Vikanje na krovovima

Gradimir Gojer
Autor 1.12.2016. u 10:06

Izdvajamo

  • Ipak, iznad više slojeva pričanja (o dvoje zaljubljenih, Simsaru i Cveti, o prijetnjama novoga, divljeg kapitalizma insceniranog u lažnosti predstavljenog Đavola u bijeloj odori (?!), o susretima sa Isusom Kristom, Muhamedom, Budom, koji daju i svojevrsne tapije na Simsarov naum o Jednosti, o Zajedništvu, o Društvu nebeskom i zemaljskom, ali sa pravima i pozicijama istim za sve stanovnike što gamižu, ili u najboljem slučaju gordo hode ovim našim svijetom, o čudu i čudima makedonske kolijevke građene u Solunu, bjelodano je da je Plevnešovo pisanje na tren poetično do boli, nikada patetično
  • da njegova spisateljska sposobnost za stvaranje prizora na rubu metafizičkog doseže visine vrhunskog književnog virtuoziteta, a da je cijeli roman mišljen kao grandiozna freska o graditeljstvu boljeg svijeta, ugrožavanog, kako bi Miroslav Krleža aforistično kazao, upljuvcima jednoga sustava koji zasad proždire ljude, a ide ka tomu da proguta čitave civilizacije...

Povezani članci

Vikanje na krovovima

foto: JLGasc – balkon.3

Prikaz

Jordan Plevneš „8. čudo svijeta“, OKF d.o.o., Cetinje, 2014., prijevod sa francuskog Darko Gašparović

 

Jordana Plevneša, makedonskog dramatičara, pjesnika, prozaistu, sineastu, diplomatu, profesora, osnivača i rektora sveučilišta upoznao sam jedne davne godine na sarajevskom MESS-u. Od tada, od za mene nezaboravne predstave Erigon, do danas, nisam dostatno i precizno uspio zablježiti svu raznoliku gamu djelovanja ovoga građanina svijeta u njegovim kozmopolitskim, književnim poglavito, ali i širim kulturologijskim poslovima…

Ipak, sve sam to nadoknadio pročitavši gustu filozofičnu prozu natopljenu u zavičajni melanž bistrih voda podno planine Galičice, koncentriranu u više nego mitsku naseobinu označenu sa V., u koju se Aleksandar Simsar, jedan od najznačajnijih likova suvremene literature na ovim prostorima, vraća nakon kaleidoskopski intoniranih, nevjerojatnih metafizisa kojima je ovaj lik podvrgavan  na stranicama ove krajnje neobične proze, a kao posljedica tek dvije, rekli bismo sasvim logične želje: da kao graditelj potvrdi sebe izgradivši nešto što će biti, kako bi njegov veliki prethodnik Marin Držić izrekao: „nema moje ni tvoje, ma je sve općeno svijeh.“

I naravno da dobije sina, da produži svoju i graditeljsku vrstu!

Vješto Plevneš provlači činjenice makedonske povjesti u kojoj graditelji iz ove čarobne zemlje nisu bili samo čuveni po zlatnim rukama, nego su kroz povjest bili i svojevrsni veleposlanici duhovne srčike makedonskoga bića i makedonskoga naciona… Još vještije, manirom superiornoga znalca povjesti svoje zemlje i naroda, kojem pripada svim svojim bićem i najsitnijim damarima, kroz magnetične prizore i jarke slike pred nas, temeljem priče glavnog junaka i nevjerojatnih storija o njemu, iznosi cijeli jedan kompleks svjedočenja o bogatoj duhovnoj, nadasve autentičnoj, neizmišljenoj makedonskoj povjesti!

Ipak, iznad više slojeva pričanja (o dvoje zaljubljenih, Simsaru i Cveti, o prijetnjama novoga, divljeg kapitalizma insceniranog u lažnosti predstavljenog Đavola u bijeloj odori (?!), o susretima sa Isusom Kristom, Muhamedom, Budom, koji daju i svojevrsne tapije na Simsarov naum o Jednosti, o Zajedništvu, o Društvu nebeskom i zemaljskom, ali sa pravima i pozicijama istim za sve stanovnike što gamižu, ili u najboljem slučaju gordo hode ovim našim svijetom, o čudu i čudima makedonske kolijevke građene u Solunu, bjelodano je da je Plevnešovo pisanje na tren poetično do boli, nikada patetično; da njegova spisateljska sposobnost za stvaranje prizora na rubu metafizičkog doseže visine vrhunskog književnog virtuoziteta, a da je cijeli roman mišljen kao grandiozna freska o graditeljstvu boljeg svijeta, ugrožavanog, kako bi Miroslav Krleža aforistično kazao, upljuvcima jednoga sustava koji zasad proždire ljude, a ide ka tomu da proguta čitave civilizacije…

Po tim književno-filozofsko-poetskim gledanjima u povjest ali i suvremenost roman 8. čudo svijeta legitimira autora kao svojevrsnu profetsku osobnost.

Podsjetio me je ovaj izvanredno mišljen i majstorstvom stila ostvaren roman na veličanstvenu prozu Vječnik Nedžada Ibrišimovića, jer obje ove grandiozne guste prozne tvorevine propituju civilizacijske modele, svejdočeći o njima kroz vrijeme, ali u isto doba i više od svega iskazujući hedonističnu autorsku žudnju za jarkim pokazivanjim spisateljske raznoslojnosti i moći pisanja uopće, u današnjem dobu. Pa, i neku radost koju makedonski graditelji na priliku glavnog lika Simsara, kada svoje graditeljsko djelo završe, ispoljavaju vikanjem s krovova…

Nisam siguran da se radi o tačnom prijevodu, pogotovo što je veliki broj nezgrapnih rečeničkih sklopova odmakao od topline i suštine Plevneševe makedonštine.

Ipak i pored svih primjedbi na prijevod, radi se o moćnom proznom aktu sa svim predikatizacijama Umjetničkog!

Gradimir Gojer
Autor 1.12.2016. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija