Video/Indira Nović i Asim Haračić: Samo sa funkcionalnim pravnim sistemom moderne građanske države ljudi mogu biti sigurni

Autor/ica 👤tacno.net 29.8.2022. u 14:00

Povezani članci

U izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net izašla je knjiga “NA KOJEM SI NIVOU SVIJESTI? Priručnik za političare i one koje politika zanima” autora Indire Nović i Asima Haračića.

Indira Nović, klinički psiholog, radi u australskom centru za mentalno zdravlje STARTTS (NSW Service for the Treatment and Rehabilitation of Torture and Trauma Survivors)

Asim Haračić, psihijatar, klinički direktor psihijatrijskog odjela u bolnici Providence, Washington, DC. Član je Bosansko-američke akademije nauka i umjetnosti.

Šta vas je motivisalo da napišete ovu knjigu?

Knjigu smo pisali s namjerom da objasnimo zašto ljudi zagovaraju različite političke ideologije, čak i kad su rasli u istoj porodici. Naravno, svaki čitalac će na svoj način tumačiti informacije koje iznosimo, ali same informacije nisu vrijedne ako ne pomažu da izoštrimo sliku o sebi, o drugima i o svijetu u kojem živimo. A cilj nam je upravo to – dublje sagledavanje realnosti koja nas okružuje, i bolje razumijevanje političkih dešavanja od kojih nam život zavisi. Jer, kao što je dužnost ljekara da informišu o virusnoj epidemiji i o tome kako se zaštititi od infekcije, tako je dužnost nas koji se bavimo socijalnom psihologijom i psihijatrijom da u saradnji sa politolozima, političkim analitičarima i novinarima informišemo ne samo o tome šta se dešava u svijetu politike, nego i zašto. A da bismo razumjeli to zašto, moramo razumjeti vrijednosne sisteme ljevičara, centrista i desničara… moramo razumjeti način razmišljanja i djelovanja onih koji rukovode državom.

Ovu knjigu smo pisali i u nadi da bi mogla pomoći boljem razumijevanju aktuelne društveno-političke situacije u Bosni i Hercegovini. Uskoro ćemo imati izbore, i treba objasniti zbog čega će jedna grupa ljudi u Bosni i Hercegovini dati glas strankama koje zagovaraju etničku državu, drugi će podržavati građansku BiH, a treći neće ni izaći na glasanje…

U knjizi tvrdite da oni koji zagovaraju etničku državu nisu na istom nivou u razvoju svijesti kao oni koji zagovaraju građansku. Po čemu se te dvije grupe ljudi razlikuju?

Kako se razvijamo, mijenja nam se slika o svijetu u kojem živimo, ali i slika o tome ko sam ja i ko smo mi. Sa razvojem svijesti o sebi i drugima mijenja se i sistem vrijednosti, a sa promjenom sistema vrijednosti promijeni se i politička ideologija. Tako vidimo da je sukob konzervativnih i progresivnih političkih ideologija ustvari sukob vrijednosni za koje se zalažu ljudi na različitim stadijima u razvoju svijesti.

Ali kad govorimo o razvoju svijesti, jako je važno naglasiti da svijest nije isto što i inteligencija. Tri radnika koji su završili istu školu i rade u istoj firmi mogu imati vrlo sličan koeficijent inteligencije, a jedan može biti na četvrtom stadiju u evoluciji svijesti – u modelu spiralne dinamike opisan kao plava svijest; drugi je na petom stadiju – narandžasta svijest; a treći na šestom – zelena svijest. Te iste razlike vidimo i kod političara koji mogu imati isti nivo obrazovanja i vrlo slične rezultate na testovima inteligencije. Po čemu se razlikuju?

Najbrži način da odredimo na kojem se razvojnom stadiju nalaze naši političari je da ih pitamo šta podrazumijevaju pod mi. Svi koriste tu zamjenicu, ali za jedne mi uključuje samo naš narod – našu etničku zajednicu, a drugi pod mi podrazumijevaju sve građane države u kojoj žive. Jedni se zalažu za jačanje etničkog identiteta, očuvanje religije i tradicionalne porodice, drugi tvrde da su etnička pripadnost i religija privatna stvar pojedinca, i insistiraju na sekularnoj građanskoj državi u kojoj ne možeš dobiti posao na osnovu toga s kojom etničkom ili vjerskom zajednicom se identifikuješ. Ove dvije grupe političara imaju različite političke ideologije i ciljeve, pa ih često gledamo kako vuku konopac u suprotnim pravcima – jedni ka diferencijaciji; drugi ka integraciji. Ako uporedimo vrijednosti i ideologije za koje se zalažu, ako razumijemo viziju, misiju i cilj koji žele da ostvare, vidjećemo da su kao avioni koji lete na različitim nadmorskim visinama – teško ih je usaglasiti.

Na primjer, najvažnija misija lidera tradicionalne svijesti je obezbijediti odvojenu teritoriju za svoju etničku zajednicu, ili ojačati i proširi teritoriju na kojoj živi više etničkih zajednica – ali ih udružuje ista monoteistička religija. Svi ostali ciljevi – podizanje standarda svih stanovnika u zemlji, a ne samo privilegovanih, ili ulaganje u razvoj školstva, zdravstva, nauke, tehnologije, umjetnosti, kulture… – manje su bitni, ako su uopšte i bitni. Ako uporedimo njihovu politiku sa politikom liberala, vidimo da je vrlo teško usaglasiti ove dvije političke ideologije. Kad se nađu sukobljeni u političkoj areni, oni mogu samo nadjačati, odnosno nadglasati jedni druge.

I mi glasači se svrstavamo u blokove. To je zato što smo na različitim stadijima u razvoju svijesti. Ali moramo biti vrlo oprezni sa ovakvim izjavama! Kad se spomenu stadiji, prva nam je pomisao da su oni na nižem razvojnom nivou inferiorna ljudska bića. Počnemo osuđivati i etiketirati… tradicionalisti su zaostali, oni su papci, oni su primitivci… Proradi u nama kompleks superiornosti, uzvrti nam se ego, i mi reagujemo kao djeca u šestom razredu koja se osjećaju važnija i pametnija od djece iz četvrtog razreda. To osuđivanje i etiketiranje „onih koji nisu kao mi“ proizilazi iz napuhanog ega, ali i činjenice da ne razumijemo zašto ljudi drugačije misle, ili imaju drugačije svjetonazore.

I mnogi političari ne razumiju političku ideologiju onih koji nisu na istom nivou u evoluciji svijesti kao oni. Pošto ne vide šta uslovljava određeni način rezonovanja, pogrešno zaključe da neke njihove kolege „guraju u pravcu diferencijacije i separacije“ isključivo zato što im je to u ličnom interesu! Ili tvrde da „nazadni“ mogu promijeniti svoje svjetonazore i političko djelovanje – samo kad bi htjeli! Ne vide da postoje i drugi razlozi zašto etnonacionalisti-separatisti zagovaraju baš tu i takvu ideologiju. A ne vide jer im niko to nije objasnio… nije ih educirao… jer mi koji bi trebali da ih educiramo – sociolozi, politolozi, stručnjaci za socijalnu psihijatriju i razvojnu psihologiju – tek učimo o tim stvarima. Tek smo počeli da nalazimo odgovore na pitanja zašto neki ljudi zagovaraju etničko, a neki građansko; zašto su jedni ultradesničari, drugi ljevičari, treći ovo ili ono… To je možda i najvažniji razlog zbog kojeg smo napisali ovu knjigu.

Spominjete model spiralne dinamike. O kakvom modelu je riječ?

Model spiralne dinamike opisuje evoluciju individualne i kolektivne svijesti. Oslanja se na razvojnu psihologiju, pomaže da razumijemo normalni razvojni proces i stadije kroz koje prolazi pojedinac i društvo, ali pomaže i da razumijemo devijantne pojave u društvu. Zato se koristi u istraživanjima u socijalnoj psihijatriji, i u analizama političkih dešavanja. Naročito kad treba naći izlaz iz kriznih situacija. Poznato je da su autori ovog modela, Don Beck i Christopher Cowan, bili bliski saradnici i savjetnici Nelson Mandeli. Pomogli su mu da razumije zašto rasisti misle tako kako misle, i pomogli su mu da mirnim putem ukine aparthejd u Južnoj Africi.

Ima još nešto zbog čega je ovaj model koristan u situacijama kad treba naći konstruktivno rješenje za neki politički konflikt. Mi obično posmatramo kulturu kao monolitnu društvenu strukturu. Mislimo da su svi ljude koji žive u jednoj društvenoj zajednici na istom stadiju u evoluciji svijesti – možda im se razlikuju nivoi obrazovanja ili koeficijenti inteligencije, ali su na istom nivou u razvoju svijesti samim tim što žive u 21. vijeku. To nije tačno. Ako posmatramo subkulture stanovnika koji žive u istom gradskom naselju, vidjećemo da su jedni tradicionalisti; drugi su modernisti; treći su postmodernisti… Ove tri grupe ljudi zalažu se za različite sisteme vrijednosti i zastupaju drugačije političke ideologije. Konflikti obično izbiju zbog toga što jedni smatraju poželjnim i vrijednim ono što drugi vide kao bezvrijedno ili čak nazadno i štetno. Recimo, neki modernisti… naročito ako su „militantni ateisti“… tvrde da su tradicionalne vrijednosti i religioznost nešto što treba zbrisati sa zemaljske kugle. I obratno: tradicionalisti često odbijaju vrijednosti koje su proizvod liberalne političke filozofije – vrijednosti kao što su, recimo, moderna sekularna građanska država. Taj sukob različitih političkih paradigmi vidimo i kod nas. Model spiralne dinamike se onda pokaže koristan, jer pomaže da razumijemo zbog čega nam se ideologije razlikuju.

U knjizi tvrdite da neki naši ljudi ne žele građansku Bosnu i Hercegovinu, i insistiraju na etničkim podjelama i kad ne vide lični interes u tome. Kako to objašnjavate?

Ako pitamo naše komšije tradicionalne svijesti u kakvoj zemlji žele da žive, većina njih će govoriti o mirnom i tolerantnom suživotu odvojenih etničkih zajednica – ma koliko liberali i progresivci nastojali da im objasne da je građanski uređena BiH mnogo bolje rješenje jer je u tako uređenoj državi ukinuta diskriminacija na osnovu etničke pripadnosti i mjesta prebivališta. Zašto neće građansku državu? Pod pojmom „građanska BiH“ podrazumijevaju nekakvu neprirodnu mješavinu hrvatske, bošnjačke i srpske zajednice… nekakav bosanski lonac u kojem se više ne zna ko je ko. Oni svoju etničku zajednicu nazivaju naš narod, i doživljavaju je kao produženu porodicu. I sama pomisao da će se njihov narod istopiti u tom “građanskom loncu“ stvara osjećaj gubitka. Stvara i osjećaj straha, jer se plaše da je građanski model samo krinka pod kojom se kriju interesi onih drugih koji bi da dominiraju.

Na drugoj strani su ljudi koji žele građansko društveno uređenje i tvrde da građanin… a ne konstitutivni narod… treba biti u središtu novog Ustava BiH. Za razliku od tradicionalista koji Bosnu i Hercegovinu vide kao „mješavinu“ etničkih zajednica, za ove ljevičare BiH je više nego skup naroda i administrativnih entiteta. Kažu, kao što molekula vode nije samo puki zbir atoma vodika i kisika nego je nešto kvalitativno novo, tako i koncept građansko uključuje koncept etničko, ali ga i prevazilazi. I tako su se formirala dva odvojena bloka – i u političkoj areni i unutar glasačkog tijela. Jednima je važan koncept teritorija – insistiraju na teritoriji u kojoj dominira jedna etnička zajednica, drugi žele građansku državu u kojoj ne možeš dobiti posao na osnovu etničke pripadnosti ili mjesta boravka. Mogu li se pomiriti ove dvije sukobljene perspektive?

Psiholozi objašnjavaju da sedmogodišnje dijete, ma koliko da je inteligentno, ne razumije značenje riječi reljef. Razumjeće ovaj pojam tek sa jedanaest ili dvanaest godina – kad sa konkretnog pređe na apstraktni nivo razmišljanja. Do tada će u svijesti djeteta reljef biti samo skup koji obuhvata planinu, dolinu, rijeku i „ostale“ geografske oblike. Ova dva poimanja istog koncepta – mišljenje sedmogodišnjaka i mišljenje dvanaestogodišnjaka o tome šta je reljef – ne mogu se pomiriti. Teško je naći kompromis između ove dvije perspektive, jer su u pitanju dvije paradigme ili dva mindseta – formirana na različitim razvojnim stadijima.

Slično je i u svijetu politike. Ako studiramo razvoj vrijednosnih sistema i političkih ideologija formiranih na različitim stadijima u evoluciji kolektivne svijesti, vidjećemo da je vrlo teško pomiriti ono za šta se zalažu desničari i ono za šta se zalažu ljevičari. Bez obzira, neki bosanskohercegovački političari pozicionirani u centru… između desnog i lijevog političkog bloka… misle da je ipak moguće naći „treći put“. Smatraju da treba napraviti balans između etničkog i građanskog jer nije moguća isključivo etno-nacionalna niti isključivo građanska opcija. Kažu, taj „treći put“ trebao bi da bude neka vrsta simbioze – spoj građanskog principa i etničkog principa. Iako žele građansku BiH, tvrde da još uvijek nije vrijeme za tu opciju. A dok kolektivna svijest ne sazrije, kažu treba se prikloniti kompromisnom rješenju. Kompromis bi se sastojao u tome što bi ljudi bili zaštićeni u njihovim individualnim pravima na osnovu činjenice da su stanovnici ove države, a njihova etnička ili kolektivna prava biće zaštićena kroz ustavni okvir na osnovu činjenice da pripadaju jednoj od četiri skupine – Srbi, Bošnjaci, Hrvati i „ostali“.

I tako sad u BiH imamo ne dva, nego tri politička bloka: desničari koji zagovaraju etničko, centristi koji pokušavaju naći srednje rješenje jer žele privući glasove i birača koji se zalažu za etničko i onih koji se zalažu za građansko, i ljevičare koji zagovaraju građansko i objašnjavaju da rješenje nije u sabiranju etničkog i građanskog principa. U ovom trenutku centristi možda mogu poslužiti kao most – njihove stranke pomažu ljudima da pređu iz desnog političkog krila u lijevo, ali i uz najbolje namjere, ova vrsta političkog centrizma ne može biti trajno rješenje za aktuelnu krizu u BiH.

Navodite integralnu politiku kao rješenje. Šta je integralna politika?

Sve donedavno se govorilo o tri epohe u razvoju kulture i umjetnosti: tradicionalizam, moderna i postmoderna. Postmoderna je bila na vrhu razvojne spirale. Sad je to novi pogled na svijet – novi referentni okvir koji se opisuje kao integralna svijest. Ova nova paradigma nastala je kao rezultat uvida u to kako se odvija evolucija individualne i kolektivne svijesti, i šta uslovljava prelazak s jednog razvojnog stadija na drugi. Omogućava i dublje sagladavanje onog što je vrijedno na svakom razvojnom stadiju, ali i onog što stvara društvene probleme ili pokreće i održava konflikte u političkoj areni – konflikte koji nekad završe u krvoproliću. Glavna premisa na koju se integralna politika oslanja je da svaki razvojni stadij iznjedri vrijednosti koje treba usvojiti, ali i patologiju koju treba liječiti. Na primjer, jedan oblik patologije u društvima tradicionalista je po život opasan militantni etnonacionalizam. S druge strane, ljudi na ovom stadiju u razvoju svijesti zastupaju vrijednosti koje se ne smiju ignorisati: oni su patriote koji će stati u odbranu domovine; oni vrednuju red i stabilan društveni poredak; poštuju zakone; formirali su institucije kao što su sudovi i policija… Bez tih institucija, život u modernim i posmodernim društvima bio bi nemoguć! Isto je i u svijetu modernista i postmodernista – postoje devijacije koje se moraju otkloniti, i vrijednosti koje se ne mogu osporiti. Integralna politika rođena je iz te paradigme. Deviza integralista je: uključi sve što je vrijedno u civilizacijama ljudi na svim stadijima u razvoju svijesti, i nađi način da eliminišeš devijacije koje se javljaju na svakom od tih stadija.

Zato u kriznim situacijama integralna politika može odigrati važnu ulogu. Kad se zemlja nalazi na prekretnici – kad se odlučuje hoće li država BiH napraviti razvojni skok uvisinu, ostati u postojećoj „pat poziciji, ili otići u regresiju kakvu vidimo sad u Avganistanu… ali i u SAD-u, nakon što je Vrhovni sud poništio presudu kojom je legalizovan prekid trudnoće – psihoedukacija o principima integralne politike može biti od velike pomoći.

Imaćemo izbore ove godine. Šta je potrebno uraditi da se i Bosni i Hercegovini omogući razvoj uvisinu, a ne povratak u srednji vijek?

Prije svega, potrebno je jasno formulisati ključni problem s kojim se zemlja suočava, i ponuditi izbor. Velika većina stanovnika Bosne i Hercegovine svrstava se u jedan od dva bloka: oni koji se zalažu za diferencirano etničko i oni koji se zalažu za integrisano građansko. Neki analitičari tvrde da je veći procenat birača koji su na tradicionalnom nivou svijesti… ljevičara je manje, a uz to su i u rasulu. Ali ako bi se ljevičari ujedinili i formirali zdravu koaliciju sa centristima, mogli bi pogurati „razvoj uvisinu“.

Razvoj uvisinu moguć je kad kolektivna svijest dosegne novi razvojni stadij – stadij koji uključuje vrijednosti prethodnog stadija, ali ih i transcendira. Na primjer, individualna građanska prava za koja se zalažu modernisti i post-modernisti ne isključuju kolektivna prava kakvo je pravo na vjeroispovijest – pravo za koje se zalažu tradicionalisti. Naprotiv, sadržana su u pravu svakog pojedinca. Na taj način se vrijednosti prethodnog razvojnog stadija integrišu u naredni. Dakle, ne radi se o „ili-ili“ (ili etničko ili građansko), niti o „i-i“ (i etnički i građanski princip), nego je riječ o integralnoj političkoj paradigmi koja uključuje prethodno ali ga i transcendira – čime se omogućava nešto kvalitativno novo. A to „kvalitativno novo“ je nova stepenica u razvoju. Zato je važna psihoedukacija o principima integralne politike. Posebno, na primjer, kad treba naći način da se objasni da je snažna građanski uređena država Bosna i Hercegovina najbolji garant etničkih, vjerskih i kulturnih interesa. Tek sa funkcionalnim pravnim sistemom moderne građanske države ljudi mogu biti sigurni – neće se plašiti da će biti diskriminirani, preglasani, potisnuti ili marginalizirani.

Ali skok kolektivne svijesti stanovnika BiH na novu razvojnu stepenicu neće se desiti spontano. Često čujemo komentare da će građanska ideja uspjeti kad naši ljudi shvate da građansko nije upereno protiv etničkog i religijskog. Ali kako će shvatiti? Ljevičari prvo moraju doći na vlast, promijeniti Ustav i uvesti zakone koji sprječavaju diskriminaciju ljudi po bilo kojoj osnovi – i na taj način ubijediti ljude da nisu ništa izgubili! Nažalost, u postojećim okolnostima, ljevičarima nije lako doći na vlast. Ipak, politolozi tvrde da im stara i provjerena formula može pomoći: treba formirati široku koaliciju sa jednim predstavnikom na čelu. Ipak, nije dovoljno samo udružiti opoziciju i izabrati jednog predstavnika. Važno je imati i viziju – viziju društva u kakvom žele da žive. Da ta formula radi, vidjeli smo nedavno na primjeru Čilea. Gabriel Borić, čelnik široke lijeve koalicije, pobijedio je kandidata desnice Josea Antonia Kasta. Formirala su se dva politička tabora. Na jednoj strani je ljevičarski političar dalmatinskih korijena Gabriel Borić – on je ponudio viziju Čilea kao moderne i ekonomski razvijene države. Na drugoj strani je desničar Jose Antonio Kast koji kaže da žali za vremenom vojne diktature Augusta Pinocheta. Primijeni li se slična formula, moglo bi se Bosni i Hercegovini omogućiti skok na novi razvojni nivo. Ne primijeni li se, može se desiti ono što se desilo u Mađarskoj. I na nedavnim izborima u Mađarskoj se opozicija ujedinila i izabrala jednog predstavnika. Ali ta ujedinjena opozicija sastavljena od šest različitih partija – od postkomunista do nešto umjerenije verzije Fidesza – nije imala nikakvu svijetlu viziju buduće Mađarske. Glasače zanima kakva alternativa im se nudi i čemu se mogu nadati, a ujedinjenu opoziciju je ujedinila samo želja da Orbanu vide leđa, i ništa više. Ako se nešto slično desi i na izborima u BiH, ne možemo očekivati značajnu promjenu.

I pitanje za kraj: da li je ova knjiga samo za političare i one koje zanima politika?

Uvijek naglašavamo da ljude ne treba gledati kroz nivo svijesti na kojem se trenutno nalaze. Fokus treba prebaciti na razvojni proces. Moramo se fokusirati na pitanje kako izgraditi društvo koje omogućava pristojan život i uslove neophodne za normalan rast i razvoj svakog čovjeka. Svi se slažemo da je dobro društvo i dobra država ona koja svakom pojedincu pomaže da dosegne narednu razvojnu stepenicu. Zato je važno razvijanje kritičkog mišljenja i podizanje svijesti o zbivanjima na društveno-političkoj sceni u zemlji i svijetu. I zato nam je želja da knjiga „Na kojem si nivou svijesti? Priručnik za političare i one koje politika zanima“ bude inspiracija ne samo političarima nego i svima onima koji nastoje da unaprijede život u zajednici u kojoj žive ili kojom rukovode.