Video/Diana Ondelj Maksumić: Ja sam zaražena Mostarom

Povezani članci

• Senad Pećanin: Zaustavite Srbiju i Hrvatsku, da ne bude novog rata u Bosni
• Zabranitelji
• POČEO 36. INTERLIBER: 240 nakladnika predstavljat će svoja nova izdanja
• IV Internacionalno takmičenje iz klasičnog baleta Balance 2019. u Sarajevu
• Reuf Bajrović: Izetbegović u Mostaru prodaje državu za večeru
• Pretpostavljeni identiteti

foto: š.g

Diana Ondelj Maksumić rođena je u Mostaru, 21. decembra 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina” za 1991. godinu. Živjela je u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim, srpskim, hrvatskim i italijanskim književnim časopisima.

U izdanju Centra za kritičko mišljenje izašla je njena knjiga “Voda” o kojoj spisateljica prof. dr. Đurđica Čilić kaže: “Voda je prva objavljena zbirka Diane Ondelj Maksumić, diplomirane profesorice bosanskog jezika, koja već više od dva desetljeća radi kao glumica mostarskog Pozorišta lutaka. U toj zbirci, mada debitantskoj, pjesme odaju zrelost pjesničke ruke, koja se otkriva u odmjerenosti jezika i svedenosti stila. Suzdržanost pjesničke geste iz pjesme u pjesmu izrasta u profinjen pjesnički credo: ‘Jer samo ono što se mora / Neizrecivo je / Ali odjekuje’…

Neprolazna je samo čovjekova potreba da prevlada nemir i tugu samoće, i susretne drugog čovjeka: pogledom, dodirom ili pjesmom. Ovo je zbirka o takvim susretima, koji su tek stanice između dvije usamljenosti. Tim više za takvim susretima žudimo.” (Đurđica Čilić)