamjetljiva razlika!
Da je bar prelistao enciklopediju, vidio bi da osim Pavelića i Budaka i enciklopediji ima još bar pedesetak pisaca koji su bili članovi ustaškog pokreta ili su poslije rata surađivali u proustaškoj emigrantskoj periodici. Štoviše, ne tajim da sam posebno zamolio Branimira Donata, koji se tim piscima bavio, da pregleda jesi li najvažniji pisci te orijentacije ušli u abecedarij. Mislim, da bi ipak bilo besmisleno da u enciklopediji imamo neke minorne ustaše, a nemamo „glavne zvijezde“ poput Budaka i Pavelića.

Ali u ovoj enciklopediji, među tri tisuće biografskih članaka, imamo i sve orjunaške pisce, sve pisce-četnike, grešnike svih orijentacija iz svih epoha. HKE nije antologija najboljih hrvatskih pisaca, ili znamenitih pisaca, već nastoji donijeti objektivne informacije o svakome tko je ostavio neki vidljiv trag u hrvatskoj književnosti.

Iza članka o Paveliću u potpunosti stojim, iako ga sam nisam pisao već samo redigirao. Nisam potpisao autora znajući da može biti izložen šikaniranju raznih jergovića. Potpis R. ne označava nikakvu apstraktnu Redakciju, već isključivo glavnog urednika koji preuzima odgovornost za članak koji je tako signiran. Najveći dio tih članaka s tim potpisom sam napisao sam ili bitno preuredio, ali neke sam tako potpisao da zaštitim suradnike.

O, znam ja što bi Jergović htio! Sad će on natjerati strah u kosti svim suradnicima, pa će se oni početi masovno ograđivati od Viskovića: – Nismo mi ustaše, Visković nas zaveo!

No, idemo sada na sam članak: – Je li Pavelić dovoljno važan kao pisac da se morao naći u enciklopediji?

Pavelić je autor romana koji je najprije tiskan 1936. pod naslovom Lijepa plavojka, a potom pretiskivan pod promijenjenim naslovom Liepa plavka. Roman nema neke veće estetske vrijednosti, što se u članku jasno kaže, ali je izišao u doba kad su romani u hrvatskoj književnosti velika rijetkost, godišnje ih je tiskano najviše 5-6. Pavelić je i autor višesveščanih memoara Doživljaji, a mi u enciklopediji donosimo i podatke o važnijim piscima memoara, jer ih tretiramo kao rubni književno-publicistički žanr.

O Paveliću kao piscu pisali su Stanko Lasić, Branimir Donat, Hrvoje Matković, Dubravko Horvatić… Možda Jergović misli da su svi oni ustašoidne budale, ali činjenica je da su se njime bavili istaknuti proučavatelji, što je također jedan od razloga da bude registriran kao pisac u našoj enciklopediji.

A jesmo li na pravi način govorili o njegovu djelu? U članku se jasno kaže da je Pavelić 1941. godine „uspostavio totalitarni politički sustav“, njegov roman se kvalificira kao „političko-propagandni“, a knjiga Strahote zabluda „primjer je stereotipne antikomunističke promidžbene literature“.

O kakvom ustaštvu Viskovića i njegovih suradnika Jergović to bunca?!

Zapravo mi je drago da je Jutarnji list donio kompletan članak o Paveliću; i – ponavljam – za njegov sadržaj isključivu krivicu snosim ja, „ustaša Visković“!

U zaključku svojega polemičkog teksta Jergović opisuje svoje probleme, kako je proganjan pa se ne usuđuje zaći u neke zagrebačke kvartove, ne zaustavlja se u nekim dijelovima Lijepe naše na benzinskim pumpama, u neka doba dana i noći ne usuđuje se kretati sam po gradu. Čovjeku očito treba pomoći. Za početak bi bilo jako dobro da mu neki kompetentni urednik Jutarnjeg pročita tekst i ukloni budalaštine i morbidnosti kojima nepotrebno navlači neprijatelje i kompromitira list.

Hvala bogu da je u zadnje vrijeme prestao pisati političke komentare (i intervjue) jer se njima u protekla dva desetljeća temeljito izbrukao. Neka ga gazda EPH-a i oni koji mogu utjecati na njega nagovore da prestane pisati i polemike jer je bijedan polemičar, pun buke i bijesa, alogičan, očajne argumentacije, lošeg stila, bez smisla za humor i ironiju, o autoironiji da ni ne govorimo.

Nek’ se nečemu nauči od svojeg velikog učitelja Andrića: ne ulaziti u sukobe i svađe, ne podavati se niskim strastima, promatrati svijet s distance, birati riječi… Bit će tada mudriji, produhovljeniji, bolji čovjek, bolji pisac, možda se i približi velikom Ivi…

tportal

tačno.net
Autor 5.3.2013. u 14:50